ENG
Dragi Willy, ja danas padam na koljena kao običan čovjek, a to da li sam ja možda veliki Srbin, neka odluče moje komšije i moji susjedi
Autor/ica 👤Sergio Šotrić
Povezani članci
Foto: rarehistoricalphotos
Dragi Wlilly, ne želim da kopiram tebe – ti si neponovljiv, ipak Willy i ja danas padam na koljena – u moje ime i u ime moje familije, ja iskreno molim za oprost u ime onih, koji nisu okrvavili ruke.
Willy, shvati to kao moju ljudsku gestu dubokog pokajanja, kao moju gestu molbe za oprostom za srpske ratne zločine u zadnjim ratovima u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj i na Kosovu.
Piše: Sergio Šotrić
Dragi Willy Brandt,
često te se sjetim, a zadnjih dana sa razlogom…
Ništa ne brini, u Saveznoj Republici Njemačkoj je sve više-manje u najboljem redu. Istina tvoja i moja socijal-demokratska partija (SPD) je izgubila par procenata na prošlim izborima, još nije formirana ni nova vladajuća koalicija Angele Merkel, možda ćemo čak uskoro imati i nove izbore, ali nezaposlenost je napr. smanjena na najniži nivo od ponovnog ujedinjenja, a Njemačka je i dalje 4. u svijetu po privrednoj snazi – prva je u Evropi.
Dragi Willy, kao što si ti od njemačkih nacista i fašista 1933. izbjegao iz Njemačke u Norvešku, tako i ja, zajedno sa suprugom, 1992. od balkanskih fašista i ultra nacionalista, izbjegoh iz Bosne i Hercegovine u Njemačku. Kao što si ti u Švedskoj 1940. osnovao svoju privatnu firmu (švedsko-norvešku novinsku agenciju), tako i ja 1997. u Njemačkoj osnovah privatnu firmu (Mostar Promotion GmbH).
Dragi Willy, kao što si se ti iz inostranstva neumorno borio protiv izroda iz redova tvoga naroda – boreći se za svoju domovinu Njemačku, tako se i ja ne prestajem boriti sa izrodima iz redova moga naroda – boreći se za moju domovinu Bosnu i Hercegovinu.
Kako su tvoji preci Willy, do dolaska Hitlera i nacista, istorijom koračali kao veliki pjesnici, mislioci i časni ratnici, tako su i moji preci do dolaska Miloševića, Mladića i njima sličnim, istorijom koračali kao časni borci za slobodu i prava čovjeka na brdovitom Balkanu.
Preksinoć njemački i internacionalni mediji počeše javljati: „presuda bosanskom Srbinu (kako ga po pravilu nazivaju) Ratku Mladiću, očekuje se sutra u holandskom gradu Den Haag-u. Međunarodni tribunal za ratne zločine će time izreći jednu od svojih najvažnijih presuda itd. itd.“…
Dragi Willy, opet mi se pred očima javiše slike nedužnih ljudi Bosne i Hercegovine – ruke im na leđima zavezane žicom, dok im se puca u potiljak – slike silovanih djevojaka i žena – slike majki koje tragaju za kostima njihove djece po blatu masovnih grobnica…
Dragi Willy, ti me razumiješ – i tebi su se slične slike njemačkih zločina javljale pred očima…
Preksinoć podijelih moje misli javno – na društvenoj mreži Facebook -– napisah:
VEČERAS LIJEŽEM U KREVET S NADOM
Večeras liježem u krevet sa nadom, da će sutra međunarodno pravo pravosnažno presuditi jednom pripadniku moga naroda, koji je odgovoran za patnju mojih komšija i susjeda (koje takođe smatram mojim narodom). Večeras liježem u krevet sa nadom, da će moj narod i svi, koje osjećam svojima, iskreno osjetiti pokajanje, da će iskreno pred nedužnim žrtvama pasti na koljena, da će moliti za oprost i pružiti ruku budućnosti. Večeras liježem u krevet sa nadom, da će u budućnosti želja za zajedništvom imati snage da premosti sve noćne more zločina.
Sergio Šotrić / 21.11.17
Juče ustadoh rano, u svim njemačkim medijima se vrte iste vijesti: propali razgovori 3 njemačke političke partije, propao pokušaj formiranja nove njemačke vlade na čelu sa Angelom Merkelom, očekuje se presuda generalu bosanskih Srba Ratku Mladiću itd. itd…
Dragi Willy, opet mi se pred očima javiše slike nedužnih ljudi – napr. mojih djedova Vase Ivelje i Milana Šotrića, koje 1941. kao nedužne civile ubiše fašisti – ustaše, javiše mi se slike Hitlerove vazalne države NDH u cijem balkanskom „Auschwitzu“ – koncentracionom logoru „Jasenovc“ – ostadoše kosti moga djeda Vase, a njegovo troje maloljetne djece (mojoj majci je tada nepuna godina) i supruga uzaludno očekivaše njegov povratak u Mostar. Vidim slike, kako fašisti – ustaše, u noći uoči pravoslavnog praznika Vidovdana, 1941. iz porodične kuće Šotrića u Mostaru odvode moga djeda Milana, kako ga kao nedužnog civila ubijaju, njegov leš bacaju u hladnu rijeku Neretvu, dok njegovo petero djece (mome ocu je tada 5 godina) i supruga uzaludno očekivaše njegov povratak u još vruću postelju.
Vidim moju majku i moga oca, kako odrastaju bez očeva, vidim mene – mostarsko djete – kako od 1965. odrastam bez djedova…
Njemački i internacionalni mediji počeše javljati – sud presudio, doživotna robija za koljača sa Balkana, Ratka Mladića…
Par minuta poslije izricanja presude, napisah u jednom dahu i objavih javno na društvenoj mreži Facebook:
SRAMIM SE – JEDAN OD ONIH, KOJI SU UDARILI ISTORIJSKI PEČAT SRAMOTE NARODU MOJIH ČASNIH PREDAKA.
Zahvalan sam sudskom vijeću Haškog tribunala, za izricanje današnje presude! Iskreno saosjećam sa svim nevinim žrtvama Ratka Mladića i njegovih pomagača, iskreno saosjećam sa članovima porodica nevinih žrtava i njihovim prijateljima. Iskreno se nadam kolektivnom pokajanju srpskog naroda, iskreno se nadam što skorijem izvinjenju zvaničnih predstavnika srpskog naroda našim komšijama i susjedima za patnju koja im je nanesena u agresiji na RBiH.
Moja mala malenkost je to već bezbroj puta učinila, ali i danas osjećam ljudsku potrebu, da kažem:
dragi moji ljudi Bosne i Hercegovine, ja koji u ratu protiv Bosne i Hercegovine ni mrava nisam zgazio, stidim se i neizmerno patim zajedno sa svima, koji su bili žrtve ratnih zločina, počinjenih pod plaštom odbrane “vitalnih nacionalnih interesa” naroda mojih slavnih predaka (koji se u grobu okreću zog Ratka Mladića i njemu sličnih).
U moje ime i u ime moje familije, iskreno molim za oprost ljudima, koji nisu okrvavili ruke, koji se – kao i ja – iskreno stide i bezrezervno osuđuju ratne zločine, koji su učinjeni uzurpiranjem imena naroda, kojem (svojim rođenjem) pripadaju.
Iskreno se nadam, da će nam biti oprošteno, ono što je oprostiti vrlo teško – ono što je oprostiti skoro nemoguće – iskreno se nadam da će nam biti poklonjena šansa, da zajedno gradimo zajednički život u trajnom miru.
Rahmet i pokoj duši, svim žrtvama genocida – ratnih zločina, koje su počinili ratni zločinci – pripadnici srpskog naroda!
Sergio Šotrić / 22.11.17
Počeše mi dolaziti mnogobrojne reakcije iz cijeloga svijeta…
Jedan (meni nepoznat) Nedim mi napr. piše: „Kako bih žarko želio da te zagrlim, nepoznati brate????u ime moga oca i još 74 ubijena civila moje uže i šire familije“.
Jedan (meni nepoznat) Izet mi napr. piše: „Sergio Šotrić je napokon postao Srbin. Sretno. Ostali su samo Četnici“.
Jedan (meni nepoznat) Zlatan mi napr. piše: „gospodine Sergio ovo Vaše pisanje vraća vjeru u budućnost! HVALA VAM“.
Dolaze mi poruke i iz Holandije, kao napr. ova od jedne moje prijateljice: „Čovječe, ponosna što si mi prijatelj, ne što napadaš Srbe jer oni su i moji prijatelji, već što napadaš zločince.
Pljušte poruke iz svijeta i iz Bosne i Hercegovine, kao napr. ova iz Sarajeva: „Ne znam ko je ovaj čovjek ni kako se njegov post pojavio u mom news feedu, ali ako ga neko zna neka ga zagrli od mene. I davno sam od majki Srebrenice čula da ne mrze Srbe. One u glavu znaju ko im je živote rasturio. I ako u njima nema mržnje za sve Srbe, ako one ne generalizuju, onda niko na planeti nema taj komoditet da generalizuje.
Dolaze mi i poruke kritike i mržnje, ali one ne zavrjeđuju da ti ih ovdje prenosim Willy.
Dragi Willy, 7 decembra 1970. si ti, kao dokazani antifašista, tada kao prvi čovjek Njemačke, pao na koljena ispred spomenika žrtvama Varšavskog geta, prilikom oficijelne posjete Poljskoj. Tada skoro niko unaprijed nije znao da ćeš to uraditi, čak ni tvoji najbiliži saradnici, – to je Willy bila tvoja lična odluka, tvoja javna gesta izvan dogovorenog protokola. Willy, ti si kao njemački premijer (kancelar) pao na koljena pred nevinim žrtvama nacističke Njemačke, to je bila gesta dubokog pokajanja, to je bila gesta molbe za oprostom za njemačke ratne zločine u 2. Svjetskom ratu.
Willy, ti tada nisi morao pasti na koljena i moliti za oprost, ti si tada u Njemačkoj bio oštro zbog toga kritikovan, govorili su tada mnogi u Njemačkoj: „ne priliči jednom njemačkom premijeru, da javno pada na koljena i moli za oprost“…
Willi, ti si pao na koljena…
Willy ti si veliki čovjek, ti si veliki Nijemac!
Hvala ti i u ime mojih djedova Willy!
I sam znaš Willy, ja niti sam premijer Njemačke, niti sam premijer Bosne i Hercegovine, niti sam predstavnik srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, mnogo toga ja nisam Willy, ali sam ono što jesam – čovjek sam.
I sam dobro znaš Willy, da je u toku 2. Svjetskog rata stradao i veliki broj nedužnih Nijemaca, kao što i ja dobro znam, da je u ratu 90tih u Bosni i Hercegovini stradao i veliki broj nedužnih bosanskohercegovačkih Srba. Mi obojica znamo Willy, da se sa žrtvama ne trguje – ratni zločini jednih se ne mogu opravdavati žrtvama drugih i obratno.
Nevina žrtva je nevina žrtva, bez obzira na njenu naciju, vjeroispovijest, spol, boju kože itd.
Ratni zločinac je ratni zločinac, bez obzira sa kojim imenom i prezimenom se rodio, kojem narodu pripadao i koji narod u crno zavijao.
Dragi Willy, meni je najdraže kada ljudi u meni vide samo čovjeka, ali ako neko ima potrebu da u meni vidi potomka mojih časnih predaka – bosanskohercegovačkih Srba – bujrum, ja poštujem svoje porijeklo, poštujem moje časne pretke.
Dragi Wlilly, ne želim da kopiram tebe – ti si neponovljiv, ipak Willy i ja danas padam na koljena – u moje ime i u ime moje familije, ja iskreno molim za oprost u ime onih, koji nisu okrvavili ruke.
Willy, shvati to kao moju ljudsku gestu dubokog pokajanja, kao moju gestu molbe za oprostom za srpske ratne zločine u zadnjim ratovima u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj i na Kosovu.
Dragi Willy, nadam se da i veliki antifašisti – kao što si ti – danas uživaju u rajskog bašti dobrih duša…
Često te se sjetim, a zadnjih dana sa razlogom…
Dragi Willy, ti si odavno veliki Nijemac – jedan od najvećih!
Dragi Willy, ja se i dalje trudim da budem običan čovjek, a to da li sam ja možda veliki Srbin, neka odluče moje komšije i moji susjedi.
Autor/ica 👤Sergio Šotrić
