DRŽAVNI UDAR

Ivo Anić
Autor 29.1.2016. u 14:26

DRŽAVNI UDAR

Ugasio je televizor naš promatrač dok je doza sedativa otupila mu vid, a količina alkohola počela proicirati slike i lica koja su mu se smijala i smijala, rugala mu se, lica podbuhla i lica do srži iskvarena, lica s demonskim očima i zapletenim krunicama oko rogova, lica bez morala, bez časti i poštenja, lica koja su sva do jedan ponavljala iste riječi. Kroz zadnje atome svijesti, potpuno siguran da ima srčani napad naš je promatrač jasno čuo one dvije i više nije čuo ništa.

Pažljivom promatraču mnoge stvari ne promaknu, a pažljivi promatrač prati izraze lica koji se igraju promatračevom sudbinom i kao u svakoj groteski pažljivi promatrač ne nalazi ništa ni smiješno ni zabavno koliko je igrokaz smiješan i urnebesno dosadan sudionicima. Pažljivi promatrač vidi sitnice koje uglavnom promaknu onim nepažljivima koji ne pridaju važnosti sitnicama kao što su izrazi lica ili govor tijela, samodopadni smiješak ili igranje mobitelom koji pažljivom promatraču na njegovom poslu nije dozvoljeno. Pažljivi promatrač je konsterniran elementarnim nedostatkom kućnog odgoja kod sudionika koji ne drže potrebnim odgovarati na pitanja i kojima dosada isijava sa brižno njegovanih lica. On s pravom drži da se igrokaz mogao odvijati i bez javnosti koja nije našla za shodno da se uvrijedi bahatim ponašanjem spram autanazirane iste ili ne daj bože izađe na ulice uvrijeđena i zgrožena očitom prevarom. Pažljivom promatraču bilo je savršeno jasno kako lica koja nezainteresirano zure u plafon nedvojbeno govore kako možete vi pizditi koliko hoćete ali mi smo sada vlast, mi smo zauzeli svoja mjesta i nemamo namjeru tako skoro napustiti ista.

Dvije stvari upale su u oko promatraču, prva da jedni zbilja mogu pizditi koliko hoće i da će oni zbilja raditi što hoće kao i ona druga da će oni raditi što im se naredi što je posebno raspizdilo promatrača jer mu je savršeno jasno tko su oni koji su ih posjeli na ta mjesta i zašto.

Raditi je, po promatraču, isuviše ozbiljan pojam za ljude koje promatra pa je pažljivi promatrač uzeo persen potpuno svjestan da će se u narednom periodu naslušati kojekakvih budalaština svakako gorih nego što ih se naslušao u kampanji i pažljivi promatrač kao i uvije bio je u pravu, to nisu osobito inteligentni ljudi kada mogu lupetati takve idiotarije, zaključio je promatrač i pomiješao šećer s vodom kada na obično svjetonazorsko pitanje upitanik nije dao smislen odgovor i promatraču je postalo jasno, pa je posegnuo za drugim persenom, da pitanik zapravo nema nikakav stav prema svjetonazorskom pitanju, dapače da pitanik ima osobito klero – fašističko stajalište prema svjetonazorskom pitanju što je promatrača navelo na pomisao da je pitanik maloumna osoba odrasla u kakvoj zabiti i promatraču nije bilo niti malo jasno kako se zaboga takva osoba mogla dokopati tako važne pozicije u društvu i još mirno i hladnokrvno sjediti u saboru i to na mjestu ministra?

Pažljivom promatraču daljnja rasprava bila je samo jeftini populizam koji ima jedinu funkciju da zaštiti neoliberalni kapitalizam i korporacije, pažljivom promatraču još je samo trebala bivša časna sestra koja se odala putenim užicima da lamentira o važnosti vjere za mlade i jedan ocvali veteran da nahrani svoje rata gladne suborce novim možebitnim protjerivanjem ljudi iz domova.

No pažljivi se promatrač smanjivši, televizor, suočio sa svojim ukućanima i svojim tek punoljetnim sinom koji drži da je fašizam hvalevrijedna tekovina koja se jedina bori protiv prljavih izbjeglica koji su opasani bombama i koje treba zaplesti u bodljikavu žicu, kao i što drži da su homoseksualci bolesnici koje treba liječiti batinama i elektrošokovima. Pažljivom promatraču nije bilo jasno od koga je njegov tek punoljetnik naučio takve užasne stvari i s pravom se upitao nije li to što ga šalje u školu i na vjeronauk zapravo krivo i nije li bolje da ga zaista pošalje kumu u Kanadu. Uzdahnuo je duboko i posegnuo za kutijom normabela te ponovo pojačao televizor. Na televizoru su oni koji pitaju pitanike upravo to što se maloprije pitao, kakvu poruku misle da šalju ljudima, a pogotovo djeci dok šute i slažu se sa stvarima s kojima se slaže i njegov maloljetnik, a u istima se slaže i uvaženi ministar koji šuti.

Na drugo vrlo jasno pitanje oko civilizacijske tekovine pitanik nije demantirao svoj skandalozan stav radi kojeg bi u svakoj uljuđenoj zemlji odrobijao nekoliko mjeseci ili volontirao u kakvoj humanitarnoj udruzi koja promiče ljudska prava i začuđeni promatrač uštipnuo se za ruku da vidi da li sanja ili to zbilja pitanik drsko ostaje nijem, a osoba zadužena za pitanika koja ga treba uvesti i izvesti iz prostorije zaobilazi neugodno pitanje dajući besmislen odgovor kako se bavimo tricama i kučinama umjesto poslom koji treba obaviti, učvrstiti tekovine kapitalizma, privatizirati i naplatiti zdravstvenu skrb i rasprodati i ono malo imovine strateškim stranim investitorima.

No pažljivi promatrač promatrao je izraz lica mladog i nadobudnog prvomisnika koji je jednom govorio jednom kojekakve besmislice o reformama i potrebi da ova zemlja napokon dobije korektiv i treću opciju, udari mačem i ognjem na uhljebe i parazite i tako podlo i podmuklo stekao simpatizere u maloumnijem dijelu promatrača koji se uvjeriše da možda, možda kažem u ovoj zemlji napokon ima i poštenih ljudi koji nisu pod utjecajem korporacija, crkve i domoljubnih agitatora za našu stvar. I sjetio se promatrač dok je promatrao to lice kako se mijenjalo i poprimalo crvenu boju dok je čitalo poruku velečasnog dan prije velike odluke s kim i kako, velečasnog koji se gle divnog slučaja onako samozatajan našao pred reflektorima i blicevima novinarskih aparata kako blagosivlja inauguraciju ministra i posegnuo je naš promatrač za kutijom normabela i čašom rakije i pomiješao jedno i drugo. Gdje su, dovraga, nestale danas te riječi i ta obećanja o reformama upitao se i pomislio na svoje kolege sa fakulteta koji rade u državnim službama koji ne rade ništa, a imaju duplo veće plaće od njega. Sada mu je postalo jasno zašto tada nisu bili zabrinuti, zašto su se zavjerenički smijali kada im je citirao novinske izjave i stupce rečenog mladomisnika, pa je otpio dug gutljaj i progutao tabletu.

Tupa, reska bol u grudima zapekla je našeg pažljivog promatrača dok je opipavao ubrzani puls gledajući kako pet tisuća prosvjednika predvođeni osuđenim dilerom kokaina koji je isti prodavao i nudio maloljetnicima maršira zajapureno prema zgradi televizije Z1 koja je ugašena zbog govora mržnje na tri dana, gledao je naš promatrač i nije mogao vjerovati kako u jednoj normalnoj zemlji i u jednom normalnom vremenu nema policije koja bi zabranila prosvjed jer je protuustavan, jer je protuprirodan jer je van pameti da netko može javno izložiti nekoga linču i objesiti mu tablu oko vrata na kojoj piše pucajte, četnik. Mahinalno je naš promatrač posegnuo za novim normabelom i otpio ga dugim gutljajem rakije koja mu je proparala grlo gledajući u nevjerici kako sve to prenosi javna televizija i od polupismenih prosvjednika čak uzima i izjave.

Ugasio je televizor naš promatrač dok je doza sedativa otupila mu vid, a količina alkohola počela proicirati slike i lica koja su mu se smijala i smijala, rugala mu se, lica podbuhla i lica do srži iskvarena, lica s demonskim očima i zapletenim krunicama oko rogova, lica bez morala, bez časti i poštenja, lica koja su sva do jedan ponavljala iste riječi. Kroz zadnje atome svijesti, potpuno siguran da ima srčani napad naš je promatrač jasno čuo one dvije i više nije čuo ništa.

Jedna je bila legalno, a druga je bila udar.

Ivo Anić
Autor 29.1.2016. u 14:26

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija