Dramatična ispovjest Omera Čevre: Kako sam preživio 40 kijametskih sati u tunelu Salakovac

Autor 6.2.2012. u 21:39

Dramatična ispovjest Omera Čevre: Kako sam preživio 40 kijametskih sati u tunelu Salakovac

Baksuz, kakav sam od malih nogu bio, krenem u petak, kao i skoro svaki petak, iz Sarajeva za Mostar.  Da sam poslušao starijeg i iskusnijeg u životu, u ovom slučaju mamu,  i nekom prilikom ostavio auto u BBI centru, gdje je bilo na otapanju, uputio se u topli stan na Marijn Dvoru i uživao cijeli vikend sa psom, internetom i filmovima (možda i kojom pivom), ne bih onda ‘ja bio ja’; takva odluka ne bi bila u skladu sa mojim slobodnomislećim, uvijek-nauči-na-teški-način-preko-svojih-leđa karakterom!

Da ne uvodim nepotrebno dalje, između Mostara i Jablanice me zadesi velika mećava. Kolona auta ispred mene se zaustavlja po velikom snijegu, velikom vjetru, grmljavini i sjevanju! Misleći da je vjerovatno samo neki udes koji će se brzo riješiti, ne brinem se previše oko ove situacije, jer kontam, ako sam prošao Bradinu bez problema, šta se može ovdje desiti?!? To je, kako saznajem u narednih 40 sati, bila jedna vrlo pogrešna pretpostavka!

kolaps u tunelu salakovac

Oko 19 sati dolazi do zaustavljanja kolone. Ovo zaustavljanje označava  početak četvrdesetosatnog  horora!

Bilo je, dakle, oko 19 sati kad smo se zaustavili. Od 19 sati do ponoći čekamo svi, auta upaljena… Onaj koji se odluči da uštedi benzina, ugasi auto na više od 10 minuta, na -15 i po ovoj neviđenoj oluji i buri, doslovno se trese u autu! Na svu sreću, imao sam pola rezervara, pa auto nisam gasio, jer mi je jednostavno bilo prehladno! Malo me je počela panika hvatati oko jedan sat ujutro, jer sam primijetio da mi nanosi snijega polako zakopavaju auto. Još veći problem je predstavljala činjenica da sam se nezgodno zaustavio blizu stijena, tako da sam strahovao od opasnosti lavine koja bi me mogla zakopati. Još gore, strahovao sam od sijevanja, jakog vjetra i grmljavine, i usljed svega toga od mogućeg odrona stijena.

Inače, odron na ovoj magistrali, na ovoj dionici je vrlo redovita pojava! Tog scenarija sam se plašio jer   bi mi u tom nesretnom, ali vrlo realnom slučaju, stijena mogla udariti u krov ili, još gore,  u šoferšajbu vozila. Htio sam da se izmaknem, ali nisam mogao nikud, jer sam već bio zaglavnjen u ledu i snijegu!  Vjetar sjeverni, koji je puhao, pri svakom otvaranju vrata nanosio mi je ogromne količine snijega u auto! A morao sam izlaziti često radi leda na brisačima koji se stvarao, te zbog obilnog snjega koji me zatrpavao! S obzirom da sam nosio  jeans i tene, svaki put kad bih izašao vani da snjeg očistim oko vozila, jer me je počeo doslovno zatrpavati na cesti, u auto bih se vratio mokar k’o čep, tresući se histerično! Odmah bih skinuo tene i čarape koje su bile mokre do kože, i pokušao da ih grijanjem osušim!

Kad sam shvatio da pomoći nema, a da nestajem na cesti, da mi zdravlje počinje biti ugroženo, nazvao sam policiju. Oni su mi rekli da nemaju nikakve detaljne informacije ali da je kao, eto, neko angažovan, neki privatnik, te mi je dali njegov broj mobitela! Nazvao sam čovjeka koji mi je rekao da se ne brinem, da su se skoro probili do nas te da će sve biti gotovo u narednih 15 minuta! Da budemo jasni, čovjek me je slagao i nakog toga ugasio mobitel, a došli su do nas  nekih 25 sati kasnije!! 

Dalje, na mobitelu mi je nestalo baterije, tako da više nisam bio u mogućnosti bilo koga kontaktirati. Ujutro, oko šest sati, kada je svanulo, tek tada sam imao predstavu gdje sam i šta se dešava. Nažalost, nisam mogao otvoriti vrata od auta, ni jedna ni druga. Na moje iznenađenje i sreću, uspijem otvoriti prozor na vratima od suvozača, i tako primjetim da mi je snjeg došao do same brave od vrata!!!

kolaps u tunelu salakovac

Tada me je zbilja uhvatila panika! Prepao sam se iz više razloga. Jedan – zatrpan sam snjegom i ne mogu se izvući! Dva – benizina mi nestaje, odjeća mi je mokra i prehladno mi je! Tri – stanje postaje sve gore i opasnost od odrona postaje sve veća! Četiri – niko ne dolazi u pomoć, a prošlo je već 12 sati!

U strahu za svoj život, odlučim napustiti auto i krenuti prema Mostaru, jednostavno krenuti naprijed pješke, pa šta bude! Uzmem ruksak sa odjećom koju sam spremio za vikend, izbacim ga kroz prozor, pa zatim i ja iskočim kroz prozor! Sada, da bih mogao zatvoriti prozor, moram otvoriti vrata, a da bih otvorio vrata, moram veliku količinu snjega skloniti sa vrata, a vjetar doslovno reže i udara po licu i rukama! Nekako sam to uspio. Tene su mi bile pune snjega, ali sam nakon 10 minuta uspio zatvoriti i prozor i vrata od auta!

Zaključam auto i krenem laganim trčanjem da idem naprijed ne bi li se na taj način ugrijao. Na pamet mi je pao onaj Bear Grillsa sa National Geographica, odnosno njegovi savjeti za preživljavanje u sličnoj situaciji. Sjećam se da uvijek govori kako u ovakvim situacijama treba napraviti 20-tak sklekova kako bi se čovjekova cirkulacija pokrenula. Međutim, sa svim autima oko mene to nisam učinio, jer  nisam htio da ljudi misle, posebno nakon skakanja kroz prozor, da sam skroz pobudalio!

Kako sam se kretao naprijed, primijetio sam da dosta auta nije upaljeno, što znači da su se ljudi unutra smrzavali! Nakon što sam hodao 10 minuta  kroz snjeg, dubok sigurno pola metra, ugledao sam  tunel Salakovac 1, te autobus na samom ulazu u tunel! Otišao sam  do autobusa koji je bio prazan, upaljen i izgledao jako topao! Kucao sam na vrata dok se vozač  nije pojavio! Otvorio mi je i pustio me da uđem! Kako bih osušio odjeću, u  autobusu sam se skinuo da gaća i nekako poslagao svu odjeću – jeans, čarape, tene, sve osim gaća – na vrhove sjedišta! Bilo mi je malo bolje u autobusu, jer  je bilo stvarno toplo i jer je vozač rekao da ima nafte da stojimo upaljeni 3 dana! To je bila dobra vijest!
U ovom trenutku činjenica da smo gladni i žedni nije predstavljala nikakvu brigu, odnosno meni je bila najmanji problem, samo nek’ je toplo i da ima benzina!  Iz autobusa sam zvao sa telefona vozača Federalni radio, spojili su me u studio i slao sam apel za pomoć! Činilo mi se da niko pojma nema šta se ovdje dešava, da se ljudi smrzavaju po autima, da su djeca gladna i žedna, da se stari ljudi tresu od hladnoće autima, da nema benzina! Apelovao sam i govorio da je potrebno angažirati oružane snage BiH!

Oko 16 sati stigao je bager i pokušavao da izvuče šleper koji se zaglavio u tunelu! To je, dakle, bio problem cijelo ovo vrijeme! Šleper zaglavnjen u tunelu! Zbog šlepera je nastala čitava havarija! Međutim, nije mi jasno kako je moguće da niko nije došao skoro 20 sati iz Mostara, koji je 10 km udaljen od Salakovca, da izvuče jedan  šleper. Zar je zbog toga moralo 80 auta biti ostavljeno na nemilost ovog sibirskog ciklona!?

Šta su radili 20 sati SDP, HDZ i SDA koji čine vlast u ovom kantonu?!? Vjerovatno pjevali partizanske pjesme i rakijali po starom običaju, dok je narod mrzno’ i gladovo’ na -15! Zar im je trebalo 20 sati da nađu jedan bager! Takva indolenstnost ljudi čiji je posao da budu odgovorni prema građanima je nečuveno u modernim i progesivnim društvima! Međutim, za kasabu od Mostara,  u kojoj živi na području jugoistočne Evrope najviše nepismenih papaka, bandita, balijetina, ustaša i okorjelih komunista, ovo je sasvim normalna i opravdana  pojava, te nimalo iznenađujuća!!

Uglavnom, nakon što je bager izvukao šleper, autobus i nekoliko auta blizu tunela uspijeli su da krenu naprijed, prema Mostaru! Zatim su  bageri počeli sa čišćenjem. Nekih pet sati kasnije stigli su i do mog auta, te me sa kukom izvukli. Inače, na taj su način svako auto izvlačili iz zaglavnjenog položaja. Krenuli smo prema tunelu i mislio sam da je to kraj muka, da smo u Mostaru za pola sata. Međutim, ‘intelektualci’ koji vode Mostar, čekali su 35 sati da nas počnu spašavati, a tada je već napadalo 150 cm  snjega, te je prodor do grada bio nemoguć. Sada je već bilo oko devet sati u noći, a ja sam još uvijek stajao u tunelu. Dakle, maknuli smo se cijeli kilometar – dva za 30 sati!! Malo sam kunjao u autu kad mi je uposlenik gorske službe pokucao na prozor i rekao da je najpametnije da auta ostavimo u tunelu i da idemo na autobus, jer nećemo moći do Mostara! Tako sam i uradio,  ja i još 30 vozila najmanje! Autobusom smo se probijali od tunela do Mostara od 21 sat do šest sati ujutro, kada smo napokon stigli!

kolaps u tunelu salakovac

Vlada Federacije nas je smjestila u hotel Ero i sve platila! Hvala ti, Nermine! Ljudi su smješteni, imaju hranu i toplo im je. To je fin gest Federalne vlade.

Nakon ovoga „šta reći, koju poslutu porat“, stvarno ne znam, ali treba postaviti nekoliko pitanja.

1.    Zašto je trebalo preko 24 sata da stignu bageri do tunela!?!
2.    Zašto nisu angažirane službe, jedna od tri gradske „RAD“ institucije, ili oružane snage, da se ljudima barem donesu deke, nafta, hrana, voda?!?
3.    Da nije slučajno zato jer se gospoda nije mogla dogovoriti kojim će privatnicima gurnuti lovu iz budžeta za iznajmljivanje usluge bagera, pa su ljudi ostavljeni da ckrnu od hladnoće!?!

Ovo su sve realna pitanja. Moje je mišljenje da se treba podignuti kolektivna tužba protiv onih koji su odgovorni za ove propuste u organiziaciji!

A ja, baksuz kakav sam oduvijek bio, ne bi me iznenadilo kad bi mi i auto bilo ukradeno iz tunela!

Tagovi:
Autor 6.2.2012. u 21:39

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija