Dragan Markovina o hapšenju Zdravka Mamića: Da, o njemu je riječ

Dragan Markovina
Autor/ica 15.3.2013. u 18:25

Dragan Markovina o hapšenju Zdravka Mamića: Da, o njemu je riječ

Ako je dosad i bilo kakve sumnje, ona je upravo empirijski otklonjena. Zdravko Mamić je dakle jedini čovjek koji je u stanju novom papi oduzeti šou, prekinuti medijsku karnevalizaciju vatikanskih tema i postati glavna vijest dana, a vjerovatno i šire od toga. Nećemo na ovom mjestu ponavljati sve što je u posljednja dva istupa izgovorio, jer je to ipak pitanje dobrog ukusa, a ionako su to već svi pročitali ili čuli, ali ćemo mu ipak posvetiti dužan prostor, s obzirom na ulogu koju taj lik u hrvatskoj javnosti već dugo vremena igra.

Ta ista javnost će se, nije uputno sumnjati, već ovog časa baciti u kolektivno moralističko zgražanje nad tim, kako će ga okarakterizirati, posve nedoličnim nastupom i jednim bedakom i primitifcem. Ne bi iznenadilo ni da mu izvuku hercegovačko porijeklo, naravno u kombinaciji sa lamentacijama kako je Zagreb uvijek bio civiliziran mitelleuropski grad u kojeg se svašta doselilo posljednjih godina. Sve će naravno biti popraćeno s općenitostima Mislava Togonala and co., jedino je istinska šteta da je spletom nesretnih okolnosti, zatvorilo i Dijanu Čuljak pa ćemo biti prikraćeni za onaj visoki c i još jedno spominjanje ekstremista, tako udomaćenih u njezinu vokabularu.

A stvar je sljedeća: Zdravko Mamić je čedo hrvatske javnosti, upravo po mjeri kakvom je skrojena devedesetih godina, da bi uz blage kozmetičke zahvate nastavila egzistirati i danas. Još od onog časa kad je natjerao u panični bijeg sa Maksimira, tadašnjeg predsjednika Hašk-Građanskog, Josipa Šoića, koji je onakav, posve nevješt u odijelu morao preskakati ogradu stadiona, da sačuva živu glavu, do danas. Cijelo to vrijeme Mamić nas je uveseljavao raznim bizarnostima, primitivnim ispadima i cijelim repertoarom aktivnosti koje su živo podsjećale na još jednog ondašnjeg nogometnog bossa, Stjepana Spajića Rođu. I sve to skupa konstantno je plesalo na rubovima između crne kronike i spektakla, do onog časa kad je dotični postao ozbiljan biznismen, a doskora i najmoćniji čovjek hrvatskog nogometa te intimus mnogih hrvatskih velikodostojnika. Onog momenta kad se glavni junak ove priče na štakama i prepun krvi spustio iz ureda gradske uprave, u kojem se fizički obračunao s Miljenkom Mesićem, a onda ipak i unatoč svemu tome dobio dozvolu za izgradnju onih famoznih nebodera na Vukovarskoj, uz već hrvatski tradicionalne kozmetičke promjene, bilo je jasno da je nova zvijezda rođena. Sve nakon toga postala je pjesma. Što se Hrvatska, navodno sve više više rješavala balasta devedesetih, Zdravko Mamić je postajao sve viđeniji i utjecajniji građanin mile nam domovine, kao najizravniji dokaz očite društvene laži o duhovnom napretku. Barem za one koji su to željeli vidjeti. I nije nikakav problem što u svakom društvu prilikom prevrata i ratnih događanja na površinu redovito ispliva najgori talog. Problem je kad se to društvo nominalno popegla, a isti likovi, samo sada u najskupljim odijelima i razvijenog butkovićevskog ukusa i dalje drmaju tim istim istim društvom, smijući se budalama koje i dalje zaljubljeno gledaju u znakovlja uvedena od strane dragog nam Vrane.

Hrvatska je, nemojmo se dalje lagati, nastala na laži. Lijepoj priči kako ćemo sada sami, ni od kog ometani, pod našim hrvatskim suncem, s razvijenom industrijom i stranim devizama živjeti kao lordovi, a usput se i riješiti tzv. remetilačkog faktora. Ovo posljednje je naravno bilo jedino iskreno u toj priči za javnost. Interna priča pak glasila je, konačno ćemo dizajnirat državu u kojoj ćemo se ponašati uobičajeno pljačkaški, a da za to nećemo odgovarati, jer ćemo sami namjestiti svoje ljude na sva ključna mjesta.

Zdravko Mamić smo, da zaključimo, svi mi skupa. Koji mu se smijemo, uopće ga uvažamo kao ikakvu relevantnu činjenicu, a čak ga poneki i ne podnosimo, i to istovremeno podržavajući sustav i sve konstitutivne mitove na kojima su ova država i društvo nastali. A sve dok tome bude tako, bit će i Mamića i mamića.

Najtragičnije u cijeloj toj priči je to što ta ponižena, opljačkana, osramoćena i prostorno devastirana Dalmacija, koliko god s pravom ne podnosila Mamića i svaku vrstu njegovog klasičnog djelovanja, i dalje u najvišem postotku u oodnosu na ostale regije, podržava politiku i stranku koja ga je takvog zapravo i stvorila.

Ili , kako bi narod rekao: Ne može se i stisnut i prdnut.

Dragan Markovina
Autor/ica 15.3.2013. u 18:25