Donatella Di Cesare: Samouništenje Evrope

Donatella Di Cesare
Autor 30.12.2022. u 14:40

Izdvajamo

  • S filozofskog gledišta – a Evropa je filozofija – ovo su vrlo ozbiljni dani. Prvi put Njemačka, koja više nije Merkelina, krši obećanje koje je sebi i drugima dala nakon 1945. godine. Premijer Scholz najavljuje veliko ponovno naoružavanje odlučivši uložiti 2 posto BDP-a, enormnu svotu, za vojne troškove. Također odobrava isporuku 1.000 protutenkovskih oružja i 500 projektila zemlja-zrak Ukrajini, prelazeći granicu vojnog angažmana koja bi se donedavno Nijemcima činila nepremostivom. Ali iznad svega – naglasimo to – prekinuta je čvrsta veza između Njemačke i Rusije, izgrađena uz velike napore prije i nakon ponovnog ujedinjenja, veza ne samo privredna, nego i politička i kulturna. Isto vrijedi i za Italiju koja je, uz uspone i padove, na svoj način zadržala vezu s Rusijom, koja nije bila samo opskrba plinom. To su dvije zemlje koje su nakon izgubljenog Drugog svjetskog rata više od ostalih, a možda više i od same Francuske, željele Evropsku uniju sposobnu gledati na Istok i težiti miru. A ovo su dvije zemlje koje danas riskiraju da budu najteže pogođene, natjerane, takve kakve jesu, ne samo da prihvate skoro ratnu ekonomiju, nego i da prekinu odnose s Rusijom.

Povezani članci

Donatella Di Cesare: Samouništenje Evrope

Foto: Twitter

Riječ „nuklearno“ para evropsko nebo i, izgovorena od strane Bidena, ponovno lansirana od strane Putina, izgleda kao sablast koja se iznenada ponovno pojavljuje ne da nas vrati u krajolik Hladnog rata, nego da najavi da smo ušli u neočekivano i turobno poglavlje povijesti. Možda slušamo, posred buke bombardiranja i eksplozija, i labuđi pjev Evrope? One Evrope u koju smo vjerovali svih ovih desetljeća i za koju se činilo da je ponovno uzela dah nakon pandemije? Jer ako bi se ovaj rat nastavio, ishod bi, osim smrti i razaranja, bio i svojevrsno samouništenje Evrope, kontinenta čije je tlo još uvijek natopljeno krvlju što su ga izazvali nacionalizmi, ali i domovine ljudskih prava i vrijednosti, kao što su jednakost, sloboda i solidarnost, koje se više nego ikad čine prijeko potrebnima.

O tome se gotovo ne govori. A ipak se mora govoriti. Nažalost, političko razmišljanje postaje sve teže. Ogromna emocionalnost koju oslobađaju ratne slike i reportaže, povezano neprijateljstvo, koje je uvijek plod rata, onemogućuju onaj mali korak natrag koji je potreban da se promisli i možda zauzme pozicija onih koji gledaju na mir. Redukcija Putina na Hitlera, koji je preko noći postao simbolom apsolutnog zla, površna i zavaravajuća naracija prema kojoj smo svjedoci sukoba zapadnih demokracija i autokracija (kao da u ukrajinskom kontekstu nema oligarha i korumpiranih), osim što priječe dubinsku analizu, tjeraju javno mnijenje da jedino i samo zauzme stranu. Nekoć su postojale političke stranke koje su unutarnjom raspravom nudile alate za sukobljavanje; sada se i politika svela na nulu.

S filozofskog gledišta – a Evropa je filozofija – ovo su vrlo ozbiljni dani. Prvi put Njemačka, koja više nije Merkelina, krši obećanje koje je sebi i drugima dala nakon 1945. godine. Premijer Scholz najavljuje veliko ponovno naoružavanje odlučivši uložiti 2 posto BDP-a, enormnu svotu, za vojne troškove. Također odobrava isporuku 1.000 protutenkovskih oružja i 500 projektila zemlja-zrak Ukrajini, prelazeći granicu vojnog angažmana koja bi se donedavno Nijemcima činila nepremostivom. Ali iznad svega – naglasimo to – prekinuta je čvrsta veza između Njemačke i Rusije, izgrađena uz velike napore prije i nakon ponovnog ujedinjenja, veza ne samo privredna, nego i politička i kulturna. Isto vrijedi i za Italiju koja je, uz uspone i padove, na svoj način zadržala vezu s Rusijom, koja nije bila samo opskrba plinom. To su dvije zemlje koje su nakon izgubljenog Drugog svjetskog rata više od ostalih, a možda više i od same Francuske, željele Evropsku uniju sposobnu gledati na Istok i težiti miru. A ovo su dvije zemlje koje danas riskiraju da budu najteže pogođene, natjerane, takve kakve jesu, ne samo da prihvate skoro ratnu ekonomiju, nego i da prekinu odnose s Rusijom.

Netko je govorio o „tromosti“ Zapada, očito misleći na Evropu. Šteta što je to netko tko je svojedobno potaknuo napad na Libiju. Ne bih željela da u ovim uzrujanim satima ono što bi trebala biti ispravna politička oštroumnost, dalekovidnost onih koji ne raspaljuju duhove, ne raspiruju mržnje, nego traže poštovanje i mir među narodima Evrope, bude smatrano kukavičlukom ili inertnošću. Rusija je evropska u mnogim aspektima. To nije beskrajna divljina na istoku – nego naša kultura. I ne možemo izgubiti ruski narod koji se ne da identificirati s Putinom. Danas se, međutim, čini da se proročanstvo Carla Schmitta gotovo ostvaruje pred našim očima: sile mora s jedne strane, a kopna s druge strane. Ove druge očito gubitnice.

Ako smo došli do ove točke, to je zato što su ozbiljne pogreške počinjene barem od 2014., počevši s onim trgom u Kijevu prepunim krajnje desničarskih nacionalista i pronacističkih milicija podržanih od strane Zapada. Zabrinutosti Moskve o neutralnosti Ukrajine bile su poznate i legitimne. Da ne spominjem Donbas s brutalnostima počinjenima s obje strane. Nije uložen nikakav napor da se pronađe rješenje. NATO ima mnogo odgovornosti. I upravo zato bismo u ovim dramatičnim trenucima željeli čuti glas Evrope, one Evrope koja dobro zna što rat znači i koja ne treba prvi put isporučivati ​​ubojito oružje, nego biti protagonistom mira.

S talijanskog preveo Mario Kopić

Donatella Di Cesare, Se la UE annuncia il grande ritorno, La Stampa, 2022.

Donatella Di Cesare
Autor 30.12.2022. u 14:40