dr. Slavo Kukić: Igrokaz za budućnost

Autor/ica 13.1.2012. u 16:04

dr. Slavo Kukić: Igrokaz za budućnost

Za potpun uspjeh, prema tome, nedostaje tek još demontaža federalne vlasti. A, isključiti ne treba ni taj scenarij. I mogućnost, dakako, da se na njega ne čeka predugo. Uostalom, između dviju najjačih stranki platforme sve intenzivnije iskri. Na sonu je, među inim, Nacrt zakona o unutarnjim poslovima FBiH. I konceptualni sukob SDP-SDA. Zašto? Isključiti ne treba ni mogućnost da je smišljeno izazvan. Da mu, recimo, u podtekstu stoje dogovoreni dilovi onih koji su obilježili i sve „najteže“ godine. I njihov plan da se u kolo uhvate sa starim jaranima. Dogodi li se to, a takvu mogućnost ne treba isključiti, vrata osovini Dodik-Čović za nesmetanu demontažu BiH su širom otvorena. Pa, tko preživi – preživi.


Sve do prije koji sat dvojih trebam li se i osobno baviti nedavno okončanim banjalučkim karnevalom – obilježavanjem dana RS-a. Pri tome, da ne bude zabune, ne mislim da RS kao dio ustavnog poretka BiH, nego onu drugu, Karadžićevu, zbog koje smrću ili progonom završiše na tisuće s prostora kojeg je šapom pritiskala. Za odluku da to ipak učinim potakoše me dvije informacije. Prva je iz usta „prvog u Hrvata“, koji poručuje – ili prijeti, sam bi ga vrag znao – da novo Vijeće ministara mora ponuditi šansu Bosni i Hercegovini za evropsku budućnost i to, vjerovali ili ne, na principima rada koji karakteriziraše i prethodni saziv ove institucije. Drugu je ispalio ministar pravde manjeg bh. entiteta. Neprimjerenima ljudina označi izjave o devetom siječnju kao sinonimu genocida, ali i zaprijeti kako će RS razmotriti mogućnost pravne zaštite, dakle – ako dobro razumjeh – kaznenih prijava protiv svih koji prema ovom „velikom srpskom datumu“ imaju takav ili sličan odnos.

Pa, ako je već tako, neka mi bude dopušteno i osobno se svrstati. I poručiti da sam i osobno među onima na čije zastrašivanje Selman, i svi ostali selmani, ne mogu računati. Jer, o onom što se prema BiH – baš kao i prije dvadesetak godina – ponovo valja ne smije se šutjeti. Prethodnih se dana, uostalom, takav sud mogao čuti i od ljudi čiju ideologiju nikada ne bih bio slijedio. U intervjuu ATV-u, naime, zaoštravanje političke retorike na najizravniji način priznade i nekadašnji član državnoga predsjedništva. Mirko Šarović. Podcrtavajući, ako me pamćenje dobro služi, posebice dva detalja – da bi se za upola blažu retoriku prije šest-sedam godina moralo završiti izvan političke arene, i drugo, da takva retorika može donijeti poneki glas birača, ali ne može nikom biti na dobro. I, u pravu je. Jer, politički vokabular kojem smo svakodnevno izloženi je jezik destrukcije, mržnje prema vlastitoj zemlji, ali i svima koji misle drugačije. Pri tome, hoću reći, nisu jedino važna krvna zrnca. Iako, razvijanje mržnje na njima se još uvijek doima kao joker – najsigurniji put produžavanja vijeka vlastitog trajanja.

Podsjetimo se, uostalom, što se izdogađa prethodnih dana. I zbog čega tamo neki selmani prijete „vaskolikom“ svijetu. Deveti se siječanj, ponovimo, obilježava kao dan RS-a. Pri tome se, dakako, ne preže od priznanja kako se ne misli na RS kao dio Daytonskog ustavnog ustroja – protiv koje ni osobno nemam ništa – nego na onu koja je nastala početkom siječnja 1992. godine. Koju utemelji fašistička družina koja pozavršava po haškim i inim tamnicama. A koju se prethodnih dana rehabilitira na sva moguća usta. Odluka o formiranju RS-a je, pohvali se prvi banjalučki „socijaldemokrata“, bila vizionarska, zbog čega njegovu javnu zahvalnost dobiše svi „koji su imali političke snage da u odlučnim trenucima povedu srpski narod“. A to, onda, znači – i Milošević, Karadžić, Mladić, Krajišnik, Plavšić, i sva ostala velikosrpska kamarila zaslužna za ubijanja, progone, razaranja, uništavanja.

