Drago Bojić: Laž zarobljava – istina oslobađa

Drago Bojić
Autor 22.5.2017. u 10:35

Izdvajamo

  • Teško da ima preciznije dijagnoze postjugoslavenskih društava i njihovih kolektivnih ideologija od kojih sve bez izuzetka počivaju na mitovima, lažima, kolektivnim samoobmanama, prešućivanju i zamračivanju istine o sebi i o drugima. Sve „velike povijesne i sadašnje istine“ južnoslavenskih naroda umotane su u velike laži koje se za svako vrijeme redizajnirane prenose s generacije na generaciju unatoč i tome što su znanstveno i historijski osporene. Tim lažima treba pribrojiti i povijesne revizionizme, lažne povijesti, ideološke interpretacije povijesti i povijesnih događanja za potrebe sadašnje dnevne politike. Što se više dovode u pitanje te laži i što je više dokaza da su one čisti ideološki produkt, to, čini se, više i duže žive među ljudima.

Povezani članci

Drago Bojić: Laž zarobljava – istina oslobađa

Foto: Zdravko Primožič/Fpa

Dugoročno gledano, odsutnost istine, neznanje i zablude nas ostavljaju u mraku, ne dopuštaju nam da objektivno sagledamo stvarnost, navode nas na pogrešne zaključke i u konačnici i na pogrešno djelovanje. Zato je govor o istini i razotkrivanje neistine u našem lažima isprepletenom svijetu najvažniji zahtjev koji se stavlja pred suvremenog čovjeka.

Laž je prisutna posvuda, uvukla se u srce života, u sve naše odnose. Ljudi lažu iz straha, da prikriju svoje nedostatke, da sakriju loš karakter, da uljepšaju (izbijele) biografiju, da se prikažu drugačijima i boljima, da opravdaju svoja zla, da prebace odgovornost na druge, da izmame i izvuku korist za sebe. Ljudi lažu da se drugima dodvore, da laskaju drugima i podržavaju ih u njihovom zlu kako bi sami od toga imali koristi. Ljudi lažima podrivaju dobre ideje, inicijative i projekte, demonskim podvalama blate i difamiraju druge ljude. Lažljivci se suprotstavljaju svakom dobru i sve čine da ga bar malo okrnje i dovedu u pitanje i da druge ljude pritom zavedu na krivi put – manipulacijama, dezinformacijama, lažnim svjedočenjem i krivotvorenjem dokumenata.

Poljski filozof Leszek Kolakowski (u zbirci eseja Male rasprave o velikim stvarima) smatra da treba praviti razliku među lažima s obzirom na njihove motive i posljedice, jer nisu sve laži negativne i destruktivne, postoje i one koje se moralno mogu opravdati. Zato se, tvrdi on, ne može zastupati „ekstrema i stroga zabrana laži“ kao što su to činili neki filozofi, primjerice Kant koji je smatrao „da su društveni odnosi i razgovori bezvrijedni ako su lišeni istine, da laž uvijek drugome šteti, pa ako i ne šteti nekom određenom čovjeku, još uvijek šteti čovječanstvu u cjelini“ (navedeno prema filozofu H. G. Frankfurtu). Ako negdje skrivamo Židova i dolaze njemački vojnici, zar ćemo se držati načela koja zahtijevaju da ne lažemo i predati tog čovjeka krvnicima i sigurnoj smrti, pita se Kolakowski!? Slično kao i Kolakowski razmišlja i spomenuti filozof H. G. Frankfurt u svojoj raspravi O istini, jer smatra da postoje laži koje nas ne mogu povrijediti, ne mogu nam naštetiti i nisu društveno štetne, a postoje i one koje se mogu opravdati višim razlozima.

Neistine, zablude, iluzije

Suvremeni svijet se nalazi u napetosti između konstantnog „zahtjeva za istinitošću“ na jednoj i „nemirne sumnje u postojanje istine“ na drugoj strani, tvrdi engleski filozof Bernard Williams u svojoj studiji Wahrheit und Wahrhaftigkeit. Ta se napetost s istinom (istinama) i istinitošću prelama kroz sve ljudske odnose, i individualne, a možda i više kroz kolektivne. Što su nam više umovi zbrkani neistinama, zabludama i iluzijama, to smo manje sposobni razlučiti koji su postupci ispravni, koji su ljudi vjerodostojni, u koje istine treba vjerovati i kako se zaštititi od laži.

Laž nije samo svjesno izricanje neistina, ona je možda i daleko češće poricanje i prešućivanje istine o sebi što opet ima velike posljedice i na individualne i na kolektivne odnose. Kad ljudi jedni drugima prešućuju bitne istine o sebi, istine koje se tiču i druge strane, oni postaju lažne egzistencije, a zagorčavaju život i drugoj strani koja nije svjesna te laži. Američka pjesnikinja Adrienne Rich u svojoj knjizi Lies, Secrets, and Silence kaže „da laž ima zloćudni učinak na onoga koji laže, lažac vodi neizrecivo samotan život, a otkriće da je netko lagao u osobnom odnosu, navodi nas da se osjećamo pomalo ludima“. Kad se u dugim, emocionalno intenzivnim i životno važnim odnosima otkrije laž o drugome, to doista razbolijeva ljude, čini ih dugoročno razočaranima, depresivnima, bijesnima i ostavlja rane koje nikad ne zacijele. Ponekad takva iskustva imaju i strašne epiloge u nasilju, čak do ubojstva ljudi koje su prije voljeli i kojima su vjerovali.

Velike „istine“ i kultura laži

Laž u individualnim i intimnim međuljudskim odnosima vjerojatno ima veće posljedice za ljude, od političkih, medijskih, religijskih, ekonomskih i dugih „kolektivnih“ laži, ali ove su dugoročno pogubnije za svijet. Suvremeni svijet je podijeljen u dva tabora: jedan, u manjini, počiva na pismenom (mislećem) svijetu koji se s oprezom i postojanošću zna nositi s kompleksnošću i može odvojiti opsjenu od istine, i drugi, a to je većina koja se svakodnevno povećava, povlači iz realnosti u lažnu sigurnost i čaroliju i u tom drugom taboru, koji žudi za fantastikom, ecstasyjem i ospjenom, ozbiljni filmovi, novine i knjige, kao i smisleni, pametni razgovori, bivaju potisnuti na margine, a na vidjelo izlazi sva bijeda samoopsjene (Chris Hedges, Carstvo opsjena. Kraj pismenosti i trijumf spektakla).

Laž kao nevjerodostojnost, ignoriranje, prešućivanje ili odbijanje da se prihvati istina, u individualnim međuljudskim odnosima može imati zastrašujuće posljedice, jer uništava povjerenje i bliskost među ljudima i u konačnici razdvaja ljude. Takav odnos prema životu i istini jednako je poguban, ako ne i pogubniji, kad je riječ o kolektivnim lažima koje zahvaćaju veći broj ljudi i koje u konfliktnim i kriznim vremenima mogu imati zastrašujuće posljedice. One proizlaze iz različitih mitova – mitovi o kolektivnim porazima, povijesnim neprijateljima, nedužnim žrtvama, lažnim pobjednicima. Riječ je o političkim ideološkim lažima koje se sustavno proizvode u ime političkih ideologija i koje konstantno stvaraju nered u društvenim odnosima. Kolektivne laži se uvijek predstavljaju kao najveća istina i najviše dobro koje su dužni prihvatiti svi članovi određenog kolektiva kao svoju vlastitu istinu i svoje vlastito dobro. Te se laži predstavljaju i prihvaćaju kao neupitne, jednom zauvijek fiksirane, dogmatizirane. One se često naslanjaju i učvršćuju na naslijeđenim ili produciranim stereotipima i njihovim brojnim varijacijama.

„Vremena velikih istina obično su duboko prožeta sveprisutnom kulturom laži“, zapisala je početkom devedesetih godina u vrijeme rata na području bivše Jugoslavije Dubravka Ugrešić  u eseju Kultura laži. Laž je, kaže ona, kao i smrt, postala prirodnim stanjem, normom ponašanja, lažljivci su dobri građani. Teško da ima preciznije dijagnoze postjugoslavenskih društava i njihovih kolektivnih ideologija od kojih sve bez izuzetka počivaju na mitovima, lažima, kolektivnim samoobmanama, prešućivanju i zamračivanju istine o sebi i o drugima. Sve „velike povijesne i sadašnje istine“ južnoslavenskih naroda umotane su u velike laži koje se za svako vrijeme redizajnirane prenose s generacije na generaciju unatoč i tome što su znanstveno i historijski osporene. Tim lažima treba pribrojiti i povijesne revizionizme, lažne povijesti, ideološke interpretacije povijesti i povijesnih događanja za potrebe sadašnje dnevne politike. Što se više dovode u pitanje te laži i što je više dokaza da su one čisti ideološki produkt, to, čini se, više i duže žive među ljudima.

Političke laži

Često se u kontekstu političkih laži, prevara i manipulacija navode Napoleonove riječi, kako je „praveći se katolikom, svršio rat u Vendeeji, čineći se muslimanom, učvrstio u Egiptu, a pretvarajući se da je ultramontanac, predobio talijansko svećenstvo (navedeno prema Ivi Žaniću, Prevarena povijest). Politička prijetvornost i lukavstvo, politička korektnost i „alternativne činjenice“,  posve su uzurpirale javni prostor. Sve je u duhu prevare i marketinga. Već i letimičan pogled na suvremenu političku kulturu u najširem smislu te riječi, pokazuje da živimo u vremenu „lažljivih, licemjernih i prijetvornih napoleona“.

Političke laži, prevare, lukavstva imaju dugu povijest u svim kulturama i civilizacijama. No, zahvaljujući medijima (masovnim medijima), suvremene laži i prevare u vrlo kratkom vremenskom roku mogu dostići cijeli svijet i zahvatiti veliki broj ljudi. Čak i kad se te laži razotkriju, razobliče i demantiraju, one i tada preživljavaju što govori i o tome da ljudi vole laž, da im je često draža od istine. Laž ima moć prilagođavanja u svim vremenima i svim društvima i uvijek pronađe put do onih ljudi koji vole laž i kojima nikad dovoljno laži jer se plaše susreta s istinom o samima sebi i drugima.

U svojoj knjizi Kišobran patrijarha Pavla, Mirko Đorđević donosi sljedeću anegdotu. U vrijeme Napoleona I. državne poslove je vodio beskrupulozni kardinal i ministar Talleyrand. U državi su sve znali samo on i njegov osobni tajnik koji je između ostalog pratio i što se o kardinalu i državničkim poslovima piše u štampi, pa je na kardinalovu zapovijed demantirao ili potvrđivao ono o čemu je štampa pisala. Jednom prilikom, kada se tajnik čudio što kardinal želi da se demantira ono što je očita istina, ovaj mu je na to kazao: „Shvatite mladiću, pametna vlada demantira samo točne vijesti, a ne gluposti.“ Upravo se ovom logikom služe mnogi suvremeni političari, konstantnim produciranjem laži, konstruiranjem nepostojećih problema i kriza, demantiranjem istine, kako bi se osigurali vrijeme za provođenje svojih ciljeva. To je pogotovo slučaj u totalitarnim sistemima, u kojima se laži tako dugo ponavljaju dok one ne postanu općeprihvaćena i općevažeća istina.

Samo istina oslobađa

Laž proizlazi iz sebičnosti, usmjerenosti na sebi i želje da se našteti drugima. Ako se i složimo s tim da postoje situacije u kojima se smije koristiti laž i tada treba biti svjestan njezinih posljedica. S Leszekom Kolakowskim možemo zaključiti da se treba čuvati da se ne laže samom sebi (ako se to i čini, da je čovjek svjestan toga); ako se laže radi dobre stvari da ta stvar ne služi privatnoj koristi već drugima, radi zaštite života, dobrog glasa, čuvanja tajni; da laž često šteti drugima, ali još češće šteti onome koji laže jer ga pustoši iznutra.

S lažima, dakle treba biti oprezan, jer mogu postati čovjekova druga narav. Postoje okorjeli, patološki lašci koji su toliko ogrezli u laži da ne mogu izgovoriti a ni podnijeti ni jednu istinu. A „bez istine ne možemo zbiljski živjeti“, kaže filozof Frankfurt, jer nam je istina potrebna ne samo zato da bismo razumjeli kako živjeti dobro, nego i zato da bismo znali kako uopće preživjeti. I nastavlja, „svi smo svjesni da naše društvo trajno prima velike doze – neke namjerno, a neke slučajno – magle, laži i drugih oblika pogrešnog prikaza i prijevare“ što nužno komplicira i otežava međuljudske odnose. Dugoročno gledano, odsutnost istine, neznanje i zablude nas ostavljaju u mraku, ne dopuštaju nam da objektivno sagledamo stvarnost, navode nas na pogrešne zaključke i u konačnici i na pogrešno djelovanje. Zato je govor o istini i razotkrivanje neistine u našem lažima isprepletenom svijetu najvažniji zahtjev koji se stavlja pred suvremenog čovjeka. Ali istina nije samo neko objektivno izvanosobno stajanje na božanskoj poziciji. Istina je, smatraju mnogi, u dijalogu i toleranciji, nju se ne posjeduje, nju se kritičkim duhom i u otvorenosti traži s drugima. Postoje i „utjelovljene i uosobljene istine“ kad se za istinu daje život, ali ne za neku „apsolutnu istinu“, u ime istinite ideje, ideologije ili vjere, nego za konkretnu osobu, za konkretnog čovjeka. Laž dugoročno zarobljava ljude i samo nas „istina može osloboditi“. Osloboditi začaranih krugova laži, licemjerja, obmana, prevara, lukavstava.

 

P.S. Skraćena verzija izlaganja održanog na simpoziju Forum Tomizza 18. 5. 2017. u Kopru

Drago Bojić
Autor 22.5.2017. u 10:35