Donatella Di Cesare: Reći Auschwitz

Izdvajamo

• Evropa koja je ravnodušno udisala dim iz peći "konačnog rješenja", riskirajući potonuće, ima naknadnu odgovornost, težinu prošlosti koju treba spojiti s budućnošću, obavezu da se izjasni protiv onih koji pokušavaju negirati, proglasiti zločinom negiranje kako ne bi dopustila da svijet sklizne u bezdan ništavila.

Povezani članci

• Irma Baralija: Uzajamno bojkotiranje Trebinja i Čapljine je protivustavno
• Na margini jedne smrti
• Dvosatni opći štrajk: U podne sve stalo s radom
• Štepinčevo
• Snježana Kordić o problemu s nazivom jezika u školama: „Postoji praktično rješenje“
• Jurica Pavičić: Da nije bilo Tuđmana 30 tisuća mrtvih danas bi bilo živo

Foto: šg

Istrebljenje Židova bio je projekt uništenja samog uništenja. Nitko nikada nije trebao doznati: ni izvršitelji, ni programeri, ni vrhovni inicijator, a još manje žrtve, osuđene da nestanu u dimu, ne ostavivši traga. Tajnost je trebala uništiti bilo kakvo otkriće, bilo kakvu naznaku riječi koja bi upravila pogled na ljudsko lice potopljenih.

Vrata logora još se nisu zatvorila, a ako bi se zatvorila, sklopila bi se i u budućnosti. Stoga je potrebno, da se ne zaboravi nezaboravno, prekinuti šutnju, izreći neizrecivo, sve do granica univerzuma i s onu stranu, gdje – kako je napisao Paul Celan – «nitko ne svjedoči za svjedoka». Možda eri svjedočenja treba slijediti era refleksije čiji je najneodložniji zadatak indiskrecija o neizrecivom.

Negacionisti su dobro iskoristili »jedinstvenost« Auschwitza i zabranu koju je Adorno nametnuo još 1949, prema kojem bi poezija, ali u osnovi i umjetnost, nakon Auschwitza bila »činom barbarstva«. Bilo je mnogo onih koji su se osjetili pozvanim. Hans Magnus Enzensberger izjavio je 1959. godine: «Ako želimo nastaviti živjeti, ova se rečenica mora opovrgnuti». Kasnije je Peter Szondi preokrenuo argument: «Ako poezija više nije moguća nakon Auschwitza, onda će biti moguća zbog Auschwitza». Demantija te zabrane jest, štoviše, sama Celanova poezija koja je prošla kroz »usko grlo« logora, u procjepu između poništene tišine i inverzije daha koji se zgušnjava i zadržava dok ne eksplodira u Gegenwort, u «proturiječ» – pobunu protiv «napada» šutnje. Govoriti znači prekinuti šutnju, skršiti je, protiv svakog pokušaja da se od Auschwitza učini nešto neizrecivo, nešto nezamislivo, da se rastvori u ništavilo, da se još jednom uništi.

Borba protiv negacionista bila bi već izgubljena ako bi se priznala neizrecivost Auschwitza. Zato što bi to značilo svrstati ga u domenu misterija, u okultnu sferu mistike. Sve dok se uzdiže do kategorije apsolutnog Zla, neprobojnog u svojoj metafizičkoj transcendenciji, Šoa je apstrahirana iz povijesti, uskraćena jeziku. A mnogi vjeruju da zlo, zbog svoje zavodljivosti, ima sveobuhvatan karakter. Ovdje se ocrtava pitanje koje, više ili manje eksplicitno, kruži u zdravom razumu, u politici, u povijesti, u umjetnosti, u psihologiji, u filozofiji: kako se može pretendirati na razumijevanje Auschwitza?

Ali razumijevanje nije isto što i objašnjavanje nužnosti uzroka, a još manje banaliziranje ili opravdavanje. U razumijevanju uvijek postoji ostatak; razumijevanje je istovremeno ne-razumijevanje. Naprotiv, skrivanje iza neizrecivog, neshvatljivog, nosi sa sobom ozbiljne opasnosti: od ne reći do negirati kratak je korak. Nehotice se na kraju sudjeluje u pothvatu istrebljenja koji je želio ne samo brisanje svijesti i smrt tijela, nego i posvemašnju negaciju razumijevanja. Reći Auschwitz jest imperativ koji mora stajati oči u oči s istrebljenjem na mjestu nedodirljivom za negacionista. Nijedna replika, nijedna rasprava, nijedna zajednička riječ s onima koji, negirajući ono što se dogodilo u prošlosti, prijete to ponoviti u budućnosti.

«Čuđenje da su stvari koje doživljavamo ‘još’ moguće u dvadesetom stoljeću nije filozofsko» – napisao je Walter Benjamin. To još više vrijedi za danas. Auschwitz nije ni nešto neizrecivo, ni cezura, hiljadugodišnje utemeljenje u povijesti, kako bi nacizam želio, a još manje utjelovljenje zla koje se možda treba okajati. Auschwitz više nije moguće vidjeti kao zaključno poglavlje nacističkog barbarstva koje je eksplodiralo u civilizaciji, kao mračnu stranu liberalnog Zapada. To je ideja toliko raširena koliko je utješno smatrati je sumrakom uma. Ali Auschwitz je rezultat hipertrofije instrumentalne racionalnosti koja je tehnički napredak učinila sredstvom dominacije nad drugim, sve do eliminacije. Upravo zato što, kako je to nazvao Primo Levi, Auschwitz predstavlja “crnu rupu” u srcu napretka, teško ga je misliti za modernu svijest, koja se često radije ispuni spomenicima ili se povjeri povijesnom arhivu. Auschwitz je upisan u modernitet, dio je svijeta u kojem nastavljamo živjeti i od kojeg ostaje mogući horizont. Tvrditi da je »bez presedana« znači prodrijeti do traženja presedana u prošlosti i paziti da ne postane presedanom u budućnosti.

Istrebljenje europskih Židova bio je krajnji rezultat zločinačke politike, politike nacizma, koja nije prošla i prevladana nego, naprotiv, ima potajni odnos sa zločinačkom politikom. Intelektualni hitlerizam, u svim svojim oblicima, nije poražen. Zbog toga se u Šoi skrivene i uznemirujuće mogućnosti koje bi modernitet još uvijek mogao zadržati moraju pomno ispitati.

»I prije nego što su uključili plinske komore, pomno su ispitali teren i na svoje zadovoljstvo našli da nijedna zemlja neće tražiti te ljude. Poanta je u tome što je stanje posvemašnje obespravljenosti stvoreno prije nego što je osporeno pravo na život«. Ova refleksija Hannah Arendt, posvećena Auschwitzu, projicira se u aktualna zbivanja. Nije slučajno da negacionisti profitiraju od nacionalističke politike koja govori o »protjerivanju« i »repatrijaciji«, koja ima sklonost žigosanju i specijalnom statusu, koja upire prstom u imigranta, ilegalnog migranta, stranca. Kao što je više puta rekao Levinas, antisemitizam je arhetip svake internacije.

Emancipacija Židova u Evropi najavljena je riječima Clairmont-Tonnerrea na Skupštini 1789: »Sve za Židove kao pojedince, ništa za Židove kao narod«. Nakon Auschwitza ove riječi zvuče jezovito. One retrospektivno ističu katastrofalan ishod emancipacije: čak i oni Židovi koji su, u želji da budu prihvaćeni kao građani, ostavili po strani svoje židovstvo, učinili ga privatnom stvari i prilagodili se blistavom maršu prosvjetiteljstva, završili su tako da su bili pogođeni u tamnu stranu svog identiteta, odvedeni, jedan po jedan, sabrani, deportirani, koncentrirani kao narod. Mit o univerzalnom izblijedio je u plinskim komorama, gdje se pojedinačni Židov utopio u anonimnosti skupine. U logorima je narušeno moderno židovsko stanje. Taj raspršeni narod nomada, uvijek okrenut prema Sionu, taj narod stranaca koji su u svom transverzalnom postojanju bili element smetnje u koncertu europskih naroda, ponovno je brutalno bio ujedinjen kako bi bio uništen. U istim utovarnim navozima, u kojima je bio slan u peći na smrt, židovski se narod ponovo rodio, u svijesti o pripadanju Izraelu, u kojem su ne-osobe našle ljudsko dostojanstvo koje ne može biti ugroženo nikakvim budućim negiranjem.

Evropa koja je ravnodušno udisala dim iz peći “konačnog rješenja”, riskirajući potonuće, ima naknadnu odgovornost, težinu prošlosti koju treba spojiti s budućnošću, obavezu da se izjasni protiv onih koji pokušavaju negirati, proglasiti zločinom negiranje kako ne bi dopustila da svijet sklizne u bezdan ništavila.

Preveo s talijanskog Mario Kopić

Donatella Di Cesare, Se Auschwitz è nulla: Contro il negazionismo, Torino 2022.