„Državničke mudroslovice“ kiseljačke domaćice

tačno.net
Autor 29.2.2016. u 10:19

Izdvajamo

  • I što je temeljni zaključak održanog sijela? Ako je temeljem medijskih izvještaja suditi, da radi povlačenja sredstava iz evropskih fondova treba „razmisliti i o otvaranju ureda kantona u sjedištu EU, u Bruxellesu“. Bit priče je, i time bih završio, da komunikaciju s Bruxellesom od države trebaju preuzimati kantoni kao istinski subjekti državnosti. A BiH? E, ona treba nastaviti s procesom vlastitoga odumiranja, istim onim u koji je gurana i do sada. Razlika je tek u detalju – danas se tome nitko iz vlasti više ni ne pokušava odupirati.

Povezani članci

„Državničke mudroslovice“ kiseljačke domaćice

U ovoj se zemlji, što je-je, od političkih klaunova može čuti koješta. To, istina, govori gdje smo svi skupa – a govori, bogme, i o mukama kojima su i oni sami pritisnuti. Prije koji tjedan, recimo, predsjednik RS-a ironično prokomentira američku i evropsku crnu listu za ovdašnje političke moćnike, za, prije svega, najodgovornije za korupciju užasavajućih razmjera zbog koje je, kako u svojem pismu Obami pojašnjava američki ambasador Wicker, blokirana ekonomija, paralizirana država, a investitori izloženi nepotrebnom riziku.

Piše: Slavo Kukić

Ako su točne informacije o nekakvoj crnoj listi, uzvrati Dodik, osobno bi, veli, bio nesretan, i za njega bi bio težak poraz ne bude li na njoj prvi. Šeretska reakcija, što je-je. Ali, istodobno i reakcija koja daje odgovore čak i na pitanja koja mu nitko ni nije postavio.

Zašto bi, recimo, Dodik bio tužan ne bude li na američko-evropskom popisu nepoželjnih u njihovim zemljama – k tome još i ne bude li, kako kaže, na vrhu „crnolistijanaca“? Pa, razlog se nudi sam od sebe – jer na toj listi, očito, sebe i očekuje.

A zašto mu se čini da listom „obilježenih“ ne može biti zaobiđen? E, odgovor na to pitanje nemam. Mogu ga tek nagađati. Nije, recimo, nemoguće da je po srijedi uvjerenje kako Amerikanci i Evropljani o njegovim rabotama imaju informacija više no i mi sami. I stoga ih pokušava i ignorirati pričom kako on i njegovi imaju „izvorni legitimitet“ – i kako se, u vezi s tim koga će Amerikanci i Evropljani na listu nepoćudnih staviti, ni ne zamara.

S tim bi se, iako tek dijelom, čovjek mogao i složiti. Jer, Dodiku i njemu sličnima u ovom momentu je od američko-evropske crne liste preče kako amortizirati domaće udare. I stoga, radi li se, primjerice, o njemu, ništa logičnije no da svu svoju energiju usmjeri na amputiranje državnoga tužiteljstva i suda kao prijetnji vlastitoj mu slobodi. Zvaničnike iz RS-a, pojašnjava Mile i ovih dana, treba procesuirati u tom entitetu, nikako i u Sarajevu – jer, Bože moj, RS je država, ne bilo čiji prirepak. A one koji bi ih, zbog kriminalnih radnji što im se stavljaju na teret, isporučivali pravosuđu BiH – drugoj, dakle, državi – treba nazvati pravim imenom. Nisu to, veli Dodik, nikakvi „borci za pravdu“ nego „najobičnije srpske izdajice“.

DODIK_276380S1

Ni pol muke, međutim, da se klaunovska priča i završava s predsjednikom RS-a. U njoj, nažalost, ne zaostaju ni ostali akteri trenutačnih bosanskohercegovačkih vlasti. U prilog tome svjedoči i najsvježiji primjer. Na mjesto državnog ministra prometa i komunikacija prije izvjesnog vremena predložiše Radončićeva partijskog jokera. No, čovjek u međuvremenu završi s onu stranu brave – a državno tužiteljstvo protiv njega pred Sudom BiH podiže i optužnicu. U svakoj normalnoj zemlji to je alarm da ga se, barem dok se pitanje optužnice i sudovanja ne izvede na čistinu, i izvuče iz svih mogućih kadrovskih križaljki – ne samo u strukturama državne nego, ako je stranci do čista obraza, i strukturama partijske vertikale.

U ovoj zemlji, nažalost, ni to nije kao u ostatku svijeta. Dapače, Radončićeva partija od svoga ministarskog jokera i dalje ne odustaje. I što je još gore, za takvu filozofiju ima potporu i svoga koalicijskog partnera – koji za sve to, kako sam obznani, ima razumijevanja. I rezultat može biti samo jedno – da se, koliko sutra, u izvršnoj vlasti države, i to na važnoj ministarskoj poziciji, može naći osoba kojoj bi se po zakonu moralo onemogućiti koješta, od zabrane pristupa tajnim podacima do svega ostaloga. O kakvom se, pak, moralnom sunovratu radi valjda nije ni potrebno pojašnjavati.

Nagradi, međutim, za klaunovski biser tjedna, nadati se ne mogu ni Dodik zbog upiranja prsta u „srpske izdajice“, ni SDA-SBB zbog neukusnog ismijavanje države. Jer, i jedne i druge ih, dojam je, nadmaši trenutno najprepoznatljivija, kako je jedan njezin sugrađanin oslovi, kiseljačka domaćica – u aktualnoj vlasti čak i predsjednica Doma naroda federalnog parlamenta. Dvije tisuće i neke – osme ili devete, ako se dobro sjećam – gospođa se, na fakultetu na kojem radim, kod uprave interesirala kako bi mogla upisati i pohađati baš taj fakultet. Uljudno joj je, rekoše mi, sve to i pojašnjeno, no nakon toga se gospođa više ne pojavi. Zašto? Vrag bi je znao. Možda je bila razočarana „nesusretljivošću“, možda je očekivala da joj se diploma dodijeli onako, kao akademsko priznanje za doprinos borbi za nacionalnu stvar – možda nešto sasvim treće.

Bilo, pak, što bilo, danas u životopisima ove gospođe, a njih se može pronaći na web-pretraživačima, čitam da sve to i nije bilo zaozbilje – i da se gospođa s upravom fakulteta samo malo šalila. Jer, eto, studij je okončala puno prije, 1998. godine – i to ni više ni manje nego na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu.

Je li to istina? Ne mogu sa sigurnošću tvrditi ni da jeste ni da nije. Ali, prema informacijama do kojih dođoh – i ne pitajte me kako – moglo bi biti da gospođa obmanjuje javnost. Jesu li takve mogućnosti svjesni i na fakultetu kojeg eksploatira? I ako jesu, zašto šute? I zašto, ako ništa drugo, ne provjere podatke o vlastitim studentima na najodgovornijim državnim funkcijama, pa time i zatvore usta „zlu“ svijetu – i meni i svima ostalima? A ima ih.

No, ako su mi informacije točne – a ponavljam, mogle bi biti – i budući gospođu zbog onoga što čini nitko ne upozorava, ona je, očito, shvatila da istim stilom i istom logikom može i dalje. I to, ruku na srce, čini bez imalo zadrške – i to novim političkim, a bogme i „državničkim“ mudroslovicama. Iako, ovih je dana, bojim se, ipak prevršila svaku mjeru dobra ukusa – i teško da će joj sve to, kao u slučaju fakulteta, biti prešućeno.

Dom naroda federalnog parlamenta je, da pojasnim, sredinom prošle godine usvojio Zakon o radu. Zbog istoga su, a radi nepoštivanja procedure u njegovu usvajanju, pred Ustavnim sudom spor pokrenule stranke parlamentarne oporbe – DF, SDP i Naša stranka. Ovih dana sud u vezi s tim obznani i svoju presudu – da je sjednica Doma naroda, u dijelu odlučivanja o Zakonu o radu, bila u suprotnosti i s Pravilnikom o radu ovog doma i s Ustavom Federacije. Sukladno tome, sud naloži da se zakon vraća u fazu predlaganja u Domu naroda, pri čemu se, kako se precizira, imaju doslovno „ispoštovati odredbe o postupku donošenja zakona propisane Poslovnikom Doma naroda Parlamenta FBiH“.

Time je, nema dvojbe, zadan još jedan udarac aktualnoj vlasti ovog dijela zemlje. Jer, prisjetimo se, prije samo mjesec dana isti ustavni sud neustavnim proglasi još jedan njezin akt – Uredbu o vršenju ovlaštenja u gospodarskim društvima.

Budući je ustavni sud, svugdje u svijetu pa i ovdje, i tumač i zaštitnik ustavnog poretka, njegove se odluke, nikada i nigdje ne komentiraju. Od komentara se, sasvim razumljivo, suzdržaše i u federalnoj vladi. Ali, to ne vrijedi, kako bi njezin sugrađanin rekao, i za kiseljačku domaćicu. Naprotiv. Ustavnom sudu gospođa uzvrati bez pardona. Odluka mu je, veli, politička, znači „ulazak u politizaciju“ – jer, eto, temeljem tog je zakona potpisan i kolektivni ugovor pa će, onda, oni što takvu odluku donesoše, „i o tome morati voditi računa“.

Za ono, dakle, što bi se moglo dogoditi, krivi su svi koji o nezakonitostima progovaraju – pa taman to bio i ustavni sud. U stvarnosti, na njezinu žalost, priča je potpuno suprotna. Umjesto da, drugim riječima, tu vrstu packi prebacuje na Ustavni sud, gospođi bi uputnije bilo razmisliti o tome kako napravljenu štetu umanjiti. Kako se, recimo, ispričati sindikatima i poslodavcima zbog ništavnosti već potpisana kolektivnog ugovora? Ili, kako oprati obraz pred javnošću – jer, jasno je, on je, ako gospođa znade što je obraz, oblaćen na najružniji mogući način?

Puno je, hoću reći, pitanja na koja bi se u normalnoj zemlji moralo odgovoriti. Hoće li se to potrebnim smatrati i ovdje? Ne znam. Ali, poprilično sam siguran da bi vrla domaćica mogla imati i dodatnih problema. I, samo Svevišnji znade kako će doživjeti najavu oporbenih stranaka da će zbog svjesnog kršenja Ustava u slučaju Zakona o radu tražiti ostavku vodstva Doma naroda – dakle, i njezinu. Jer, pojašnjava jedan od oporbenih delegata, na kršenje ustava su vrlo jasno upozoravani. A ako je tako, ako ih, neka mi bude dopušteno, na neustavne radnje ni upozorenja nisu sprečavala, znači li to da su sutra iz tog istog vodstva spremni otići i puno dalje – pa, zatreba li, posegnuti i za elementima državnog udara?

Iako, nisam siguran da se o postojanju takvih elemenata ne može govoriti i danas. Pogledajte, uostalom, u Vijeću ministara usvojenu Odluku o mehanizmu koordinacije. Svaki, iole ozbiljniji „rendgenski snimak“  ove odluke vodi istom sudu – da je po srijedi još jedan udar na ustavni poredak BiH. Nakon što su prethodnih godina, a mimo ustavnih mogućnosti, na razinu države – i na račun države same – izdignuti entiteti, te iste, dakle elemente država u državi najnovijom odlukom stječu i županije. U prilog tome, među inim, svjedoči i prvi zajednički sastanak Kolegija Doma naroda Federacije s čelnicima deset kantonalnih skupština – rabota, drugim riječima, opet pod kontrolnom palicom „poznate“ gospoje.

I što je temeljni zaključak održanog sijela? Ako je temeljem medijskih izvještaja suditi, da radi povlačenja sredstava iz evropskih fondova treba „razmisliti i o otvaranju ureda kantona u sjedištu EU, u Bruxellesu“. Bit priče je, i time bih završio, da komunikaciju s Bruxellesom od države trebaju preuzimati kantoni kao istinski subjekti državnosti. A BiH? E, ona treba nastaviti s procesom vlastitoga odumiranja, istim onim u koji je gurana i do sada. Razlika je tek u detalju – danas se tome nitko iz vlasti više ni ne pokušava odupirati.

tačno.net
Autor 29.2.2016. u 10:19

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija