Drago Pilsel: Nesretan vam 70.rođendan NDH!!!

Autor 11.4.2011. u 11:09

Drago Pilsel: Nesretan vam 70.rođendan NDH!!!

U nedjelju 10. travnja (pišem na taj dan) obilježena je 70. godišnjica proglašenja zloglasne Nezavisne Države Hrvatske (10. travnja 1941.) pa imam potrebu, tim povodom, uputiti otvoreno pismo hrvatskoj javnosti a posebno hrvatskoj zajednici u Republici Argentini iz koje potječem i koja me, u nekoj manjoj mjeri, ali onoj odista značajnoj, jer prestavlja ključne organizacije tamošnjih Hrvata ili se oko njih okuplja, osobno poznaje i prezire ili o meni izuzetno negativno zaključuje, u prvome redu, jer sam se odrekao ustaštva, okrenuo antifašizmu, te, kao osoba liberalnog svjetonazora, održavam žive odnose sa svim žrtvama ustaškog terora i njihovim potomcima, sa svima koji su propatili zbog furioznoga nacionalizma, ne samo hrvatske provenijencije, onda i nedavno, te sa svima koji promiču kulturu ljudskih prava, tolerancije, ekumenizma i dijaloga sa svima bez obzira na svjetonazor.

Ovo pišem u znaku poštovanja onih koji su se oduprijeli najvećem zločinu u povijesti čovječanstva, zločin u kojem su u smrt Židove ovoga našega podneblja, Srbe, Rome, nepoćudne Hrvate, Slovence i druge, ugurali ljudi i mojega roda ili mojega porijekla (njemačkoga i hrvatskoga).

Odlučio sam ovo napisati i kada sam pročitao autobiografsku knjigu Miljenka Jergovića ‘’Otac’’ (Rende, Beograd, 2010.), naročito, kada Miljenko opisujući svoju babu Štefaniju Jergović, osuđenu nakon rata 28. prosinca 1945. u Sarajevu zbog pomaganja tada već ne samo neprijateljskim nego i ilegalnim ustašama, kaže ovako: ‘’Njezino vrijeme konačno je zastalo u danima pada Nezavisne Države Hrvatske, kada je izgubila posljednju nadu da na ovome svijetu može biti ikakve pravde, osim nebeske, Božje, katoličke. Nije joj preostalo ništa drugo, nego da, koliko je to bilo u njezinoj ograničenoj ljudskoj moći, kažnjava one koji su za sve to bili krivi, jer su imali namjeru da nastave živjeti. Ja sam, iz perspektive babe Štefanije, bio grijeh komunizma prema njoj osobno i prema Gospodinu našemu Isusus Kristu’’.

Slično tako, ja sam, iz perspektive ustaške emigracije u Argentini, potomaka ustaša, simpatizera ustaša, često tradicionalno pobožan narod bez naročitog znanja povijesti ili filozofije politike, a da o kršćanskoj duhovnosti ili teologiji pomirenja da i ne govorimo, ukratko, od onih koji su bili u krugu prijatelja mojih djedova i baka, roditelja i članova rodbine, a što me posebno pogađa: od strane onih sa kojima sam imao lijepe prijateljske odnose, dakle, grijeh sam jugoslavenstva prema njima, ponaosob i kao zajednica, grijeh prema njihovom poimanju hrvatstva i katolištva, grijeh prema političkoj volji utemeljitelja Republike Hrvatske i grijeh prema sudionicima Domovinskog rata. I to bez obzira što rata nisu vidjeli, ja pak jesam: i kao volonter Caritasa, i kao vojnik, i kao novinar, i kao ljudskopravaški aktivist…, i to bez obzira što oni u utemeljenju Republike Hrvatske nisu sudjelovali, a ja pak jesam, ne samo glasovanjem na prvim slobodnim izborima, prisutnošću u Saboru 30. svibnja 1990., izjašnjavanjem na referendumom o osamostaljivanju…, i to bez obzira što se oni nisu opredijelili za svećenički poziv, a ja pak jesam sve dok mi rat nije razvalio život…, i to bez obzira što se nisu pokajali zbog idolopoklonstva Poglavniku, a ja pak jesam odlučivsi se klanjati samo jedinom Bogu.

Ali, badava: mogu ja njima tumačiti detalje Pavelićeva genocidnoga plana, jasnoga još od 1932., onako lijepo i temeljito kako čini Slavko Goldstein u izvanredno dobroj publicističkoj i memoarističkoj knjizi ‘’1941. – Godina koja se vraća’’ (Novi Liber, Zagreb, 2007.), oni to ne žele čuti, ni pročitati, ni vidjeti, ni prihvatiti. Uglavnom problem leži u nacionalnoj isključivosti koja je patologija nacionalnog osjećaja. Dolazi do velikih problema percepcije pojedinca koji društvene pojave promatra isključivo kroz činjenicu pripadnosti vlastitoj naciji. Na dalje, dolazi do zatvaranja unutar grupe i suprotstavljanje drugim grupama, gubljenje vlastitog idnetiteta i dominacije emocionalnog prosuđivanja i potiskivanja racionalnog, ksenofobije i šovinizma.

Najgora stvar je kada je posljedica predrasuda akcija poput istrebljenja cijelih naroda, progon, genocid i kada se to pokušava opravdati, pa i negativnim odgojem kojeg sam i ja dobio od argentinskih Hrvata koji su me okruživali a sada osuđuju kao da predstavljam najveće zlo na planeti. U današnjem svijetu pluraliteta nacija koje žive na jednom prostoru i međusobno surađuju, nacionalni osjećaj može biti pozitivan element nacionalne integracije i formiranja pojedinca. Pokušao sam to nekima u Buenos Airesu pojasniti ali nisam bio uspješan.

Vlada RH, čuli smo u više navrata od sadašnje premijerke Jadranke Kosor, ali i od drugih predstavnika tijela izvršne i zakonodavne vlasti, čvrsto je opredijeljena za promicanje temeljnih vrijednosti antifašizma, jer su one zalog temeljnih demokratskih opredjeljenja Hrvatske. Gospođa Kosor naglašava kako “sadašnja moderna hrvatska država uči iz svoje prošlosti, iz nje izvlači pouke za nove naraštaje”, te da su mir, tolerancija i solidarnost, međusobno uvažavanje i poštovanje, uvažavanje različitosti, put sigurne budućnosti, uz odbacivanje svakog ekstremizma i totalitarizma, jer će tako na najbolji način biti potvrđena i osigurana sigurnost i budućnost za sve hrvatske građane.

Nije mi jasno, stoga, poštovani Hrvati, naročito vi koji ste me pratili u odrastanju u Argentini i koji ste me 1989. ispratili na putu za domovinu, zašto još ima prostora za veličanje ustaštva? Zašto ustrajate u slijepilu i ne vidite da nitko nije tako radikalno upropastio nacionalne interese kao nacionalizmi, i to ne jedanput u dvadesetom stoljeću. Klasični primjer je ustaštvo u Hrvatskoj, koje je naravno potpuno upropastilo sve temeljne hrvatske interese.

Godine 1991. taj se kompleks ponovno pojavio i kako se to završilo. Loše! Ne vjerujem više u postojanje nacije kako ju koncipiraju Hrvati, nacionalisti: ta je iluzija skončala. Ona je za mene skončavala u nekoj vrsti agonije devedesetih, čije sam različite fenomene promatrao i zapisivao. Kada su svi mislili da se nacija upravo tada ponovo podiže iz pepela, oslobađa lažnih internacionalizama, ideologije, i ponovo dolazi do svoje biti, do svog identiteta – vidio sam upravo suprotan proces, rasulo onoga što ljudi misle da je nacija, da je identitet, da je budućnost, da je suverena nacionalna država. – pa, tako što u Hrvatskoj više ništa nije hrvatsko. Hrvati nemaju kontrole nad vlastitom domovinom.

Eto, zapravo, i nemam vam puno za kazati osim što vas pozivam da iskažete javno pokajanje što toliko kasnite s izrazima sućuti prema žrtvama NDH i prema žrtvama neoustaške ideologije devedesetih. Ustaštvo 1941. i 1991. (ono Tuđmanovo i Šuškovo) upropastilo je sve hrvatske interese. Biti će ovoga 23. listopada, 20. godina nestanka mojega brata Branka, sudionika Domovinskoga rata i kažete da se njime ponosite? Mislite da je pao u obrani vašeg ponosa s ustaškim nasljeđem? Ne, pao je za slobodu Republike Hrvatske. A ona, naša domovina, traži od vas da prestanete živjeti u samozavaravanju i u prijevari. Ovo posljednje posebno poručujem debilima, ne samo HČSP-a, koji su u Puli ‘’proslavili’’ 70. obljetnicu proglašenja NDH.

Regional Express

Autor 11.4.2011. u 11:09

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija