Drago Bojić: Drugačije mišljenje je uvijek bilo problem u Crkvi

Drago Bojić
Autor 25.9.2015. u 11:47

Izdvajamo

  • Za današnju Crkvu, njezinu unutarnju katarzu i drugačiji pristup svijetu, ističe, »vrlo je važno to što govori i čini papa Franjo, iako ga u tome tek rijetki u Crkvi slijede«. – Dok papa Franjo primjerice snažno zagovara prava sadašnjih migranata s onu stranih njihove nacionalne i vjerske pripadnosti, pokazujući tako empatiju, solidarnost i odgovornost za te ljude, mnogi u Crkvi ne slijede taj primjer, ravnodušni su, bešćutni i tvrdih srca i još se svrstavaju na stranu fašizma, kao što je to slučaj s nekim biskupima u Mađarskoj. To nije samo slučaj u Mađarskoj. I na ovim prostorima neki biskupi i svećenici zastupaju slične stavove, a pogotovo su antimuslimanski nastrojeni. Institucionalni dio Crkve je zapao u pervertiranu eklezijalnu ideologiju koja i Boga i kršćanstvo svodi na svoju mjeru, baveći se prije svega sobom i svojim interesima. Na taj način Crkva odlazi od Evanđelja, napušta put Isusa iz Nazareta, kompromitira samu sebe i svoje poslanje u svijetu, zaključuje bosanski franjevac koji svojim primjerom pokazuje da bi ljudi iz krila Crkve morali slobodno govoriti i onda kad su njihovi stavovi u suprotnosti s političkim stavovima kakve zagovara većina biskupa

Povezani članci

Drago Bojić: Drugačije mišljenje  je uvijek bilo problem u Crkvi

Od osamostaljenja do današnjih dana, Crkvu u Hrvatskoj šira javnost dobila je priliku prepoznati isključivo kao utvrdu političke desnice. Njezini predstavnici, naročito biskupi, nerijetko su se isticali po stavovima kakvih se ne bi posramili niti zagovornici na sreću marginalnih stranaka ekstremne hrvatske desnice.

Piše: Ladislav Tomičić- Novi list

Posljednji takav slučaj zabilježili smo prilikom peticije sa skandaloznim zahtjevom da se za službeni pozdrav Hrvatske vojske uzme »Za dom spremni«, pozdrav koji je kao službeni vrijedio u vrijeme zločinačke Nezavisne države Hrvatske, pozdrav pod kojim je u koncentracijskom logoru Jasenovac ubijeno na desetke tisuća ljudi. U isto vrijeme, iz Crkve gotovo da nije moguće čuti disonantan ton, gotovo niti jednu izjavu koja bi se mogla protumačiti kao zagovor lijevih političkih ideja. S obzirom na veličinu Crkve u Hrvatskoj, nemoguće je povjerovati da u njezinom krilu nema ama baš nikog tko bi ispred desnih političkih ideja simpatizirao ideje ljevice, tim više što je nauk Isusa Krista sadržajno svakako bliži političkoj ljevici, negoli političkoj desnici.

O deklariranoj monolitnosti političkog mišljenja u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj razgovarali smo s franjevcem Dragom Bojićem, čovjekom koji je smijenjen s mjesta glavnog urednika »Svjetla riječi«, jer njegovi stavovi odskaču od onih koji Crkvu poistovjećuju s nacijom, odnosno promoviraju nacionalizam pa čak i netrpeljivost prema ljudima drugih nacionalnosti. Zbog verbalnog delikta, valja naglasiti, Bojiću je oduzeto mjesto predavača na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, odnosno po kazni je iz Sarajeva premješten na službu u Jajce.  Na predmetnu temu razgovarali smo i sa sociologom religije Ivanom Markešićem, znanstvenim savjetnikom na Institutu Ivo Pilar.

