Đorđe Neuki u nejakim novinama

Amer Tikveša
Autor 6.12.2014. u 17:05

Đorđe Neuki u nejakim novinama

Piše: Amer Tikveša

Povodom mog teksta objavljenog na Tacno.net o zbirci pjesama Asmira Kujovića „Vidikovac“, ali i reakcijama na nju oglasio se Đorđe Krajišnik, čuveni književni kritičar iz Istočnog Sarajeva. Oglasio se u časopisu drčne i odlučne odrednice: „za po-etička istraživanja i djelovanja“, zagradno-usklično-latinskog naziva (sic!), časopisa nesvršenih i svršenih, ali nedovršenih studenata Filozofskog fakulteta u Sarajevu, zapadnom, te pisaca u vječitom sudbinskom procjepu negdje između nastajanja i nestajanja, tačnije u naestajanju (sic!).

Stavili su taj njegov oglas pod link „satira“, što bi trebalo značiti da me, ko biva, zajebaju, ali, po običaju, tamo ništa nije to za šta se predstavlja pa je i taj oglas ostao na pola puta između satare i satire, neizbrušeni dijamant iskričave misle i mladalačkog poleta koji kako pr’nu tako izda’nu.

No, šta god to bilo, samo zahvaljujući odrednici „satira“ ne bih odgovarao u vezi s Krajišnikovom tekstom. Spremio sam bio tekst i odustao. No, ovo je posljednji.

Sve se promijenilo s objavljivanjem tog teksta na E-novinama gdje taj tekst koji se predstavlja za satiru figurira kao književna kritika. Osvrtao sam se jednom na koncept uređivanja kulture na E-novinama u njegovom bošnjačko-nacionalističkom dijelu gdje sonet Skendera Kulenovića opremaju fotografijom mezarja masovno pogubljenih. Ovo je sad prilika da skrenem pažnju na još jedan aspekt tamošnjeg uređivanja kulture koji se krasi jurodivošću kakvu ima (Sic!).

Jurodivost je jedan oblik hinjenog ludila, podvižništva u ime Hrista, što se u prenesenom značenju može odnositi na hinjeno ludilo u ime bilo kojeg višeg ideala s tim što u Sic-u i E-novinama još ne znaju šta im je taj ideal. 1. Prvo treba sve popljuvati! 2. Onda ćemo vidjeti šta ćemo! – dvije su (i jedine) tačke po-etičkog istraživanja i djelovanja ovih jurodiva. Prva im predugo traje, pa ne znam da li ima previše toga za popljuvati ili slabo pljuju, ali nije ni važno.

S jurodivima, također, ne treba polemizirati zato jer umišljaju da su mišljenje prevazišli, a ustvari su ispod nivoa na kojem ono počinje. Krajišnik, naprimjer, i dalje insistira da u Kujovićevoj poeziji ima panka i da je on kompatibilan sufizmu. Pa još i definira, kako nikad niko dosad nije definirao. Kaže: „Pank je nemir koncerta“; „Sufizam je smirenost tekije“. Tako je to kod jurodivih – cijele tradicije i kulturološki obrasci koji uključuju u sebe sve, od odijevanja do mišljenja i načina izričaja istog stanu u dvije riječi.

Jurodivima treba katkad podići, tamo gdje od podilaženja nema štete, gdje to ionako niko neće ozbiljno shvatiti, čisto jer oni znaju i fizički nasrnuti na čovjeka, pa da se čovjek spasi takve bespotrebne napasti. Krajišnik, naprimjer, kaže: „Pank, dakle, jednako kao i Kujevićev sufizam negira savremeni svijet konzumerizma, kojim vladaju PR agenti i sl. Panker će, jednako kao i subjekt Kujovićeve pjesme, prezreti reklamni natpis ‘Život kako ga piše cedevita’, kao i čitav ovaj svijet, pa će tražiti neki drugi svijet, jednako kao i sufija, u transovima. Nije li još davno The Clash to posve jasno obrazložio u svojoj pjesmi ‘Lost in the Supermarket’. Poznato je da sufije i ne vole ovaj svijet, ali dosad je – barem meni – bila nepoznata sufijska poezija, koja se referiše na trademark pojave savremene zapadnjačke civilizacije. I kako je Kujovićev sufizam upravo specifičan po tome, metafora ‘sufijski pank’ nije nikakva laž“. Nije, alal ti tumačenje. Evo ja još dodajem da je to i new age sufizam s primjesama kinizma koji je po osnovi negiranja materijalnog pomiren s neoplatonizmom te time blizak i elektronskim ilahijama. Može tako?

Žali se Đorđe da je prava ujdurma na njega krenula kad je objavio svoj prvi tekst o Kujoviću, obraćali mu se ljudi na različite načine da mu kažu kako neke stvari ne stoje baš tako. Valjda još uvijek mislili da nije jurodiv. Obraćao mu se i ja jer sam mislio da ga poznajem. Pretpostavljao sam da neke stvari ne zna, pa lupa, ali mi nije bilo jasno kako ne razumije stihove za koje mu nije potrebno neko književnoteorijsko znanje niti načitanost. To bi trebali biti samorazumljivi stihovi a on ih je okarakterisao kao najnerazumljivije: „Dok gledam more njene oči su plave/ kad pogledam obalu njene oči su sive/ mene gleda očima zelenim, tamnozelenim…“ Pitao se, Đorđe, kakve su to oči i koje su zaista boje. Pitao sam ga da li zaista ne razumije te stihove. Jer ako kaže da ih razumije, onda je zlonamjeran i loš čovjek, ako kaže da ne razumije, onda nije za tumačenja poezije, što nije nikakav grijeh, malo se zatrčao, izletio, shvatit će da za toga nije, odustat će ili će naučiti, neće dalje pljuvati ljude i gotovo. Nije ništa odgovorio. Nisam siguran treba li ove stihove objašnjavati, ali, za svaki slučaj, evo jednog tumačenja – bilo šta da gleda, lirski subjekt misli na nju, toliko da ga sve na nju podsjeća, znači more je plavo kao njene oči, obala je siva kao njene oči, sve su, ustvari, njene oči kroz koje gleda u nju. U ljubavnoj poeziji takav doživljaj ljubavi je čest baš kao i motiv očiju u različitim situacijama. U Milice su, naprimjer, duge trepavice pa lirski subjekt ne može od njih da joj vidi oči kako bi saznao šta ona misli o njemu. No, ovdje lirski subjekt može to saznati mada činjenica je da treba znati ponešto i o simbolici boja da bi se to vidjelo. Zelena je tu boja prirode, plodnosti, rasta, a tamnozelena je boja, između ostalog, i ljubomore, a povezuje se često i sa novcem. Treba li dalje?

Naravno, mogli smo ovo riješiti u privatnoj raspravi, ali jurodivi vole pogled drugih i kad sam pisao prvi tekst mislio sam da ga pišem zbog čitatelja koji može biti kontaminiran neznanjem jer se o poeziji jako malo piše u mainstream medijima. Čitalac nevičan tom diskursu može sve prihvatiti kao istinu. Sada tu nije više problem ni neznanje, nego, kao što sam rekao, jurodivost, na koju čitaocu treba skrenuti pažnju.

Jurodiv neće provjeriti šta mu to govoriš, jer je ubijeđen da o tome sve zna iako za to upravo od tebe prvi put čuje. Tako Krajišnik kaže da sam sebi skačem u trbuh jer pričam o objektivnom korelativu i impersonalnosti poezije a poslije kažem: „Uzmimo da je pjesnik lirski subjekt“. Kao prvo, radi se o hipotetičkom postavljanju pjesnika kao lirskog subjekta, a sve i da jest tako, to ne znači da subjektivno iskustvo kod Eliota ne postoji, već je filtrirano kroz opšte iskustvo.

Kritikuje me i što objašnjavam o čemu je u Kujovićevoj poeziji riječ. Pa da bi objasnio kako je šta rečeno, moraš znati šta je rečeno. Nisam se ja uhvatio blaćenja nečega što ne poznajem no Đorđe, i još kritikuje što ja objašnjavam sadržaj pojedinih pjesama!? I to je možda ključni problem u Krajišnikovom odgovoru i ključni problem koji treba rasvijetliti. On ne shvata da moj tekst nije nikakva odbrana Kujovića, što on na kraju svog teksta hoće da kaže: „U svom tekstu Sufijski pank sam – možda i previše – insistirao na negativnim dijelovima, možda i previše vjerujući da bi i Kujović, kao i čitava naša javnost, voljeli da se tog pjesnika shvati kao zrelog pjesnika, kao barda, koji nema luksuz da objavljuje pjesme koje više liče na tinejdžerske emocionalne prolive nego na poeziju. Činjenica je da takvih ima u ‘Vidikovcu’ i svako ko krene pisati o toj Kujovićevoj knjizi, mora kazati kako je skandalozno da jedan toliko hvaljen pjesnik – čak kanoniziran u bh. i bošnjačkoj književnosti! – ima i tako loših stihova. Ako pak neko očekuje da prešutimo/previdimo te loše stihove, da ih oprostimo autoru…“

Ne branim ja Kujovića, već raskrinkavam jedan koncept tumačenja poezije, jedan način mišljenja, kao zarđao i sad mi je taj koncept još i gori kad Đorđe kaže: „Nije, kako Tikveša misli, problem sa Kujovićevim rimama u nekoj njihovoj sematičkoj nekompatibilnosti, niti je problematično simboličko stvaranje veza između, naočigled, nespojivih pojmova. U rimi ‘antika – Antartika’ problem je zvučni nesklad.“ Onda poziva čitaoca da naglas pročita neke rime da „osjeti“ kako to ne valja. O, viječe sedamnaesti! Neću sad objašnjavati ništa, to bi trajalo najmanje tri stotine stranica, samo ću i ja čitaoca pozvati, ne na njegov prefinjeni osjećaj, no na malo istraživanje nekoliko tagova: nepravilna rima, dekanonizacija rime, desakralizacija rime, ritam i rima, jednofonemska i višefonemska rima, epentetska rima, isprekidana rima, metatezna rima… Eto, neću dalje, i ne mora se sve istražiti, ali bar, dragi čitaoče, otiđi malo dalje od Đorđa i vukovski podijeljene rime na mušku i žensku te isključivo izomorfne. Koja, da se razumijemo, nije loša, ali nije jedina.

Pita se dalje Krajišnik gdje nestade moj feminizam pa navede pjesmu u kojoj Kujović opisuje mimikrijski koncept ponašanja dijela ženskog svijeta u nekom kafiću u blizini ulice „Zelenih beretki“ u Sarajevu. E, jebi ga sad! Kujovićevu poeziju nisam čitao ideološki, mada nemam ništa protiv ni takvog čitanja, naprotiv, često to radim, i rado. Ali, jednostavno, nisam htio brkati babe i žabe, jer ovdje je riječ o poetici, a i kad bih je čitao tako, toj pjesmi ne bih našao s tog aspekta manu. Kao što ni svaka kritika islama nije islamofobija, tako ni određeni modeli ponašanja koje neko primijeti među ženama ili muškarcima nisu nužno mizoginija ni mizandrija, a to što Đorđe feminizam vidi kao rijaset, a mene kao reisa među nekakvim muškim „feministicama“, stvar je njegove percepcije feminizma o kojem očigledno zna isto koliko i o poeziji. Prije bih Kujovića, recimo, s ideološke ravni kritikovao zbog pjesme o kurbanu. Možda i hoću.

Đorđe na početku svog teksta pokazuje i neznanje šta je sve prije mog teksta objavljeno o Kujovićevoj zbirci. Objavljen je njegov tekst, u Oslobođenju i na Oslobođenju.ba, objavljen je tekst Marka Vešovića na E-novinama, objavljeno je mišljenje o zbirci nekoliko mostarskih pjesnika koji su bili promotori „Vidikovca“, sve to na Tacno.net, objavljen je i intervju s Kujovićem na portalu Strane.ba, i na više profila na FB o knjizi je govoreno, ne samo na Krajišnikovom, ali neću da imenujem ljude koji možda ne bi željeli da budu dijelom ove priče. Ali geniji ne moraju to znati, dovoljno je oko sokolovo, slova pred njim i srce junačko da udari đe no niko neće. I jurodivost.

Uglavnom, od svega što smatra netačnim u mom tekstu jedino mu priznajem tipfeler. Umjesto mainstream napisao sam meinstream, on je to kapslokizirao dižući mi valjda time nišan nakon što je pomislio da me tekstom propisno sahranio.

Zbog toga molim uredništvo portala Tacno.net da se ovaj tekst ne lektoriše, kako bi Krajišnik u sljedećem tekstu mogao imati bar jednu stvar nad kojom će trijumfirati. Brižno broji zareze, to mu priznajem, i ja njegove, ali mi je trivijalno prozivati ga zbog toga, pa čak i kad mu se greške dese u pogrešnom citiranju stihova čijim se kritičarem predstavlja ili pogrešnom imenovanju pjesnika tih stihova.

Amer Tikveša
Autor 6.12.2014. u 17:05

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija