Donatella Di Cesare: Svjetovi smrti

Donatella Di Cesare
Autor 28.10.2022. u 10:31

Izdvajamo

  • Tako bivaju ocrtani svjetovi smrti, oblici društvenog suživota u kojemu nasilje, ugnjetavanje, arogancija određuju osobne odnose i odlučuju o životima pojedinaca. Na kraju, ovaj bi rat mogao završiti tako što bi, u strašnoj spirali, postao napadom na život cijele planete, napadom na ciklus hrane, na ciklus energije i naposljetku na egzistencijalni ciklus.

Povezani članci

Donatella Di Cesare: Svjetovi smrti

Donatella Di Cesare – foto: preghieraperlapace.santegidio.org

Živimo u vremenima u kojima se život smatra „životom kao i svaki drugi“ – u smislu poopćene jednakosti, a time i mjerenja, dobiti, brojeva koji su važniji od osoba, računa koji se moraju vratiti. Isplati se, ne isplati se? Je li korisno? Donosi li dobitak, nudi li profit? U škripcu tih kvantitativnih odnosa, u kojima se gubi ljudska kvaliteta, život više nije „jedan život“ u svojoj nezamjenjivoj jedinstvenosti. Stoga se on, bez previše osjećaja krivnje, može ostaviti, potrošiti i rasuti, napustiti i predati izgonu, odnosno doslovno udaljiti i isključiti iz cjeline odnosno zajednice koja jedino zaslužuje biti kvalificirana ljudskom.

Dovoljno se prisjetiti onih života koji se sada gotovo svakodnevno prepuštaju umiranju u valovima mora ili na europskim granicama. To su životi koji se smatraju suvišnim i nepotrebnim, to su bića koja se tretiraju kao talog i otpad, s kojim se ne zna što činiti. Oni mogu živjeti ili, bolje, preživjeti, u velikim izbjegličkim kampovima, predani jednoj „egzistenciji u očekivanju“, koja zapravo i nije egzistencija. Ali kad bi se samo pokušali pokrenuti odatle, tada postaje jasno da se ti životi smatraju beskorisnima, ekvivalentnima nuli, čak manje nego nuli, životima osuđenima već u samom polasku.

Ali cezura između života proglašenih da budu imuni, neozlijeđeni, i onih života koji mogu biti izloženi i nastradati, ne prolazi samo između unutarnjeg i vanjskog dijela političkog krajolika, između onih koji su građani sa svojim pravima i onih koji su vani, imigranti. Cezura prolazi i kroz unutarnjost prateći meandre raširenog nasilja – na ulicama, u školama, na radnom mjestu, unutar obiteljske zajednice. Život se čini lišen vrijednosti – lišen smisla za ljudsko i božansko. Kao da više nema ništa sveto, kao da život nije jedinstven, nezamjenjiv, neponovljiv. Kao da je izišao iz proizvodnog lanca koji bi ga odmah potom trebao zamijeniti. Ne zaustavljamo se više pred svakim životom i ne učimo se zaustavljati pred licem drugog u njegovoj jedinstvenosti.

Jedinstvenost izgubljenog života, ali i jedinstvenost onoga koji spašava, koji je tu u tom trenutku i koji taj život treba preuzeti, koji bi trebao snositi odgovornost za njega. Jedinstvenost Ja (svakoga od nas) leži u činjenici da nitko ne može odgovarati umjesto njega. A ovo povlašteno mjesto njegova je odgovornost. Upravo odgovornosti prema drugome danas najviše nedostaje, dominira ustrajavanje u sebi, zatvoreno i tupo, sve siromašnije. Jer kad se izgubi jedan život, izgubi se jedan svijet – onaj svijet drugog, koji je i moj, naš. Sve smo siromašniji drugima i siromašniji svijetom, osuđeni na ovu duboku nelagodu koja se samo uopćeno može nazvati depresijom. Nema osjećaja iskupljenja: iskupljenja drugoga, mene, nas, našega svijeta.

Ja koje se ne sklanja pred jedinstvenošću vlastitog poziva, vlastite odgovornosti, jest ono Ja koje se projicira u svijet mira. To nije mir ekvidistancije, hladnokrvnosti i ravnodušnosti, ne-napada koji osigurava svakome vlastiti položaj, nego mir odnosa s drugim. I to tim više vrijedi za političke subjekte, naime za one europske narode, koje je lekcija nasilja i istrebljenja iz dvadesetog stoljeća upravo pozvala na zajednički život u novoj Europi, a koji su danas skliznuli prema krvavom nacionalističkom sukobu, u kojem deseci tisuća ljudskih života svakodnevno bivaju žrtvovani. To su često mladi, mladi ruski vojnici, mladi Ukrajinci, čiji životi završavaju posred starog gvožđa koje treba biti rasprodano u znaku neprestanog naoružavanja.

Zašto bismo trebali prihvatiti smrt kao neizbježno rješenje sukoba? Zašto bismo se trebali odmaknuti od civilizacijskih putova da bismo prihvatili mistiku herojstva? Politika koja ne spašava život, nego koja zahtijeva smrt, koja zahtijeva smrt kao nužno rješenje, jest nekropolitika.

Tako bivaju ocrtani svjetovi smrti, oblici društvenog suživota u kojemu nasilje, ugnjetavanje, arogancija određuju osobne odnose i odlučuju o životima pojedinaca. Na kraju, ovaj bi rat mogao završiti tako što bi, u strašnoj spirali, postao napadom na život cijele planete, napadom na ciklus hrane, na ciklus energije i naposljetku na egzistencijalni ciklus.

Preveo s talijanskog Mario Kopić

Izlaganje na forumu Krik mira, Communità di Sant’Egidio, Rim, 24.10. 2022.

Donatella Di Cesare
Autor 28.10.2022. u 10:31