Dragan Markovina: Herojstvo Tonća Majića

Dragan Markovina
Autor 13.12.2011. u 19:13

Dragan Markovina: Herojstvo Tonća Majića

Taman kad smo, dozvolivši sebi par trenutaka neskrivenog zadovoljstva porazom hdz-a, pomislili da će ova zemlja konačno i nepovratno krenuti, ako prema ničem drugom, a ono barem prema najvišim civilizacijskim standardima, zatekla nas je vijest o hapšenju Tonća Majića. Čovjeka koji se usudio biti savjest jednog društva i jednog grada posebno, riskirajući vlastiti život i davno narušeno zdravlje. Bio je to čovjek koji je na svom tijelu, a definitivno i psihi trpio poniženja koja su mu priredili uniformirani bojovnici jednog nedemokratskog režima.

Za sve neupućene, Tonći Majić bio je jedan od zaista rijetkih ljudi koji su se i fizički suprostavljali otimačini vojnih i civilnih stanova u Splitu, „oslobađanih“ od onih s krivim prezimenima i krvnim zrncima. Sve batine koje je primao na stubištima splitskih portuna, primao je svjesno, znajući u što kreće, kao izravni glasnik šikaniranim građanima krive nacionalnosti da ipak nisu ostali sami. Majić je ujedno, makar i nesvjesno, slao signal vlastitim sugrađanima da istupe protiv zla i pregrizu strah u sebi. S obzirom na tako mali broj onih koji su to javno uradili jasno je koliku je žrtvu taj čovjek podnio i u kojoj atmosferi straha je djelovao.

On i njegov Dalmatinski komitet za ljudska prava, novinari Ferala Tribune-a, STINE, sve malobrojniji članovi gradskog sdp-a, dalmatinske akcije , ljudi iz Centra za razvoj demokracije i ljudi iz Cenzure te ono malo preostalih intelektualaca, poput profesora Viskovića i ostalih slobodoumnih građana protjerani su u duhovni i fizički geto za vrijeme vladavine straha u Splitu devedesetih godina. No, unatoč svemu su se borili protiv bezumnog i nehumanog režima, potpuno svjesni činjenice da je njima, čak i u takvim okolnostima, puno bolje nego njihovim sugrađanima odvedenim u Loru i izbačenim iz vlastitih stanova u kojima su proveli desetljeća života i čija su djeca rađani i odgajani kao Splićani u svakom značenju te riječi.

Zbog svega navedenog, svim tim ljudima, s posebnim naglaskom na nesretnog Majića, jednog dana kada ih više ne bude, grad Split bi u ime zahvalnosti trebao dići spomenik, recimo u Lori, u znak priznanja što su digli glas protiv pretvaranja vedrog i otvorenog mediteranskog grada u moralnu kaljužu najcrnjeg šovinizma i gaženja ljudskih prava. Najmanje što bi grad Split trebao u ovoj situaciji učiniti je da stane u zaštitu vlastitog građanina i pod hitno mu dodijeli nagradu za životno djelo.

Na to bismo naravno mogli računati kada ne bismo bili svjesni činjenice da je aktualna gradska vlast duhovni sljedbenik mračnog razdoblja devesetih. Ovako svjedočimo kafkijanskom procesu u kojem građanina Tonća M. policijski agenti ranom zorom bude i sprovode ga u Zagreb, ne bi li ga podvrgli psihijatrijskom tretmanu. Kako krivo i bespotrebno. Da je Majić savršeno normalan svjedoči upravo njegovo djelovanje u zaštiti vlastitih sugrađana i kasnije ustrajavanje na pravdi, unatoč svemu što je prošao.

Sve dok se oni koji su naredili ovakav postupak ne smijene sa svojih pozicija i dok se nadležne službe javno ne ispričaju za ovakav suludi postupak, teško ćemo moći vjerovati u dosegnute civilizacijske standarde.

Dragan Markovina
Autor 13.12.2011. u 19:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija