Puni krug zločina

Dragan Markovina
Autor 29.5.2013. u 17:41

Puni krug zločina

I sada, nakon današnjih presuda, kad su možda mnoge ranjene duše pronašle svoj mir, Mostar će dočekati noć kao poražen i uništen grad u kojem samo hulje mirno spavaju.

Piše: Dragan Markovina

Iako je rat trajao i znatno duže od toga, sve je stalo u tih šest mjeseci. U zoru, 9. maja 1993. godine, na onaj isti dan koji se u civiliziranom svijetu slavi kao dan pobjede, tj. Dan Europe, a u opskurnim hrvatskim krajevima naziva danom poraza, snage Hrvatskog vijeća obrane odlučile su uništit Mostar. U tom času se možda napad na zgradu Vranice, u ulici mog djetinjstva i datum napada nisu mogli dovesti u logičnu vezu. No kad je točno pola godine kasnije, točnije 9. studenog 1993. srušen Stari most, dobili smo previše indicija da bismo ih pripisali slučajnosti. Tog se datuma, naime 1938. godine u nacističkoj Njemačkoj odigrala Kristalna noć, koju slobodno možemo smatrati datumom u kojem su sve institucionalne maske pale te u kojem je proglašen javni poziv za uništenjem jednog naroda. Tako je Tuđmanova politika za tih šest mjeseci mostarskog pakla, pored ubojstava, progona i moralnih poniženja prema jednom narodu, poslala jasnu simboličku poruku što misli o antifašističkom nasljeđu Evrope. Početi uništenje jednog grada na Dan Evrope, a čitavu akciju okruniti barbarskim rušenjem ključnog simbola grada i spomenika pod zaštitom UNESCO-a, na godišnjicu Kristalne noći mogu samo ljudi izrazitog zločinačkog instikta. Bolno je i odveć poznato sada navoditi detalje usmjerene ostvarenju sulude Tuđmanove opsjednutosti granicama Banovine Hrvatske, ali svejedno ne mogu prežaliti taj grad. Sve što se u Mostaru događalo od tada, do danas presudno je usmjereno time što se odigralo u spomenutih pola godine. Mnogi su poginuli, još više ih je trajno emocionalno oštećeno, a najviše ih zauvijek napustilo vlastiti grad.

Tužni su odjeci vlastitih koraka na ulicama tog nesretnog grada, dok ih osluškujem u sitne noćne sate. I svom blještavilu šoping-centara usprkos, kao i vrevi fingiranog studentskog života ničim relevantnih sveučilišta, pozlati matičinih proljeća i poznatim mirisima zraka te preostalim proplamsajima mediteranskog duha, svake minute provedene u rodnom gradu od tada, do danas, znam da moga grada više nema. Ostale su samo kulise, neki dragi ljudi i dvije podijeljene utvrde koje glume tranziciju.

I sada, nakon današnjih presuda, kad su možda mnoge ranjene duše pronašle svoj mir, Mostar će dočekati noć kao poražen i uništen grad u kojem samo hulje mirno spavaju. Probudit će se tako neki dragi čovjek u središtu grada pa krenuti u standardnu šetnju ulicama Mile Budaka, Vokića i Lorkovića te ostalih znanih i neznanih velikana i „velikana“ iz nacionalnih mitologija. Na tom putu neće naići više na ulicu Vladimira Nazora ili Ante Zuanića, no šetat će sve do remek-djela „ukletog neimara“ Bogdana Bogdanovića i njegovog Partizanskog groblja, prekrivenog ustaškim znakovljem i tonama smeća, baciti posljednji pogled na rodni grad, zatvoriti oči i poželjeti da sve je bio samo ružan san.

Dragan Markovina
Autor 29.5.2013. u 17:41

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija