Drago Bojić: Nacionalizmi se najviše hrane vlastitim porazima

Štefica Galić
Autor 23.12.2016. u 19:09

Izdvajamo

  • U svoje vrijeme je Isus iz Nazareta one najučenije i „najpametnije“ zbog njihove nemoralnosti, nevjerodostojnosti i licemjerja nazivao „zmijskim leglom i okrečenim grobovima što se izvana pričinjaju lijepi, a unutra su puni mrtvačkih kostiju i svakog truleža“. Koliko li ih je samo po našim akademskim zajednicama i drugim obrazovnim i kulturnim institucijama, i sekularnim i vjerskim. Takvi ljudi su „šverceri vlastitih života, prevrtljivci i intelektualni izdajnici“ (M. Kangrga) i mnogi od njih često tijekom života mijenjaju stavove i pozicije, po potrebi i prema interesu. Duga je lista takvih intelektualaca na našim prostorima i ona se svakodnevno povećava. Moralni sunovrat je stalna opasnost za svakog intelektualca. To su bijedni životi jer valja svakodnevno živjeti s vlastitom nedosljednošću, sa „zločincem u sebi“ (H. Arendt). Događalo se i događa i najgenijalnijim ljudima da se pervertiraju, da zaniječu same sebe, da se priklone zlu. To nam govori da pamet (znanje) nije nužno uvijek povezana s etikom i moralom. Najveća i najmonstruoznija zla smišljaju često takozvani „veliki umovi“ koji lako zavedu „male umove“ da im služe, da rade za njih, da pišu umjesto njih, da recikliraju njihove misli i šire njihovo zlo. Ćudoređe, i to praktična moralnost kriterij je svim intelektualcima, ukoliko ne žele postati učeni „demoni“ – neprijatelji ljudi i svega što je dobro i humano.

Povezani članci

Drago Bojić: Nacionalizmi se najviše hrane vlastitim porazima

Nacionalizmi se najviše hrane vlastitim porazima, jer se na porazima i na vlastitoj nesreći najlakše potpaljuje i raspiruje mržnja prema drugima

Fra Drago Bojić je franjevac franjevačke zajednice Bosne Srebrene. Doktor je komunikologije od 2009. Tu titulu je stekao na Teološkom fakultetu sveučilišta u Beču. Bio je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, i urednik nekad izuzetnog franjevačkog mjesečnog magazina Svjetlo riječi. S te dužnosti ga je 2013. godine razriješila vrhuška Rimokatoličke crkve u BiH zbog neslaganja s njegovim stavovima o politizaciji religije. Direktor je Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra (IMIC) – Zajedno u Sarajevu.

Sve to, fra Draga Bojića, vrhunskog intelektuaca, čovjeka otvrenog duha koji živi vlastita uvjerenja, odvodi iz Sarajeva u Jajce, gdje sada živi. Njegova knjiga “Zlato i tamjan – Kritički osvrti na politiku i religiju”, u izdanju Centra za kritičko mišljenje i portala Tačno. net izazvala je ogromnu pažnju u BiH i čitavom regionu.

Razgovarala Štefica GalićMonitor

Kritički govorite i pišete prije  svega o vlastitom kolektivu i svim religijskim institucijama koje su izdale duh svojih utemeljitelja, koje govore samo o naciji, domovini, kapitalizmu, seksualnom moralu a ne o socijalnoj i političkoj odgovornosti da se ne bi zamjerili političkim i ekonomskim elitama. Gdje su nestale temelje vrijednosti crkve danas i kako ih vratiti?  

Vrednote na koje se pozivaju vjerske zajednice nisu nestale, ali su često gurnute u drugi plan zbog političkih i ekonomskih interesa tih zajednica i njihovih članova. Ideale i zahtjeve koji se postavljaju nije nimalo jednostavno izdržati i ostvarivati, ali se mora kritički konstatirati da se često to i ne želi niti se oko toga trudi. Suvremeni čovjek općenito je izgubio strast za vrednote, za dobro kao takvo i sadržaje koji se vežu uz taj pojam. Ovo je vrijeme individualnog i kolektivnog egoizma, diviniziranja svojih prava i sloboda, vrijeme političkoga uma kojemu je najvažnije da uništi svoga neprijatelja. Ovo je vrijeme pragmatičnog, tehničkog, kalkulantskog, kladioničarskog, konzumerističkog uma koji se vodi isplativošću i profitom, i pritom ne preže ni od čega pa ni od toga da uništava druge ljude. To je općenito oznaka našeg vremena i opterećuje sve naše odnose, i one za koje tvrdimo da su nam najvažniji i najsvetiji.

Kako komentirate nedavni pokušaj zabrane predstave Olivera Frljića od strane kardinala Puljića i Napretka na MESS-u u Sarajevu ili prije desetak godina zahtjev za usklađivanje SFF sa trajanjem ramazana? U Hrvatskoj i Srbiji  čini se čak i agresivnija miješanja crkve. Hoće li nam vjerski lideri određivati i kulturna događanja ubuduće?

Svatko ima pravo na osobni stav o Frljićevim predstavama, ali takva miješanja vjerskih zajednica i njihovih predstavnika u sekularno i kulturno područje su nedopustiva. To je direktni udar na sekularnu države i sekularne vrijednosti, ali i pokušaj da se ograniči sloboda umjetničkog izražavanja. Pritom često i oni koji sebe nazivaju „sekularistima“ i „kulturnjacima“, osim što znaju pasti u populizam i kič, koketiraju s političkim oblicima religije i pseudoreligije i tako sami sebe dovode u ucijenjeni i podcijenjeni položaj u odnosu na religijsku moć. Društveni i kulturni život se ne smije podređivati religijskim interesima političke moći, jer tako ste jednom nogom već upali u teokraciju – u našem slučaju u više teokracija ili više oblika političke religije. Ovi prostori su snažno obilježeni „teopolitikom“ – vođenjem politike u ime Boga (E. Gentile), a sve više i „teokulturom“ – vođenjem kulture po ideološkim mjerama religijskih zajednica. Ovaj slučaj, slučaj sa sarajevskim filmskim festivalom i mnogi drugi slučajevi, pokazuju opasnu tendenciju desekularizacije društva i primitivno sakraliziranje sekularnog duhovnog prostora. Sve to potvrđuje da je dijalog između teologa i umjetnika na niskoj razini. Stvoreni su ideološki frontovi koji onemogućuju dijalog. A taj dijalog je nužan, jer najuzvišeniji ljudski doživljaji i iskustva, a to su bez sumnje religiozno i umjetničko, i kada su izraženi u formi kritike, apsurda i groteske upravo pripomažu tom dijalogu i mogu biti korisni i jednima i drugima, i društvu u cjelini.

Svjedoci smo promjene paradigme kod intelektualca koji su devedesetih godina kritički govorili o ratu i nacionalizmu a danas su pogonsko gorivo raznim nacionalizmima. Kako obuzdati mržnju koju šire oni ili razni cerići, perići,  amfilohije i može li ona biti povod novim sukobima?

Od intelektualaca najčešće i dolaze zla. Oni ih smišljaju, kreiraju, pripremaju. O tome je  na našim prostorima ponajbolje pisao Mirko Kovač, koji je za života svjedočio zakazivanju mnogih intelektualaca, i onih s kojima je prijateljevao. O tome svjedoči i duga povijest intelektualnog beščašća. Intelektualci često i lako postaju režimske sluge, pa se radi osobnog probitka i interesa izručuju i prodaju nacionalnim, političkim ili vjerskim vođama. U svoje vrijeme je Isus iz Nazareta one najučenije i „najpametnije“ zbog njihove nemoralnosti, nevjerodostojnosti i licemjerja nazivao „zmijskim leglom i okrečenim grobovima što se izvana pričinjaju lijepi, a unutra su puni mrtvačkih kostiju i svakog truleža“. Koliko li ih je samo po našim akademskim zajednicama i drugim obrazovnim i kulturnim institucijama, i sekularnim i vjerskim. Takvi ljudi su „šverceri vlastitih života, prevrtljivci i intelektualni izdajnici“ (M. Kangrga) i mnogi od njih često tijekom života mijenjaju stavove i pozicije, po potrebi i prema interesu. Duga je lista takvih intelektualaca na našim prostorima i ona se svakodnevno povećava. Moralni sunovrat je stalna opasnost za svakog intelektualca. To su bijedni životi jer valja svakodnevno živjeti s vlastitom nedosljednošću, sa „zločincem u sebi“ (H. Arendt). Događalo se i događa i najgenijalnijim ljudima da se pervertiraju, da zaniječu same sebe, da se priklone zlu. To nam govori da pamet (znanje) nije nužno uvijek povezana s etikom i moralom. Najveća i najmonstruoznija zla smišljaju često takozvani „veliki umovi“ koji lako zavedu „male umove“ da im služe, da rade za njih, da pišu umjesto njih, da recikliraju njihove misli i šire njihovo zlo. Ćudoređe, i to praktična moralnost kriterij je svim intelektualcima, ukoliko ne žele postati  učeni „demoni“ – neprijatelji ljudi i svega što je dobro i humano.

Da li zbog sve prisutnijeg bošnjačkog, hrvatskog i crnogorskog nacionalizma zaboravljamo na opasnost velikosrpskog nacionalizma koji i dalje ima aspiracije na susjedne zemlje? Kako se oduprijeti velikosrpskom nacionalizmu?

Svi su nacionalizmi po sebi zli i prema svakom se treba kritički postaviti, pogotovo prema onom vlastitog kolektiva. Nacionalizmi se najviše hrane vlastitim porazima, jer se na porazima i na vlastitoj nesreći najlakše potpaljuje i raspiruje mržnja prema drugima. Velikosrpski nacionalizam i velikosrpska mitomanija, kad je riječ o novijoj povijesti na ovim prostorima, najveći su uzrok naših nesreća. U posljednje se vrijeme u Bosni i Hercegovini sve češće govori o bošnjačkom nacionalizmu kao „najvećem problemu i najvećoj opasnosti“ ovog društva. Neosporno je da bošnjački nacionalizam postoji, ali ga srpski i hrvatski nacionalisti svjesno i zlurado potenciraju kako bi skrenuli pozornost s vlastitih nacionalizama i kako bi se sve izjednačilo. Pritom pokušavaju dva najveća bosansko-hercegovačka zla devedesetih godina – genocidnu tvorevinu Republiku Srpsku i etnički očišćenu Herceg-Bosnu – produkt srpskog odnosno hrvatskog nacionalizma, retroaktivno opravdavati sadašnjim bošnjačkim nacionalizmom. Sve je veći broj i društveno angažiranih intelektualaca koji prihvaćaju takvu matricu mišljenja. Bošnjački pseudoislamizirani viktimološki nacionalizam služi srpskom i hrvatskom da speru sa sebe opačine prošlosti i zamaskiraju zla sadašnjosti. Naravno, treba reći i to da se bošnjački nacionalizam ponekad želi predstaviti kao da to uopće nije, ali činjenica je da on postoji i da se slično kao i dva spomenuta hrani žrtvama i stradanjima pripadnika toga kolektiva. Dugoročno gledano, on može imati velike posljedice za bosansko-hercegovačko društvo, jer nastupa u ime najbrojnijeg naroda.

Poglavar crnogorske pravoslavne crkve mitropolit i vladika Mihailo je bio u Srebrenici i osudio genocid. Kad ćemo to vidjeti od Bozanića u Jasenovcu? Možemo li očekivati od vjerskih poglavara istinsku osudu zločina koji su počinjeni 90-ih na prostoru Jugoslavije a kojemu su i sami doprinijeli?

Religijski poglavari i uopće ljudi koji se smatraju vjernicima, bit će vjerodostojni onda kad budu hodočastili, molili i klanjali na mjestima stradavanja drugih i kad tuđu patnju stave ispred svoje. Ne mislim da je sve u vanjskim gestama i retorici, ali to je nužni početak, jer naši su kolektivi oboljeli od simbolike i simboličnoga. Takve geste i promjena retorike su zahtjev vjere i humanosti, a ne puko diplomatsko ili političko kalkuliranje.

Monitor

Štefica Galić
Autor 23.12.2016. u 19:09

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija