Dubrovački SUPDOR

tačno.net
Autor/ica 25.7.2015. u 11:22

Dubrovački SUPDOR

Piše: Darko Kaciga Dubrovčanin

Ne znam baš  kako je to bilo u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini  ili Socijalističkoj Republici Srbiji odnosno drugim socijalističkim republikama Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ali kod nas u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, posebice u mom Dubrovniku, već od druge polovice 1960-tih pa do konačnog potonuća u ropotarnicu povijesti tih, za ovdašnje današnje  hadezenjare (a ondašnje mahom komunjare), „najmračnijih tvorevina najrigidnijeg totalitarnog režima u povijesti čovječanstva“, institucije toga režima, a posebice one zadužene za očuvanje njegove ideološke čistoće na čelu sa zloglasnom  Partijom, pa čak i ona najzadrtija među njima, svojevrsno vijeće ideološki neumoljivih – SUBNOR (Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata, nastao 1961. spajanjem Saveza boraca Narodnooslobodilačkog rata, Saveza ratnih vojnih invalida Jugoslavije i Saveza rezervnih vojnih starješina Jugoslavije), progresivno su gubile na ideološkoj rigidnosti i  društveno-političkoj sveprisutnosti.

Dana 15.07.2015., dakle punih 20 godina nakon okončanja rata na ovim prostorima, zbio se u Dubrovniku Sastanak Udruga Proisteklih iz Domovinskog Rata (SUPDOR), njih navodno, kako se istaknulo na konferenciji za štampu, ukupno 17 komada. Koje da su, dakako jednoglasno, donijele stavove  po pitanjima koncesije na Tvrđavu Imperial na Srđu i Muzeja Domovinskog rata, a koje stavove su gradonačelniku i gradskom vijeću uoči sjednice na kojoj će se o tome odlučivati, kao i svekolikoj javnosti iznijeli Predsjednik Udruge branitelja Dubrovnika (UBD-e) Marko Mišo Mujan, mag.pol.,  Predsjednik Odbora za spomenike UBD-e Petar Mihočević, ništa (se ne navodi iz njegova imena) i  Ivo Lučić, predsjednik Udruge hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata (HVIDRA) Dubrovnik.

Ti stavovi su artikulirani u deset točaka koje su svaka za se, i u svojoj ukupnosti toliko idiotske, da mi je nezamislivo da bi nakon 1965-te, dakle 20 godina iza onoga još  strašnijeg rata, u iole prispodobivoj situaciji  išta slično uzmogao sročiti najzatucaniji ogranak SUBNOR-a u najzabitijoj jugoslavenskoj vukojebini.

Najprije se lupeta patetičkim, pa i proizvoljnim  povijesnim kvalifikacijama, da je „Tvrđava Imperial…“ ne samo „…simbol obrane Dubrovnika od agresora u Domovinskom ratu 1991…“ već da je „…ona simbol slobode, pravi spomenik i sljednik tisućljetnog ‘Libertasa’“. Naprotiv, tvrđavu na Srđu je izgradila okupacijska Napoleonova vojska, pa bi ona prije bila trajni spomenik definitivnog  zatiranja „tisućljetnog Libertasa“ . Pa se tvrdi da je „obranjeni i oslobođeni Dubrovnik najveći doprinos slobodi i priznanju neovisnosti RH“. Ne, najveći doprinos slobodi i priznanju neovisnosti RH dali su srbočetnički barbari svojim idiotskim granatiranjem i paljenjem  Grada UNESCO-vog  štićenika, odnosno  efektne „uznemirujuće“ fotografije (npr.pok.Pava Urbana) i snimke (npr.pok.Dragana Banovića) razornih efekata tog barbarizma odnosno idiotizma koje su potresle svjetske centre moći.