Istina, ne bi ovodrinski vožd bio bez pardona da ne dobiva vjetar u leđa. A on, pošteno govoreći, dolazi s dviju političkih adresa. Jedna je tamo gdje je i prethodnih dvadesetak i kusur godina – u Beogradu.  Na banjalučkom karnevalu su, uostalom, sudjelovali i dvojica najisturenijih dužnosnika Srbije – predsjednik i njegov ministar unutarnjih poslova. A uz njih i patrijarh srpski Irinej. A oni nisu propustili kazati ono što im „historija i inters Srba” nalaže – da stvari vrate tamo gdje su jedno vrijeme i bile. Prvi čovjek istočnih susjeda, tako, iako zna da u ustavu entiteta piše drugačije, nije propustio da RS označi izrazom težnji srpskog naroda. A njegov prvi suradnik, Miloševićev nasljednik, po uzoru na učitelja ide i dalje – u RS-u danas vidi „pijemont srpstva”, „prvi srpski entitet u historiji s lijeve strane Drine“. I na koncu, da ne bi bilo dvojbi što to „srpski entitet” znači pobrinuo se, kako i dolikuje duhovnom ocu, patrijarh Irinej, nominiravši RS – pa nek ceo svet zna – „najmlađom srpskom državom”.

Nije Mile, doduše, bez potpore ni ovdje, među „zaštitnicima” drugih naroda. Na feštu mu, recimo, u banjalučki „Borik” dođe i „prvi u Hrvata”. S pratnjom, dakako, kakvu Miletov „istorijski” trenutak i zaslužuje. Najznačajniji dio ekipe je, istina, dopeljao s južnih meridijana – iz „stolnog” grada. S drugom Draganom je, kao i inače, „prva Hrvatica”, ali i osoba koja bi, kako čuh danas, na mjestu predsjedavajućeg Vijeća ministara – i slijedeći kurs kojeg je trasirao njegov prethodnik Špirić – trebala povući BiH prema naprijed. Nije, doduše, precizirano gdje – prema Evropi ili, što je bliže istini, ambisu.

Ali, mostarski hrvatski ešalon je, što jes’-jes’, imao pažnje vrijednog partnera i u svojoj banjalučkoj verziji. Na velikom karnevalu je, čitam, zborio i „prvi Hrvat” Miletova begovata – Miloševićev ratni savjetnik. I nije napustio put na kojem je sa Slobom godinama zajedno bio. Danas je, reče Vlajki, RS „duhovni i teritorijalni jamac srpstva”. Istina, posao još uvijek nije dovršen, treba se „izboriti i za međunarodno priznanje RS”, baš ovakve kakvu je ustoličio Radovan – bez Hrvata, u ime kojih Vlajki divani, ali i svih ostalih.

Ne znam zašto, ali Čovićeva bratija me nije iznenadila. Što, uostalom, njima znači progon preko 200.000 Hrvata s prostora tvorevine kojoj ovih dana plješću? Ništa. Kako se, međutim, pomiriti s logikom koja je na sudjelovanje u slavljenju morbidnoga privoljela biskupa banjalučkog? Pastira protjerane i bukvalno desetkovane vjerničke pastve. I što ga je opredijelilo da u ime takve povijesne morbidnosti primi čak i „orden časti”? Kršćanska je dužnost, pojašnjava Komarica, „praštanje”. Oče biskupe – za što? Praštanje za progon i ubijanje? Ili za nespremnost da se omogući povratak preživjelih njihovim kućama? A ta vrsta nespremnosti danas je na prostoru Vaše biskupije izraženija nego bilo gdje drugdje. Od 220. 000 vjernika, koje ste na popisu imali, danas ste u mogućnosti – koristim Vaše podatke – nabrojati njih dvanaest do petnaest tisuća. Treba li, oče biskupe, zarad ordena i to zažmiriti? I oprostiti? Neka Vam, ako je tako, oprosti Svevišnji – od protjeranih to nemojte tražiti.  

Nevini, istina, nisu ni drugi. Oni, recimo, koji formiraše platformu kao alternativu nacionalsocijalizmu. A, u konačnici „urbi et orbi” obznaniše da od toga ni sami nisu daleko. Osobno, dakako, nisam ni iznenađen ni razočaran filozofijom onih koji su – a danas čine dio platforme – odgovorni za sve „scile i haribde” prethodnih desetljeća. Potpora „jednojajčanim blizancima” potpora je produljenju vijeka njihova trajanja. Kako, međutim, razumjeti pristajanje SDP-a na zajedničko građenje države s onima kojima je u srcu njezina demontaža? Čime objasniti njegovu potporu na čelu Vijeća ministara osobi koja čelnika SDP javno optuži za „plan majorizacije Hrvata”? I koja bez rukavica, kao dio svoga programa najavi formiranje hrvatske TV kao, očito, puškarnice s koje će se moći ravnopravno razmjenjivati paljba s nacionalnim protivnicima i izdajnicima u vlastitim redovima.

U takvom ambijentu, po mojoj prosudbi, logično je projicirati i obrise skorije budućnosti. One za koju se igrokaz postavlja već danas. Treba, prije svega, nastaviti s demonizacijom stranaca. Ovih dana Dodikovi jurišnici to čine bez imalo takta. Izostanak diplomata na banjalučkom derneku samo je, ponavljaju, izraz mržnje prema svemu što je srpsko. Ili u dobroj staroj maniri – protiv Srba se još jednom udružio čitav svijet. Osim, dakako, majčice Rusije. Jer, njihov ambasador je pohodio „njegovu visost”. I, u ime Kremlja joj odao priznanje prvog u plejadi pravoslavne braće.

Treba, potom, uništavati sve institucije koje su na braniku BiH kao države i društva. FTV je, pri tome, prva na popisu. Stoga je Miletu i bilo važno da se, u raspodjeli državnih agencija, dočepa RAK-a. Jer, preko njega će pokazati zube i FTV-u i njoj sličnima. I promovirati, dakako, medije koji, poput RT RS „ne siju mržnju i koji su apsolutno tolerantni”. I koji će slijediti filozofiju koju su manifestirali i ovih dana – da u pronađenom oružju u banjalučkom „Boriku” prepoznaju još jedan „teroristički” napad na vožda. I usput primjete kako na svečanoj akademiji „nije bilo bošnjačkih zvaničnika i stranih diplomata”. A to, onda, sukladno duhu novinarskog „profesionalizma i etike”, znači da bi među njima moglo biti i leglo terorističkog ataka na prvake srpstva.
U međuvremenu će, razumije se, Miletovi strijelci na prostoru RS činiti ono što je potrebno da ona, kako i dolikuje, postane istinski srpska. Kako? Prethodnih dana put pokazuje i predsjedavajući Vijeća naroda RS-a. Treba, veli on, mijenjati Ustav RS-a kako bi se kastrirali mehanizmi kojima raspolaže Vijeće naroda, a ukoliko to nije moguće – ukoliko mu promjenama Ustava nije moguće oduzeti neke ingerencije – nužan je razgovor predstavnika vlasti kako bi se pronašlo adekvatno rješenje za taj „problem“. Ili, ako se sve to razgoliti, od RS-a treba napraviti pravu srpsku državu u kojoj će ne-Srbi biti potpuno marginalizirani.

Za potpun uspjeh, prema tome, nedostaje tek još demontaža federalne vlasti. A, isključiti ne treba ni taj scenarij. I mogućnost, dakako, da se na njega ne čeka predugo. Uostalom, između dviju najjačih stranki platforme sve intenzivnije iskri. Na sonu je, među inim, Nacrt zakona o unutarnjim poslovima FBiH. I konceptualni sukob SDP-SDA. Zašto? Isključiti ne treba ni mogućnost da je smišljeno izazvan. Da mu, recimo, u podtekstu stoje dogovoreni dilovi onih koji su obilježili i sve „najteže“ godine. I njihov plan da se u kolo uhvate sa starim jaranima. Dogodi li se to, a takvu mogućnost ne treba isključiti, vrata osovini Dodik-Čović za nesmetanu demontažu BiH su širom otvorena. Pa, tko preživi – preživi.

Autor/ica 13.1.2012. u 16:04