Donatella Di Cesare: Skretanje s pravog puta

Izdvajamo

• U demokraciji ne postoji sud koji odlučuje što je istina, niti postoje objektivni kriteriji. Snaga demokracije sastoji se upravo u tome: da se u otvorenoj konfrontaciji, gdje vijesti bez osnove gube na svojoj važnosti i djelotvornosti, zajednički gradi istina, koja ne može biti jedna jedina i konačna.

Povezani članci

• Kako nas uče da hodamo “otraške”
• Pročitajte otkazno pismo Bore Dežulovića EPH-u: Možemo reći popu pop, a jajašcu gnjida
• Mesić: Tito je heroj a ne zločinac
• Klauški: Četnički ustašluk
• Spinovanje
• Žuti prsluci protiv Baje Patka: “Budimo realni, tražimo nemoguće!”

Donatella Di Cesare – Foto: europa press

Već u prvim danima ovog rata kružila su mišljenja koja su stigmatizirala one koji su se usudili samo pokrenuti kakvo pitanje. U to se vrijeme možda moglo biti optimist i vjerovati da su te uznemirujuće pojave cenzure nastale uslijed klime strepnje koju je izazvao rat. Umjesto toga, sve se strmoglavilo. U trima vodećim italijanskim dnevnim novinama Corriere della sera, Repubblica, Stampa (potonja je barem osudila razne spiskove žigosanih), kao i u većini TV mreža, cenzorske oznake i etikete su se umnožile i pojavile su se prve liste žigosanih. Ismijavanje i podsmijeh bili su rezervirani za one koji su imali smjelosti kritizirati vladu i njezina politička opredjeljenja o ratu.

Oznaka “divergentno mišljenje” postupno je bilo nadvladana oznakom “različita mišljenjima”, sve dok se nije prešlo na optužbu za dezinformiranje i širenje lažnih vijesti. Vrhunac ovog alarmantnog autoritarnog pomaka jest stranica dnevnika Corriere della sera koju su potpisale novinarke Monica Guerzoni i Fiorenza Sarzanini pod naslovom „Putinova mreža u Italiji: Tko su utjecajne osobe i kolumnisti koji sprovode propagandu Moskve“, s pozivanjem na sigurnosno-obavještajne izvore. Na jučerašnjoj konferenciji za novinare šef nacionalne obavještajne službe Franco Gabrielli želio je opravdati obavještajnu službu tvrdnjom da nema nikakvog “dosjea” i osudio neke nepouzdane osobe koje su namjerno stvorile zabunu. Ipak, ostaje duboka dvosmislenost, jer u “biltenu o ruskim dezinformacijama” čitamo da se od druge polovice aprila bilježe “neobjavljeni narativi” koji se tiču ​​prije svega – to je prva točka – “kritike na rad predsjednika vlade Draghija”. Mogle bi se spomenuti i druge točke. No, je li to uopće zadatak obavještajne službe? Pa iako smo u vremenu rata, gdje je granica između dezinformacija koje šire druge države i mišljenja privatnih građana? Istraga o “otvorenim izvorima” čini se daleko prodornijom nego što bi se moglo vjerovati.

Zatim ostaje pitanje dnevnika Corriere della sera koji očito snosi odgovornost da je naveo imena (i objavio slike) osoba kojih nema u biltenu. Problem su, međutim, načini i ciljevi. Novinarke ne apeliraju na demokratsku savjest javnog mnijenja da osudi praćenje utjecajnih osoba i kolumnista. Naprotiv, naizgled objektivnim tonom one o tome izvještavaju i to potenciraju. To je, po mom mišljenju, poanta. One su jasno uvjerene u legitimnost razlikovanja između “pravog puta” informacija – njihovog – koji širi istinu i dezinformacija drugih koji šire lažne vijesti. Nije jasno koji bi bio kriterij za takvo razlikovanje. I koji autoritet o tome odlučuje? Ovdje se nahodi autoritarno skretanje o kojem nema niti svijesti.

U demokraciji ne postoji sud koji odlučuje što je istina, niti postoje objektivni kriteriji. Snaga demokracije sastoji se upravo u tome: da se u otvorenoj konfrontaciji, gdje vijesti bez osnove gube na svojoj važnosti i djelotvornosti, zajednički gradi istina, koja ne može biti jedna jedina i konačna.

Što onda znači manipulacija? Tko s kim manipulira? U jednom pogledu svi smo manipulirani i podatni manipulaciji. U drugom pogledu, demokracija nam pomaže da se imuniziramo. Nije tako da ako čujemo glas ruske propagande u naš mozak izravno ulaze lažne vijesti – i da bi nam zato bila potrebna zaštita službenih kanala ili čak aktivnost obavještajne službe. Ovo je gruba i primitivna vizija informiranja.

Konac rečene stranice dnevnika Corriere della sera je dvostruk: izlaganje uvredi nekih ljudi, ali i zastrašivanje svakoga tko i dalje skreće s “pravog puta” ratnog narativa. Nisam mogla zamisliti da bi novine poput Corriere della sera koje su, u dobru i u zlu, bile agora pluralizma, mogle načiniti ovaj preokret. I nisam mogla zamisliti mržnju navodnih liberala prema onima koji odstupaju od njihova mišljenja, prezir, gorčinu, neprijateljstvo. No još ne znamo učinke svega toga.

S italijanskog preveo Mario Kopić

Donatella Di Cesare, La deriva del Corriere contro chi deraglia dalla “retta via”, Il Fatto Quotidiano, 11. 6. 2022.