Onda se prelazi na otvorenu ucjenu: „Obranivši tvrđavu, branitelji Dubrovnika sačuvali su i vratili Tvrđavu u vlasništvo voljenom gradu.“, ali, ne ulazeći sad u cjepidlačenje iz čijega vlasništva su je to oni vratili Gradu, trajno zadržavajući svojevrsno  pravo plodouživanja odnosno (pr)ocjenjivanja  dopuštenosti djelatnosti koje Grad i njegovi poslovni  partneri u njoj smiju obavljati: „Branitelji Dubrovnika NE DOPUŠTAJU (istaknuo D.K.) da se životima plaćena sloboda, njene stečevine i simboli predaju na upravljanje stranom kapitalu. Krvlju plaćena sloboda ne smije se prodati ni za kakvo zlato.“ Pa se u tom patetičnom stilu nezaustavljivo nastavlja prdoklačiti: „Kukavički i bezidejno pokleknuvši pred novcem, predajom Tvrđave Imperial u koncesiju stranom investitoru Grad Dubrovnik je izdao sve ideale, vrijednosti, žrtve i nemjerljivu cijenu plaćene slobode, i tako prodao i vlastiti ponos i dostojanstvo.“ Ma što to i s kojim kur*evim (očigledan utjecaj upravo odgledanih  „Elementarnih  čestica“!)  pravom dvadeset godina (dubrovački u ovom kontekstu: godištuna) iza rata „branitelji Dubrovnika“ imaju (ne)dopuštati civilnim, na SLOBODNIM demokratskim izborima izabranim,  vlastima Grada Dubrovnika, a u stvari iz gradske, a ne braniteljske,  nadležnosti? I kakvi su ovo ksenofobni (hrvatski: ustašoidni) odnosno antipoduzetnički odnosno antihrvatski odnosno protudubrovački ultimatumi  o apriornoj neprihvatljivosti stranaca odnosno  stranih investitora?

Pa se prelazi na pitanje muzeja Domovinskog rata. Drugovima SUPDOR-ovcima je apsolutno neprihvaljivo da će po projektu lege artis izrađenom sukladno koncesijskom ugovoru s investitorom tvrđava postati „ugostiteljsko-zabavna lokacija“, a da će „Muzej Domovinskog rata ostati stisnut na svega 10% ukupne eksploatirane površine, što je ne samo nemoralno, nego predstavlja i neizmjerljivu uvredu braniteljima, žrtvama, poginulim i ranjenim, svim stradalnicima, i ništa manje, uvredu povijesti ponosnog Dubrovnika.“ Iz ovoga bulažnjenja (dubrovački: naprdivanja) o  moralu i  uvredama (u rasponu od „branitelja“ do svekolike povijesti Grada, koja i tako, po njima, više-manje počinje i završava s „braniteljima“) moglo bi se zaključiti za su OVI branitelji, odnosno OVI njihovi predstavnici branili Grad, pa tako i tvrđavu na Srđu, uz  uvjet  da nakon oslobođenja Grad odnosno njegova tvrđava pripadne njima, odnosno trajnoj muzejskoj uspomeni na njih. Barem u 90% „ukupno eksploatirane površine“, a s preostalih 10% da Grad može slobodno upravljati, jasno pod uvjetom da ne koncesionira to kakvim, oslobodibožeisvetamarijo, strancima.

Zaključno,  ne predlažu, ne skreću pažnju, ne upozoravaju, ne sugeriraju, već  ni manje ni više nego  ZAHTIJEVAJU (ponovno istaknuo zaprepašteni  D.K.):

„-hitno preispitivanje valjanosti i vrijednosti tekuće koncesije, do njenog ukidanja,

-hitno, trajno i konačno rješenje pravnog statusa Muzeja Domovinskog rata,

-Odluku o davanju u obnovu Tvrđave Imperijal kao spomenika kulturne baštine Društvu prijatelja dubrovačke starine i odatle raspisivanje daljnjih koncesija po mjerilima koje će poštivati i trajno sačuvati dostojanstvo i sjećanje na krvlju plaćenu slobodu.“

Vjerojatno zbog nedostatka papira i/ili vremena nije uslijedio i cjeloviti tekst „Odluke o davanju u obnovu Tvrđave Imperijal“ na kojoj se inzistira. Ili je to prepušteno Društvu prijatelja dubrovačke starine, koje bi trebalo izdiktirati i buduće uvjete koncesioniranja, pa, zašto ne, i cjeloviti koncesijski ugovor, s jasno definiranom mogućom odnosno poželjnom strukturom krvnih zrnaca  potencijalnih koncesionara.

Konferenciju za tisak zaokružio je rečeni Ivo Lučić citirajući ne baš osobito originalnu ratnu izjavu generala Nojka Marinovića i Janka Bobetka da „Tko drži Srđ, drži i Dubrovnik“, koja izgovorena u današnjem mirnodopskom kontekstu poprima, da ne vrijeđam više duševne bolesnike,  groteskna obilježja. A  njegovu završnu  poruku „onima Pred Dvorom 1 (gradska uprava, opaska D.K.) da se ne zajebavaju“   – dobrohotno ćemo protumačiti Minđuhinom (to mu je obiteljski nadimak) – zajebancijom.

tačno.net
Autor/ica 25.7.2015. u 11:22