Dragan Markovina: Crvena prošlost i crna sadašnjost Mostara i Splita

Dragan Markovina
Autor 28.4.2014. u 09:13

Dragan Markovina: Crvena prošlost i crna sadašnjost Mostara i Splita

Foto: Š.G.

Oba grada su danas, od nekadašnjih »crvenih gradova« (kako ih se percipiralo u ondašnjem imaginariju Jugoslavije), pretvorena u bastione desnice.

Na Međunarodnom sajmu knjiga u Sarajevu predstavljena je knjiga doc. dr. sci. Dragana Markovine “IZMEĐU CRVENOG I CRNOG – Split i Mostar u kulturi sjećanja”, University press – izdanja Magistrat i suizdavača Plejada  Zagreb. O knjizi su govorili izdavači i sam autor. Uskoro će knjiga biti predstavljena u Mostaru i Splitu. 

Dragan Markovina je objasnio što ga je ponukalo napisati ovu knjigu:

“Nisam ni prvi, a ni zadnji koji se na jugoslavenskim prostorima i svjetskoj historiografiji bavio kulturom sjećanja. Primjerice, sveučilišni profesor iz Beograda Teodor Kuljić, također je dosta pisao o tome. Međutim, tu mi se nešto činilo vrlo bitnim za ovu temu kojom sam se bavio. Ovdje se, kao što možete i pretpostaviti, konkretno radi o politici koju je predvodila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). Dobar dio knjige govori o zapadnom dijelu Mostara, naravno, i o Splitu – ne isključujući to da su se slične stvari događale na svim jugoslavenskim prostorima, ali mene su iz nekoliko razloga zanimala upravo ta dva grada. Jedan od tih razloga je simbolički kapital tih dvaju gradova. Dakle, i Split u Hrvatskoj, kao i Mostar u Bosni i Hercegovini, nose značajan (medijski, kulturalni, …) simbolički kapital. Oba grada su pod UNESCO-ovom zaštitom – mostarski Stari most i splitska Dioklecijanova palača. Oba grada su imala »lijevu« tradiciju – međuratnu i antifašističku. Gotovo dvije trećine stanovništva na neki način bilo je involvirano u partizansku borbu i u Mostaru, i u Splitu. Oba grada su danas, od nekadašnjih »crvenih gradova« (kako ih se percipiralo u ondašnjem imaginariju Jugoslavije), pretvorena u bastione desnice. Mene je zanimalo kako je do te promjene došlo, kako se sve skupa odvijalo, je li bilo otpora i komparacija ta dva slučaja. Naime, o čemu se zapravo radilo: Iako je službena politika na razini Hrvatske i onog dijela Bosne i Hercegovine koji se, kao što sam u knjizi napisao, samoprozvao Herceg-Bosnom imala jednu generalnu zajedničku liniju, ona je bila znatno radikalnija u Splitu i Mostaru – u smislu ideološkog djelovanja. Bila je, po mojemu sudu, puno radikalnija iz razloga što je trebalo poništiti taj zatečeni simbolički kapital crvenih gradova kako bi se mogla uspostaviti neka nova ideologija.

Prvenstveno, i put obračuna bio je preko simbola, spomenika, imena ulica, sportskih klubova, itd. Htio sam u oba slučaja napraviti usporedbu s primjerice Zagrebom. Zagreb je, unatoč svemu, zadržao Trg Maršala Tita, iako je mnogo ulica promijenio i svasvim drukčije izgleda u odnosu na ono kako je izgledao prije. No, to se u Splitu i Mostaru nije dogodilo. Naime, u Splitu još uvijek, iako je na vlasti Socijaldemokratska partija, nemamo nijednu jedinu ulicu koja je posvećena nekome iz lijeve tradicije. Sa zapadnim dijelom Mostara je isti slučaj, premda je to u Mostaru na još žešćoj razini. Sada sam se našao pred dilemom „kako usporediti ta dva slučaja, gdje naći sličnosti, a gdje razlike“. Sličnosti ima dosta i ono što je meni bilo jako bitno jest prikazivanje samih primjera o kojima je ovdje riječ. Neću vam sada prepričavati cijelu knjigu, ali otprilike ću skicirati o čemu se zapravo tu radi. Dakle, uzeo sam za grad Split medijsku situaciju – udar u Slobodnoj Dalmaciji. Vjerojatno, tko je pratio zna, da je poništena važeća privatizacija i da je manje-više bio generalni štrajk nakon kojega su mnogi urednici i novinari razjureni. To je za posljedicu dalo Feral Tribune – apsolutni hit medij na jugoslavenskim prostorima koji je sačuvao savijest društva, ne samo splitskog i hrvatskog, nego uopće jugoslavenskog prostora. S jedne strane smo dakle imali njih i s druge strane Slobodnu Dalmaciju koja je tada imala najcrnju fazu u povijesti. Pored toga uzeo sam i nogometne klubove. Zanimljiva stvar koja se događa s Hajdukom koji se percipirao kao apsolutni simbol Splita. I danas je prilično izražena vezanost narodnih masa prema Hajduku. Hajduk, kao što znate, bio je partizanski klub – prvi klub slobodne Europe koji je igrao u Bariju pred 50-60 tisuća gledalaca, danas se te svoje prošlosti po mnogome srami ili je pak danas pokušava prešutjeti. Zatim sam uzeo splitski miting potpore Mirku Norcu – kasnije osuđeniku za ratne zločine, što je bio apsolutni državni prevrat.

Knjiga završava spomeničkom baštinom Željka Keruma koju je on ostavio nakon svoje vlasti. Za njegova mandata, prošle godine, u Splitu je podignut spomenik Franji Tuđmanu. Ostavio sam, također, još jedno malo poglavlje koje je djelomično vezano za ono što se dogodilo u Mostaru, a to je ulica Mile Budaka – ustaškog ministra. On je imao osam godina ulicu u Splitu. To je jedina ulica koja je promijenila ime od 1992. godine kada je bila promjena imena. Bio je kompromis: može se skinuti Budakova ulica, ali Tuđman mora dobiti glavni gradski trg. To se i dogodilo. O Mostaru ne treba puno govoriti. Mostar kao i simboli, jasno su bili analizirani, i Stari most, zajedno sa svime onim što se ondje događalo. Mislim da je on namjerno srušen, upravo iz istih razloga – zatiranja memorije i nemogućnosti bilo kakvog iskrenog dijaloga nakon rata. Partizansko groblje, imena ulica, ali i nogometni klub Velež. Kao što svi vidimo, te stvari su i danas vrlo živuće pa je to zapravo ono što je bio moj ključni motiv za pisanje knjige. Zasigurno bih znatno manje bio motiviran da ovo napišem da ta situacija još uvijek ne vlada u oba ova grada, pri čemu mislim da je u Mostaru gotovo nepovratno izgubljeno, a u Splitu i unatoč vlasti SDP-a ništa bitno nije se promijenilo. Ono što zapravo posebno čini zanimljivim ovu temu činjenica je da ovoga puta, za razliku od radikalnog raskida s prošlošću nakon 1945., kada su komunisti i antifašisti nakon rata uglavnom bili ljudi iz radničkih slojeva (naravno, bilo je tu i vrhunskih intelektualaca) koji su doista stvarali novo društvo. Oni su i u programu imali raskidanje s građanskim vrijednostima, revolucionarnu vlast, itd., i to su i napravili.

Međutim, ovdje se radilo o situaciji koja nam je svima dobra poznata. Dobar dio ljudi koji su do jučer veličali simbole jednog vremena, jednog sustava (pri čemu je antifašistička borba bila konstitutivni element tih društava), sada negiraju vlastitu prošlost i brane drugima da se sjećaju – što je najgora posljedica. Dakle, tu nije samo riječ o njihovom osobnom okretanju (vjerojatno iz koristoljublja, a manje iz uvjerenja), nego i činjenica da se drugima brani sjećanje.

Iz moga revolta prema tome nastala je i ova knjiga. Drago mi je da sam je napisao, da je izašla. Sličnim temama, nadam se, bavit ću se i u budućnosti.”

Dragan Markovina
Autor 28.4.2014. u 09:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija