Dragan Markovina: Riječko ogledalo

Povezani članci

• Mitingovanje
• Mesić: “Svjedoci smo rasplamsavanja novoga hladnog rata”
• OVAKVA HRVATSKA NIJE SLUČAJNA
• Mladi antifašisti regije: Hrabro i dosljedno protiv fašizma
• Humor kao prostor ili bekstvo od slobode
• PLANETARNI TRUMANOV SHOW

Foto: Š. G.

Jasna je stvar kako Oliver Frljić, zajedno s kolegom Marinom Blaževićem radi herojsku stvar za ovo društvo. Oni se s jedne strane sami izlažu sumanutom bijesu rulje, istovremeno izvlačeći na čistac i iz anonimnosti društvenih mreža sve te novovjeke fašiste, čije postojanje negira gotovo čitava državna i institucionalna nomenklatura

Piše: Dragan Markovina

Ima tome već neko vrijeme, kako pripadnici militantne ulične desnice hodočaste po svim vrstama javnih okupljanja ljudi s čijim se mišljenjem ne slažu, i to isključivo s ciljem izazivanja incidenata i prekidanja rasprava. To su napravili na Subversive-u u Zagrebu, pa na tribini na Fakultetu političkih znanosti, također u Zagrebu, zatim na raspravi o odnosu književnosti i društva u Zadru, da bi svoje perfomanse okončali prije par dana u Rijeci na otvorenju Riječkih ljetnih noći.

Tako inače nastaje fašizam. Pri svemu tome ti ljudi nikakav suvisao razgovor ili dijalog ne žele, a sve i kad bi ga htjeli, zbog svojih skromnih intelektualnih kapaciteta ga ne bi bili u stanju niti voditi, a još manje razumijeti. Sve se tu svodi na histerično deranje, fizičke prijetnje, prizemne parole i općenito na jedan sulud izljev bijesa, što čovjeka navodi na pokretanje inicijative za uvođenjem socijalno-psihološke mjere, u vidu terapeutskog seksa.

Jer, ako ih to ne zaustavi, ne vidim što bi moglo. Čitav problem se svodi na to što ti ljudi misle da imaju eksluzivno pravo na tumačenje povijesti i aktualnog društvenog momenta. Drugim riječima drže se izravno božanski posvećenim ljudima, koji su iznad zakona i koji su vredniji od drugih ljudi. Sve to što se događa nije, naravno palo s Marsa, niti je nastalo jučer, no zahvaljujući benevolentnosti onih kojih bi se ovakve stvari trebale ticat, uslijed poplave tabloidnih medija koji posve slobodno šire mržnju i potiču atmosferu linča, hrvatsko društvo došlo je do momenta nakon kojeg će se, ili početi zakonski obračunavati s ovim stvarima, ili će se vrlo brzo suočiti s provalom uličnog nasilja prema neistomišljenicima. Naravno isljučivo nasilja neoustaške desnice.

Imajući u vidu sve izrečeno, jasna je stvar kako Oliver Frljić, zajedno s kolegom Marinom Blaževićem radi herojsku stvar za ovo društvo. Oni se s jedne strane sami izlažu sumanutom bijesu rulje, istovremeno izvlačeći na čistac i iz anonimnosti društvenih mreža sve te novovjeke fašiste, čije postojanje negira gotovo čitava državna i institucionalna nomenklatura. Ako ništa drugo, nakon riječkih događanja nitko se više neće moći praviti lud i tvrditi da nije znao. Jeste da se sve znalo i ranijih godina i desetljeća, kada je šutljiva većina stameno odšutila sve što se oko nje događalo, no Frljić i Blažević su ovdje dali svoj maksimum. Što nas dovodi do važnog momenta cijele priče. Riječ je o Frljićevoj izjavi kako se i tako ne moraju brinuti, s obzirom da će svakako nakon nove godine biti deportiran iz Hrvatske.

Bez obzira na histeriju koja će se iznova usmjeriti prema autoru te rečenice i paradoksalno dokazati da je bio u pravu, ovaj zaključak ne možemo naravno shvatiti bukvalno, već metaforički. I to iz prostog razloga što izravna deportacija više nije nužna. Dovoljno je oduzeti čovjeku prostor za rad, pa će svakako sam otići. Teško je uostalom, ne uočiti podudarnost između ovih uličnih akcija i poplave oduzimanja prostora u pisanim medijima, nekima od najboljih novinara, ne samo Hrvatske, već i ovih prostora. Davor Krile i Boris Dežulović ostali su bez kolumne u Slobodnoj Dalmaciji, a Boris Pavelić gotovo bez posla u Novom listu, isključivo zbog iznošenja stavova ili razbijanja cenzure koja je pratila slučaj Manolić. Pri čemu splitska novinska kuća ponovno uzima na sebe ulogu avangardnog predvodnika procesa, budući da otkazuje suradnju vlastitom autoru iz razloga što je skandaloznom presudom osuđen, umjesto da ga podrži.

Sve to dovodi nas do ciničnog mehanizma kojim se ovakva upozorenja na stvarnu društvenu situaciju otklanjaju. Riječ je o onoj magičnoj formuli o tome kako nam je dosta ustaša i partizana te da ljude zanima gospodarstvo. To je inače dosta zanimljiva vrsta javnog iskaza, s obzirom da nakon svakog ustašoidnog derneka na stadionima, na sljedećoj prvenstvenoj ili reprezentativnoj utakmici, horde komunističkih agitatora pjevaju partizanske pjesme i obračunavaju se s ustašama.

No čak i kad bi tome bilo tako, a posve je očito da nije, s obzirom da se suočavamo isključivo s pokušajima oživljavanja duha i prakse ustaške države, to i dalje ne bi umanjivalo cinizam ove vrste iskaza. Temeljiti budućnost na jednakoj distanciranosti od tzv. ustaša i partizana, i uopće uzimati te dvije skupine u istu rečenicu, predstavlja otvorenu rehabilitaciju ustaškog režima.