Na pitanje kako je moguće da je Crkva tako monolitna u političkom mišljenju, odnosno što je s glasovima ljudi iz Crkve koji ne simpatiziraju desnicu, točnije ekstremnu desnicu, Drago Bojić odgovara da Crkva, »preciznije kazano, crkvena hijerarhija«, uvijek teži za monolitnošću. – Drugačiji glasovi su bili, a i danas su izuzetak, gotovo incident koji crkvena vlast ne tolerira i u pravilu sankcionira. Katolička crkva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini je dominantno desno orijentirana, a među biskupima i svećenicima ima i ekstremnih desničara koji podržavaju fašizam. To nije slučaj samo s crkvenom hijerarhijom, zakazali su i teolozi. U Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini postoji nekoliko katoličkih teoloških fakulteta na kojima predaju stotine teologinja i teologa. Većina njih je u službi hijerarhije, teologiju su pretvorili u klerologiju – crkvenu ideološku znanost. Nije jednostavno javno iznijeti drugačije mišljenje jer su teolozi izručeni samovolji crkvene vlasti koja im u svakom trenutku može oduzeti pravo predavanja i pritom i njih i njihov rad crkveno i društveno »usmrtiti«. Da bi sačuvali svoje pozicije, funkcije i katedre, mnogi teolozi i svećenici svoju slobodu i kritičko mišljenje izručuju crkvenoj vlasti ili se povlače u autocenzuru, kaže Bojić. Kažnjenog franjevca podsjećamo  na njegovo iskustvo, koje govori da javno izražavanje drugačijeg mišljenja, odnosno zagovor drugačijih vrijednosti od onih što ih promovira većina biskupa, može imati ozbiljne posljedice. Kad ga pitamo misli li da je ranije bilo više slobode izražavanja u okviru Crkve, sugovornik odgovara da je »drugačije mišljenje uvijek bilo problem u Crkvi«.
–  U tom se, nažalost, ništa bitno ne mijenja ni danas. Otpor je velik, a to pokazuje i primjer pape Franje čije kritičke, proročke, evanđeoske riječi mnogima u Crkvi smetaju – od svećenika, biskupa do kardinala. Da je riječi koje sad izgovara, izgovarao prije kao svećenik, biskup, teolog, zbog toga bi vjerojatno bio sankcioniran kao što se to dogodilo drugim svećenicima i teolozima. U Crkvi na našim prostorima više je bilo slobode, različitih mišljenja i teološke svježine u vrijeme komunizma nego danas. Vanjska ograničenja i zabrane zamijenila su unutarnja ropstva i kontrole mišljenja, kaže Bojić. Ovaj franjevac ističe da je »najveći problem u sadašnjem hijerarhijskom ustrojstvu Katoličke crkve, koje je relikt prošlosti i ne ostavlja puno slobode za drugačija mišljenja«. Dok se to ne promijeni, smatra, »dok se Crkva iznutra ne demokratizira, dok biskupi, provincijali i drugi i dalje budu imali tako veliku i nekontroliranu vlast i moć u Crkvi«, neće se moći govoriti o slobodi govora u njoj, jer nabrojenima »na raspolaganju stoje svi mehanizmi za sankcioniranje neistomišljenika, za tlačenje u ime poslušnosti«.

– Katolička crkva bi se morala demokratizirati, ne samo zbog zahtjeva izvana nego prije svega zbog sebe same. Predstavnici Katoličke crkve, kao uostalom i predstavnici drugih vjerskih zajednica, posve svjesno i planski zastupaju, kako vi kažete »rigidne stavove«, jer na taj način održavaju svoju društvenu i religijsku moć. Da bi se dogodila snažnija promjena u Crkvi potrebno je da se promijeni i mentalni sklop i da bude više onih koje će zagovarati evanđeoske i kršćanske vrednote, a manje crkvene i svoje vlastite interese, kaže naš sugovornik. Govoreći o preduvjetima koji su nužni da bi se u Crkvi mogao omogućiti pluralizam političkog mišljenja, Bojić ističe da je prije svega nužna reorganizacija Crkve, »od njezina vrha do bazičnih zajednica, reorganizacija koja će tolerirati crkvenu raznolikost i razlike mišljenja u njoj«.

Prije svega je, ističe, nužna reorganizacija crkvene vlasti, »jer na ovakav način u ruke jednog čovjeka se predaje velika moć, koji ju može zloupotrebljavati i samovoljno se iživljavati nad pojedincima u zajednici koji se ne mogu zaštiti«. Potrebno je, dodaje Bojić, i više odvažnosti koja mora računati s rizicima konflikta, sankcija, prezira i odbačenosti. Kad smo Dragu Bojića zamolili da navede nekoliko primjera koji govore da Crkva u svijetu ne stoji isključivo na strani političke desnice, rekao je da bi ih teško bilo sve pobrojati, ali u Crkvi, napominje, ima ljudi koji se protive desničarskoj političkoj ideologiji.
– I na našim prostorima je bilo i ima ljudi u Crkvi koji nisu prihvaćali i ne prihvaćaju političku desnicu koja i vjeru i Boga svodi na nacionalnu mjeru, a ni crkveno sektaštvo koje dokida unutarnje razlike i neprijateljski se postavlja prema svijetu. I jedno i drugo, i to treba stalno ponavljati, suprotno je Evanđelju Isusa iz Nazareta, ali je suprotno i naravi Crkve, koja po svom teološkom razumijevanju želi biti univerzalna Crkva, prostor slobode i duha. Katolička crkva je na ovim prostorima Isusa iz Nazareta i kršćanstvo ugušila nacionalnim, zamračila ih je nacionalnim zastavama i grbovima, ušutkala je proročku i kritičku riječ Evanđelja bukom i šundom nacionalnih i pseudoreligijskih poskočica, kaže Bojić.

Sociologa religije Ivana Markešića pitali smo što je uzrokovalo činjenicu da iz krila Crkve u Hrvatskoj čujemo samo stavove imanentne političkoj desnici. Odgovor na to pitanje, ističe on, nije niti jednostavan niti jednoznačan. Razlozi za to, dodaje, »sežu u daleku prošlost, još u doba nastanka komunističkoga i socijalističkog pokreta«.

– Navest ću samo dva primjera. Kao prvo, katolički svećenici su svoj stav prema komunizmu gradili na stavovima rimskih papâ za koje je taj ideologijski sustav imao ateistički, bezbožnički karakter, a pripisivani su mu i antihumanizam i agresivnost. Stoga se katoličke vjernike uvjeravalo, a i danas uvjerava, da je komunizam kao ideologija usmjeren protiv vjere, Crkve, protiv nacionalne države pa je slijedom toga potrebno boriti se protiv njega. Posljedice te borbenosti su prepoznatljive u nastupima i nekih današnjih biskupa i svećenika: pristati uz komunizam, biti član ili simpatizer Komunističke partije, a slijedom toga i SDP-a znači prestati vjerovati u Boga. Odnosno: biti pravi vjernik katolik Hrvat, znači ne biti član Komunističke partije odnosno SDP-a, ali znači također,  posebno danas, ne biti protiv onih koji su stvarali NDH – Pavelića i ustaša. Ne čudi stoga da i danas neki katolički teolozi i biskupi u Hrvatskoj u SDP-u kao ljevici vide »opasnost ne samo za Crkvu i vjeru, nego još i više: za cijeli hrvatski narod«, kaže Markešić.

Kao drugo, Markešić navodi da »u hrvatskome društvu ni ranije ni danas nije izgrađivan vjerski individualizam, nego se, kako je to često navodio pok. Željko Mardešić, »izvanjski oblik religioznosti očitovao u kolektivitetu«, i to kao »masovna, pučka, borbena, snažna, izdržljiva i pravovjerna« kršćanska religija, zbog čega se učvršćivala vjernička crkvena pripadnost, što pokazuje i posljednji Popis stanovništva iz 2011«.  – Kako smo mi društvo koje su samo rubno i u kraćim intervalima zahvaćali procesi modernizacije i individualizacije, mi još uvijek živimo plemenskim načinom kao kolektiviteti, a ne kao građani. Zagreb je, recimo, pun zavičajnih klubova, a postoji čak i Klub Zagrepčana. Sasvim je, dakle, razumljivo da će takozvane »desne stranke«, koje svoje postojanje obrazlažu teorijom krvi i tla (Blut und Boden), kulturnom i religijskom tradicijom, zatim vezanošću za crkvene institucije i narodne običaje, svoje podupiratelje i obožavatelje naći u katoličkome kleru, ističe Markešić.

Naš sugovornik, usput rečeno, svojedobno je pisao za Internet portal Križ života, koji je, između ostalog, kritički progovarao o ekstremnim stavovima visokih dužnosnika Crkve. Nakon brojnih napada na njezinog osnivača Hrvoja Crikvenca, portal je ugašen. Na pitanje postoji li u Crkvi u Hrvatskoj, odnosno može li postojati prostor za teologiju oslobođenja, koja je u Južnoj Americi percipirana kao misao bliska političkoj ljevici, Markešić odgovara da je »teologija oslobođenja« u Crkvi u Hrvatskoj »mislena imenica«.

– Ona je nešto subverzivno, u svezi je s komunističkim pokretom, s ljevicom. Međutim, rijetki su koji govore o njoj kao nečemu pozitivnom. Od nje se bježi kao »vrag od tamjana«, iako bi svaki vjernik kršćanin očekivao i trebao očekivati da će katolički teolozi i biskupi u svojim javnim nastupima, kao što su to nekoć činili u Južnoj Americi, glasnije i određenije ustati protiv društvene nepravde, pljačke, otpuštanja radnika, nezaposlenosti, uništavanja prirodnih dobara i dati javnu podršku društveno izoliranim skupinama društva. Kako danas stvari stoje, ovdje u Hrvatskoj bila bi uistinu potrebna »teologija oslobođenja«, ali teologija oslobođenja od mržnje, netolerancije, homofobije, nacionalizma, ustaštva. Potrebna je jedna nova teologija oslobođenja koja će ovo društvo osloboditi za jednu novu »teologiju nade« u bolje sutra, za teologiju (su)života, susreta, razumijevanja i prihvaćanja drugoga i drukčijeg, za pravedniju raspodjelu društvenih i prirodnih dobara, ističe Markešić.

Kod pitanja o preduvjetima potrebnim da se u Crkvi omogući/dogodi pluralizam političkog mišljenja, Markešić kaže da »u svećeničkim i redovničkim zajednicama, a najbolji primjer za to su bosanski fratri, ne vlada stopostotno jednoumlje«.

– Dakle, nisu u Crkvi u Hrvatskoj i BiH svi svećenici i biskupi desničari. Međutim, većinsko – uvriježeno i tradirano – mišljenje i dalje vrijedi: sve što je vezano uz »lijevo«, opasno je po vjeru, narod, državu i Crkvu. I treba ga se kloniti. A sve što je desno, dakle što je iskonsko, mitsko, tradicionalno, narodno, obiteljsko, što se može drukčije tumačiti (»nacionalizirati«) i po potrebi kontekstualizirati, sve ono što je vezano uz kolektiv i njegovu opstojnost (nisu bitne povijesne činjenice nego mitovi), to treba čuvati i promovirati. I po potrebi sakralizirati, ističe sociolog religije. Pri tome podsjeća kako su u Crkvi, ali i u »crkvenome« društvu, prošli ljudi koji su bili »bliski« lijevim opcijama. Bili su, kaže, »ignorirani, proglašavani ‘crvenim’, čak i šikanirani, a sve samo zato, što se ne uklapaju u kolektiv, u krdo«.

– Tako, na primjer, bosanske fratre nazivaju pogrdnim imenom »daidže«, iako je pojam »daidža« (ujak) lijepo ime koje za mnoge od nas ima veliko identitetsko značenje. Ja s ponosom uvijek ističem da sam daidža Ivan. Stoga je u Crkvi teško očekivati neki značajniji zaokret »ulijevo«. Jer, htjeti izići iz kolektivističkih (desnih) okvira, (do)nosilo je, a donosi i danas mnogim pojedincima, a posebno svećenicima i redovnicima opasnost da budu proglašeni ljevičarima, a time i izdajnicima nacionalne i vjerske zajednice, jednostavno rečeno da budu proglašeni nenarodnim. To je još izraženije u nacionalnim i vjerskim zajednicama koje »graniče« s drugim civilizacijskim i kulturnim svjetovima, kao što su one zajednice u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Bit će dakle teško očekivati da se u dogledno vrijeme netko odvaži ići »protiv struje«. Ne samo u Katoličkoj crkvi, nego ni u drugim vjerskim zajednicama. Jer, na prvome mjestu je briga za budućnost vjerničke zajednice, a što je na ovim prostorima uvijek povezano s nacionalnom zajednicom, zaključuje Ivan Markešić.

 

Drago Bojić
Autor 25.9.2015. u 11:47

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija