Dresiranje čitatelja

Povezani članci

• Svi u istom mraku
• Papa Franjo u pošti na Alipašinom Polju
• Zakon o akcizama je pokazatelj diktata krupnog svjetskog kapitala nad nerazvijenima
• Baukova mreža za naivne HDZ-ovce
• Srbadijatrija
• Priča o dobrim mostarskim ljudima (14): Zijo Žuljević

U nekoliko proteklih godina napisala sam na desetine medijskih analiza. Bavila sam se uglavnom pisanim medijima i u svojim tekstovima ukazivala na kršenje ljudskih prava, narušavanje etičkih, profesionalnih, jezičkih i drugih standarda. Dotakla sam se mnogih pitanja, a vremenom sam počela i ponavljati teme koje sam obrađivala, samo sada sa drugim primjerima. Jer njih je uvijek bivalo sve više i više, samo bi se imena aktera (žrtava) mijenjala.

Piše: Emina Žuna

Svako malo nastane neki novi portal koji se bori za svoje mjesto u domaćoj portalskoj kloaki. Samim time se proizvodi sve više prljavih i senzacionalističkih tekstova opremljenih sa sve ogavnijim naslovima. Time se automatski angažuje i sve više čitateljske mase voljne da se komentatorski oda najprimitivnijim ljudskim impulsima. I tako svaki put.

Ovo je nažalost opis medijske stvarnosti koju živimo već nekoliko godina, a sasvim je izvjesno da ćemo je i nastaviti živjeti. Mediji se kreću ka jednoj moralnoj i profesionalnoj propasti – tj. već su došli do nje, taj proces se utvrdio i čini se nepovratan. Ovo više nije iznimka nego je postalo pravilo. Iznimka je zapravo ukazivanje na njega i to nekako djelu i pomalo generacijski prevaziđeno, kao da pripada nekim drugim vremenima i ljudima. Humanističke i prosvjetiteljske ideje se više ne promovišu u tekstovima jer za njih ne postoji ”potražnja” i one čitatelje ne zanimaju. Ono što ih zanima jeste upravo ono što se nudi zato što većinsku publiku predstavljaju (ili se polazi od te pretpostavke) ljudi koji preferiraju žanr reality showa u odnosu na druge.

A taj žanr pretpostavlja konzumente željne sve prljavijih i intimnijih detalja. Lešinarski gladne ljudskog mesa i slabosti, bolesno radoznale što skrivenijih tajni i fetiša. Ljude koji nemaju želje (a ni vremena jer ima ”bitnijih stvari”) da ulaze u dubinu i da se bave suštinom i koji od tekstova čitaju samo naslove i pasuse koji ih najviše privuku. Obično one koji im potvrđuju mišljenje koje su već imali ili im se samo tako učini. Velikom broju portalski tekstovi imaju funkciju ”razonode”, načina na koji odmaraju mozak od zamornih dnevnih obaveza. Nekima su oni eskapizam od sumorne stvarnosti koju žive, čak i kad se radi o rubrici crne hronike jer zabavnije se baviti tuđom nego sopstvenom nesrećom. Tekstovi se više ne čitaju da se nešto sazna ili nauči, ili da se promijeni pogrešno mišljenje ako se ono ima. Čitaju se da se ono potvrdi ili da se oda oduška reagovanjem. Komentatorske sekcije ispod članaka pokazuju da oni više služe kao okidači za reakciju ”trenutnog olakšanja” te prije angažuju ”niže dijelove” mozga nego više kognitivne funkcije.

Zato ti članci i komentari nalikuju kao jaje jajetu –  vode jedno drugom i ne postoje jedno bez drugog.  Uzajamno su uslovljeni i vezu im je nemoguće prekinuti.

Pri tome nema puno smisla ni odgonetati šta je starije, koka ili jaje, tj.  da li su ”senzacionalistički” tekstovi proizveli takve čitatelje ili su oni nastali baš zbog takvih čitatelja. Odgovor najvjerovatnije leži i u jednom i u drugom, ali i u okolnostima naših života otkako su oni postali virtualni. S internetom se nije samo promijenio vanjski izgled svijeta, promijenio se i naš mozak. Usljed pretjeranog broja sadržaja kojim smo zasipani, oslabila nam je mogućnost dugotrajnijeg koncentriranja, a procesuiranje sadržaja postalo površnije. Utoliko nam je postalo sve teže čitati duge tekstove u kojima se od nas traži posvećenost.

Zato neki ljudi vjeruju da živimo u posebnom vremenu, onome u kojemu se stvari nikada nisu brže odvijale i mijenjale, vremenu koje se razlikuje od svih dosadašnjih. Ja ne bih rekla da živimo i mnoge generacije su mislile da je njihovo vrijeme posebno – zbog nekog pronalaska koji je promijenio stil života iz temelja, ali svakako živimo u vremenu u kojem smo se ubrzano morali prilagoditi. Morali smo naučiti da živimo u virtualnom svijetu i naravno da je to ostavilo posljedice i na nas i na sve što nas okružuje pa time i na medije.

Ali sve što ljudi danas rade na internetu, radili su i prije, samo na drugom mjestu. Internet komentari su pri tome slični rimskim arenama ili javnim gubilištima. Na oba mjesta smo imali masu i žrtvu, izražavanje afekta i javni linč kojim se postiže “pravda”. Potpuno isto je danas prisutno u komentarima ispod članka kojim se npr. navodi da je otac silovao maloljetnu kćerku. Ljudi se solidarišu i masovno žrtvuju krivca što vodi trenutnoj katarzi. Crne hronike su oduvijek budile pretjerani, gotovo bolesni interes, i željeli su da saznaju sve detalje o ubici i žrtvi. Otud tolika popularnost krimi žanra i žanra serijskog ubice. Tabloidi su oduvijek postojali jer su ljudi željeli da znaju detalje iz privatnog života javnih ličnosti. Sve je oduvijek isto, samo se forma miljenja i danas je, zbog lakoće proizvođenja i plasiranja sadržaja te gubljenja moralnih i profesionalnih standarda, samo zadobilo ogromne razmjere.

Odgovornost samih medija je u tome što potiču takvu situaciju i dodatno je razvijaju i održavaju dresiranjem savršenih čitatelja, ne mislećih pojedinaca već mase za proizvođenje reakcije, ona koja će klikom ili komentarom reagovati na njihov poticaj. Na samim počecima se još i moglo reći da mediji samo povlađuju takvim čitateljima, ali do danas je toliko vremena prošlo da znamo da ih proizvode. Među nama žive mlade generacije koji za druge medije osim internetskih ni ne znaju i koji su odrasli konzumirajući ovakve stvari. Imamo komercijalne medije koji su postali pravi ”maheri” u nuđenju ovih sadržaja, i koji tačno znaju na koju ljudsku emociju da igraju i šta da naglase u naslove. Radi se o odlično uhodanom mehanizmu za proizvođenje željenog ponašanja.

Oni veoma dobro detektuju bolno mjesto ili problem određene populacije i onda ga prezentiraju ali ne s ciljem njegovog razrješenja već zbog profita. U BiH u kojoj postoji stalna etnička napetost i ljudi se još nisu oporavili od rata, medijima odgovara da održavaju takvo stanje i čak ga dodatno proizvode. To je sadržaj koji ljude zanima i dovodi do zadržavanja na njihovoj stranici na interentu. Pri tome se iza postupaka tih medija većinom ne krije nikakva ideologija niti neki viši principi već veoma konkretna korist – u tome su slični političarima. U homofobnoj i transfobnoj sredini će radije povlađivati takvim stavovima (ili će zauzeti ulogu nekog neutralnog tobožnje objektivnog posmatrača) nego što će iznošenjem humanističkih ideja zastupati njihovu promjenu. Kada se radi o ubistvu ili nekom drugom zločinu, trudiće se da istaknu što strašnije detalje – a neće se libiti ni da ih izmisle, sve da bi osigurali čitanost. Većina ovih uradaka ostaje nepotpisana jer se tako izbjegava lična odgovornost. Sve ovo je u ekstremnom obliku prisutno danas kod nas.

I zato bi mediji u nekom drugom svijetu, ili vremenu, trebalo da snose odgovornost. Ali to se, da opet ponovim, neće desiti jer se ovdje ne radi o iznimci nego novom, sadašnjem obliku medija. Nekim ljudima su neprihvatljivi i toksični, dok drugima odgovaraju baš takvi. Međutim, ono što je jedino izvjesno jeste da neće vječno biti ovakvi, jer ako i u šta možemo biti sigurni, to je da se stvari mijenjaju. Ja sebi na ovom mjestu neću dopustiti da predviđam kako će se ta promjena odvijati i da li će biti bolja ili gora, ali sam sigurna da će se desiti.