Dubrovnik je raj za hohštaplere

admin
Autor 28.5.2011. u 13:25

Dubrovnik je raj za hohštaplere

Prema ovim prostorima mnogi osvajači su imali aspiracije, ali tek s državom Hrvatskom, oni koji su se kičasto zaklinjali u zajednicu i domoljublje odlučili su iz osobnih materijalnih interesa prodati Domovinu: Slaven Tolj

Photo:DuList

Projekt golf grada na Srđu podupiru ratni profiteri i oni koji dobro žive od parazitiranja na Dubrovniku, oni koji su već uništili urbani duh grada, koji ne osjećaju grad i klanjaju se samo zlatnom teletu. Rezultati našeg rada su već vidljivi i nećemo dozvoliti da se izigra i ignorira volja građana

Ko god da zagospodari gradom koji je navikao na slobodu, a ne uništi ga, može samo da očekuje da i sâm bude uništen; jer, takav grad uvek može da nađe povod za pobunu, u ime svoje ranije slobode i drevnih običaja, koje ne mogu da potisnu ni protok vremena, ni sva potonja blagodet. Šta god novi vladar činio, kakve god mere predostrožnosti preduzimao, stanovnici nikada neće zaboraviti tu slobodu i te običaje – osim ako ne budu razdvojeni i raseljeni.” — Makijaveli, Vladalac

Zakon o golfu ovih dana je opet postao tema interesovanja onih koji su ga i izglasali i time civilni sektor i građane natjerali da sami brane svoje gradove od novih načina korupcije koji će, umjesto profita, donijeti samo nove namete poreskim obveznicima. Naime, hrvatska premijerka Jadranka Kosor rekla je da će predložiti koalicionim partnerima da ukinu Zakon o golfu, jer, kako kaže, golf tereni se mogu graditi i bez zakona, a „treba poslušati i mišljenja nevladinih udruga i njihove argumente”. Šta se desilo sa hrvatskom premijerkom, nije potpuno jasno, no, obzirom da je ta izjava data u naletu potpuno kontradiktornih budalaština kojima je tih dana zabavljala medije, nije izvjesno da je bila ozbiljna kad je ovo rekla.

Problem Zakona o golfu i mogućih stotinjak lokacija širom Hrvatske na kojima bi trebali da se grade golf tereni, odavno je naišao na bunt u skoro svim većim gradovima koji se pominju kao mjesta budućih destinacija „svjetskih bogataša”. Nevladine udruge smatraju da je to, naime, samo krinka za apartmanizaciju obale. Grad koji se najčešće pominje u ovoj priči je Dubrovnik, što zbog otvorene, neprikrivene korupcije koju štite gradski čelnici, ali i zbog najjačeg otpora izgradnji, koji predvode Slaven Tolj iz Art Radionice Lazareti te nevladine udruge iz Dubrovnika okupljene sve zajedno u inicijativu pod nazivom „Srđ je naš” koje podvlače da je na sceni istovremeno ubijanje Grada i pravljenje destinacije od njega. U „Društvu spektakla” Gi De Bor piše da je neprekidno uništavanje gradova samo još jedan znak neuspeha čovečanstva da podredi ekonomiju istorijskoj svesti; znak neuspeha društva da se ujedini kroz prisvajanje onih sila koje su do sada bile otuđene od njega.

„Urbanizam, ‘gradsko planiranje’, metod je kojim kapitalizam preuzima kontrolu nad čitavim prirodnim i ljudskim okruženjem. Sledeći logiku potpune dominacije, kapitalizam može, a sada i mora, da prekroji čitav prostor u svoj vlastiti dekor”, ističe Debor.

Upravo “urbanista iz hobija”, gradonačelnik Dubrovnika Andro Vlahušić, cijeloj ovoj priči daje poseban šmek jer ga je uhvatio isti sindrom kao premijerku Hrvatske, pa u svojim nastupima pokazuje nevjerovatnu količinu neodgovornosti, bahatosti i diletantizma. Treba samo podsjetiti da je u toku kampanje obećavao referendum o golfu, da bi to, nakon što je izabran, negirao, a poslednjih mjeseci puni novinske stupce izjavama da ukida budžet za ustanove kulture, te demantijima sopstvenih izjava, koje su dobile opskuran završetak u vijesti o sms poruci u kojoj mu se prijeti smrću i za koju je novinar iz Jutarnjeg lista ustvrdio da je najvjerovatnije stigla od nekoga iz svijeta kulture u Dubrovniku.

O svemu ovome razgovarali smo sa Slavenom Toljom, vizuelnim umjetnikom i voditeljom Art Radionice Lazareti, jedne od rijetkih predstavnika nezavisne scene u Dubrovniku.

* Šta se trenutno dešava sa planom da se gradi golf naselje na Srđu?

To je prilično duga i kompleksna materija i uzela bi previše prostora kada bi je detaljno ispričao. Uglavnom plan okupacije Srđa raskrinkan je u velikoj mjeri, a projekt sveden na odredbe GUP-a. Županija je dala negativno mišljenje o projektu, koje nije obvezujuće, a upravo danas investitor i gradonačelnik zajedno vrše pritisak na članove Vlade kako bi ipak projekt prošao prema zamišljenom scenariju koji investitoru donosi enorman profit. Očekuje nas daljnja borba.

* U čemu je suštinski problem izgradnje golf naselja?

Kad govorimo o Srđu govorimo, ustvari, o prostoru u srcu grada, o jedinom prostoru na kojem se u budućnosti Dubrovnik može razvijati. Dakle, riječ je o sudbini Grada. Srđ je Grad i Grad je Srđ. Ako dopustimo da na Srđu izraste tumorna izraslina u obliku privatnog apartmanskog grada nad gradom, da 350 hektara površine postane ekskluzivni klupski prostor, definirati ćemo zauvijek ideju Dubrovnika. Grad će konačno postati samo turistička destinacija, a stanovnici grada biti će samo obespravljena jeftina radna snaga zgažena dužničkim ropstvom.

Profit je privatan, a dugovi su javni. I upravo takav slučaj imamo na Srđu gdje smo mi, dakle građani Dubrovnika, dužni napraviti cijelu infrastrukturu za taj projekt, osigurati sve što je potrebno da se napravi novi „grad”. Mi trebamo napraviti ceste, trafo stanicu, vodovod, kanalizaciju i sve to sutra održavati, a profit je isključivo privatni. Ovdje se ne radi o golfu, nego o nekretninskom biznisu od milijardu i 200 000 eura na površini od 350 hektara zemlje, s planiranom izgrađenošću na 341.611 m2 površine, što možemo prevesti u 5.694 stambene jedinice od 60 m2.

Prema ovim prostorima mnogi osvajači su imali aspiracije, ali tek s državom Hrvatskom upravo oni koji su se kičasto zaklinjali u zajednicu i domoljublje odlučili su iz osobnih materijalnih interesa prodati Domovinu. Kako bi to lakše realizirali osmislili su i zakon, Zakon o golfu, čija je ideja otimanje zemlje, gaženje javnog interesa i omogućavanje zgrtanja ogromnog profita za korist redom sumnijvih „investitora”.

Razni predatori, kao i nažalost sami stanovnici Grada već sada isključivo parazitiraju na ljepoti i baštini Grada. U ovom se gradu više ne živi već ga se isključivo eksploatira na najvulgarnije načine.

U ovom se gradu više ne živi već ga se isključivo eksploatira na najvulgarnije načine

Photo: dulist.hr

* Koliko su građani Dubrovnika zapravo svjesni ozbiljnosti cijelog poduhvata i kako gledaju na informacije koje im serviraju gradska uprava i investitori?

„Investitori”, Razvoj golf, u agresivnoj kampanji koju intezivno provode posljednje dvije godine, koriste slogan Novi zamah za grad, a radi se ustavri o novom napadu na Grad. U tome ih svesrdno podupire gradska uprava na čelu s gradonačelnikom. S tisuću puta ponovljenim lažima i kičastim obećanjima o blagostanju kojeg će tobože donijeti ovaj projekt uspjeli su isprati mozak značajnom broju očajnih stanovnika koji iako slute da se radi o velikoj prevari ne nalaze snage da se odupru jer eto radi se o velikim igračima i novcima, pa se ništa ne može napraviti. Pere se veliki novac, pa tko smo mi da to zaustavimo i da se uopće mješamo i kvarimo dogovorenu podjelu plijena. Lokalne medije su potpuno kupili, građani ne mogu doći do istinite informacije, a kada uprkos svemu pokažu svoje neslaganje i bunt pokušava se to minorizirati i proglasiti halucinacijom anarhističke manjine, neradnika, koji zbog tko zna kojih razloga i za čiji interes rasplamsavaju antipoduzetničku histeriju.

Mene osobno užasno smeta privatizacija javnog interesa, od strane investitora i gradonačelnika, koji uporno tvrde da znaju bolje kako bi mi trebali živjeti, kako se i gdje zabavljati, kako učiti, gdje šetati, što sanjati… to je potpuni prezir prema životu i nasilje koje u potpunosti zanemaruju naše stvarne potrebe. Pokušavaju nas uvjeriti da je kvalitetnije sve ono što oni „nude” od onoga što mi kao građani stvarno želimo.

Živimo u jednom teškom depresivnom okruženju, ljudi nisu zadovoljni, a sad im se ovaj projekt, koji ustvari potpuno briše identitet grada i otima poslednji prostor na kojem se Dubrovnik može razvijati, predstavlja kao jedino rješenje i izlaz iz postojeće situacije.

Građani su prepoznali opasnost koja se krije iza ovog „projekta” i pokazali da ne žele pristati na takvo poniženje, da još uvijek imamo dovoljno samopoštovanja i svijesti o prostoru i zajednici. Na javnoj raspravi, gdje nam je gradska uprava s investitorima pokušala podvaliti krivotvoreno „urbanističko rješenje”, misleći da neće imati pravog otpora, u potpunosti je odbačen kriminalni scenario okupacije Srđa. Građani su se artikulirano i emocionalno izjasnili protiv projekta.

* Art Radionica Lazareti pokrenula je niz javnih tribina o golfu i zajedno sa Pravom na Grad i Zelenom akcijom iz Zagreba, krenula u kampanju protiv izgradnje golf naselja na Srđu.

Art radionica Lazareti je zajedno s dubrovačkim udrugama Domovina, Udrugom mladih Orlando i udrugom Grad, te Zelenom akcijom i Pravom na grad iz Zagreba pokrenula inicijativu građana Srđ je naš. Udruge okupljene u inicijativi duže vrijeme su pojedinačno angažirane i aktivne u zaštiti javnog prostora i javnog interesa, a ovaj „projekt” nas je ujedinio svojom brutalnošću i trajnom štetom koju bi polučio.

Okupili smo se neposredno prije javne raspravu o Srđu kako bi se zajedničkim snagama suprostavili trajnoj devastaciji ovog prostora i zaštitili Grad od nove agresije koja je u nekim elementima zloćudnija od one ratne koju smo, ne tako davno, doživjeli. U kratkom razdoblju uspjeli smo artikulirati nezadovoljstvo građana koje je buknulo na spomenutoj javnoj raspravi. Značajno je da je DAD (Društvo arhitekata Dubrovnika) u potpunosti odbacilo ponuđeni „projekt” što je jedan od rijetkih primjera gdje se struka nije vodila partikularnim interesima već se dosljedno usprotivila devastaciji prostora, štiteći tako i svoj profesionalni dignitet. Građanski neposluh koji su Dubrovčani pokazali te večeri u prepunom kinu Sloboda i odluku da pod svaku cijenu zaštite svoj prostor, dala nam je dodatnu energiju i vjeru da možemo uspjeti u svojim nastojanjima i uvjerenju da nitko nema pravo uskratiti Dubrovniku budućnost. Brani se ono što se voli, a Dubrovčani su pokazali da još uvijek vole svoj Grad.

Pokrenuli smo i novine Srđ je naš, do sada smo tiskali dva broja, kako bi informirali građane o svim opasnostima ovog projekta i demistificirali laži koje investitor i gradska uprava plasiraju kako bi progurali ovaj projekt. Osim toga organizirali smo niz tribina i akcija kako bi se građani mogli direktno uključiti u raspravu i izraziti svoje zahtjeve i potrebe. Ne želimo dozvoliti da pojedinci o ovako važnim pitanjima odlučuju umjesto nas samih. Sa skromnim sredstvima i puno volonterskog rada svakodnevno provodimo kampanju s ciljem da ohrabrimo ljude, ne samo po pitanju Srđa, već i svih pitanja koje se tiču zajednice. Zagovornici projekta na Srđu, gradska uprava, gradonačelnik, građevinari i trgovci nekretninama vode se isključivo osobnim potrebama i stoga smo uvjereni da smo jači i da ćemo pobjediti u ovoj borbi. Projekt golf grada na Srđu podupiru ratni profiteri i oni koji dobro žive od parazitiranja na Dubrovniku, oni koji su već uništili urbani duh grada, koji ne osjećaju grad i klanjaju se samo zlatnom teletu. Rezultati našeg rada su već vidljivi i nećemo dozvoliti da se izigra i ignorira volja građana.

Zelena akcija i Pravo na grad priključili su se inicijativi Srđ je naš kako bi svojim iskustvom pomogli naša nastojanja, ali i kako bi ukazali na praksu prisutnu na nacionalnoj razini. Naime po istom scenariju koji je pripremljen za okupaciju Srđa i Dubrovnika planirano je privatiziranje najdragocjenijih prostornih resursa Hrvatske. U koruptivnoj vladinoj radionici planirana je tako okupacija stotinu prostora na teritoriju čitave Hrvatske, od Kopačkog rita do Vranskog jezera, Motovuna, Srđa, Konavala, Pule, Šibenika itd. Stoga je inicijativa Srđ je naš zajedno sa inicijativama iz Pule, Osijeka, Šibenika, Knina, Rijeke i Zagreba osnovala Forum za prostor koji se kontinuirano, dnevno, bavi ovim problemom i pokušava senzibilizirati širu javnost za pitanje očuvanja javnog prostora.

Photo: www.dubrovacki.hr

* Koliko je teško pokrenuti Dubrovčane u građanske akcije?

Svaka civilna inicijativa uključuje i znanje o samoj materiji i kontinuirani ozbiljan rad. Bilo je krajnje vrijeme da se građani pobune, jer već živimo u gradu koji se pretvorio u veliku suvenirnicu i zalogajnicu brze hrane. U povijesnom centru grada uskoro neće bit stanovnika, ostalo nas je trenutno oko 900. Javnih sadržaja za potrebe lokalnog stanovništva gotovo da niti nema ili su samo smetnja brzoj zaradi. Memorija grada pokušava se izbrisati. Forsira se samo, što bi rekao Rambo Amadeus, urbano samo urbano. Dubrovnik je zapuštena sredina u kojoj su vidljivi svi posljeratni negativni trendovi prisutni u čitavoj regiji. Dubrovnik je malen i fragilan grad koji se teško nosi s ovim vremenom.

Ovdje su mogući bizarni slogani, poput slogana OTP banke: „Ljeti radite vi, a zimi vaša banka“. Jutarnji list je prije nekoliko mjeseci objavio veliki prilog o procvatu crnogorskog turizma, s tezom da bi se trebali ugledati na takav koncept i otvorenost prema stranim investitorima. Napravljen je i razgovor s Milom Đukanovićem, crnogorskim gubernatorom, u kojem je pojasnio svoj koncept i ideju života rekavši da će Crna Gora, tj. on i njegovi egzekutori učiniti sve da uklone svaki otpor stranim investicijama, a da pritom obećava da će svaki Crnogorac bez rada imati mjesečnu plaću od dvije tisuće eura, ali samo ako budu poslušni i ako ne budu smetali potencijalnim investitorima.

To monstruozno obećanje života bez rada, ta bolesna ideja parazitskog života, naišla je na veliko odobravanje i podršku naših političara. Gradonačelnik Dubrovnika Andro Vlahušić nedavno je rekao nešto slično: „Ovaj prostor postao je jako vrijedan, a mi sami ne znamo što s njim, upropaštavamo ga, te stoga mi nemamo kapacitet da upravljamo tim prostorom i trebamo ga dati onima koji znaju.” Zar se tu ne radi o izdaji?

Šest sati ke trajala javana rasprava o nacrtu gradnje golf naselja i izazvala veliko interesovanje Dubrovčana

Photo: www.dubrovacki.hr

* Ali činilo se da je teško praviti veći haos od onoga kojeg je prethodna gradonačelnica Dubravka Šuica napravila u gradu. Vlahušić je obećavao drugu priču.

Bivša gradonačelnica Dubravka Šuica bila je poslušni kotačić koruptivne politike HDZ-a, te je kao takva izgubila izbore, a sada se pokazalo da je Vlahušić dobio izbore zahvaljujući takvom HDZ-u i aroganciji gradonačelnice, a ne zbog svojih kvaliteta. Gradonačelnik Vlahušić je obećavao svašta, ali ubrzo je izigrao povjerenje građana. Upravo na pitanju Srđa dobio je veliki broj glasova jer je obećavao referendum i optuživao bivšu vlast zbog korupcije vezane za projekt „golfa” na Srđu. Sada se ponaša kao golfonačelnik i najveći je zagovaratelj tog istog projekta. Gradonačelnik je u rekordnom vremenu okrenuo protiv sebe veliki broj građana koji su glasali za njega. Potpuno je izgubio kompas, on kao da je u ratu s gradom i građanima, svakodnevno stvara konflikte i skače iz jednog besmislenog projekta u drugi, ne realizirajući ništa. Pritom ignorira i uništava sve ono pozitivno što postoji u Gradu. Miješa se u sve sfere i sve najbolje zna, osim što ne zna slušati. Drži beskrajne monologe, a u posljednje vrijeme postaje i nasilan. On jednostavno građane smatra zaposlenicima njegove privatne tvrtke nad kojima se iživljava i provodi mobbing. Hiperaktivan je i opsesivan i mislim da je vrijeme da otiđe na duži odmor.

* Šta se može sa takvim vodstvom grada?

Ne znam, baš nemamo sreće po pitanju ljudi koji vode Grad. Koga izabrati sutra. Niti jedna politička opcija nije pokazala vjerodostojnost i možda je vrijeme za direktni politički angažman samih građana. Pred posljednje lokalne izbore dubrovačka civilna scena maksimalno se angažirala vodeći nestranačku kampanju pozivajući građane da izađu na izbore. Organizirali smo tribine i skupove, sučeljavanja kandidata, zahtijevali od istih konkretne odgovore i viziju razvoja grada, te smo stoga još više razočarani sadašnjim stanjem.

* Koliko grad ulaže u kulturu?

Dubrovnik procentualno izdvaja za kulturu nešto više od drugih gradova u Hrvatskoj, ali je pitanje u kakve programe se ulaže i kakvi su rezultati tog ulaganja. Grad Dubrovnik malen je brojem stanovnika, ali kao grad duge kulturne tradicije ima niz kulturnih institucija koje Grad kao osnivač ima obavezu financirati. Od tuda i tako veliki budžet koji se izdvaja za kulturu, tj. za takozvani hladni pogon kulturnih institucija. U same programe izdvaja se malo, a aktivnost institucija ovisi o angažmanu pojedinaca koji su na čelu tih institucija. Kvalitetne kulturne strategije i politike nema, a bitne odluke donose političari koji nisu kompetentni za to, naprotiv uopće ne razumjevaju što je kultura i koja je uloga kulturnog sektora. Kulturu doživljavaju isključivo kao novi turistički zabavni sadržaj za turiste.

Zbog toga i nije čudno da su kulturne potrebe građana zapostavljene, a da se i u ovom sektoru podržavaju programi koji samo parazitiraju i koriste Grad kao zgodnu kulisu za svoje evente. Kriteriji nisu uspostavljeni kao ni ciljevi, pa stoga nije čudno da razni uvezeni kičasti programi upitnog sadržaja dobijaju direktnu potporu od gradske uprave. Kontinuirani rad se ne cijeni, prednost imaju festivali ma kakvi god oni bili. Svojevremeno smo, kroz program Kultura aktiva, inzistirali na osnivanju kulturnih vijeća koja su sastavljena od predstavnika struke, što je i zakonska obaveza za sve gradove veće od trideset tisuća stanovnika. Dubrovačka uprava je za trogodišnjim zakašnjenjem formalno ispunila tu obavezu i osnovala kulturna vijeća koja su trebala uspostaviti kriterije i donositi ocjenu o programima pristiglim na javni natječaj potreba u kulturi.Naš zahtjev je bio da se osnuju kulturna vijeća i donese kulturna politika, te da članovi vijeća budu i predstavnici struke koji nisu iz lokalne sredine kako bi se osiguralo objektivno ocjenjivanje programa. Na žalost, praksa da političari direktno odlučuju o financiranju programa nije se samim tim promjenila. Stanje je još i gore, jer je, eto, gradonačelnik upravo programe koji nisu prošli na vijećima direktnom odlukom nagradio s značajnim financijskim sredstvima ignorirajući mišljenje vijeća. Istovremeno programima koji su dobro ocjenjeni i shodno tome imaju ugovor o financiranju s gradom u ovoj godini, do današnjeg dana, nije isplaćen ni dio sredstava iz ugovora zbog nedostatka sredstva u proračunu grada. Vrhunac kulturne „politike” nove gradske uprave ili bolje rečeno gradonačelnika Vlahušića je otvaranje disko kluba Culture club u Revelinu, pa tako sada imamo bizarnu situaciju da Dubrovački simfonijski orkestar klasičnu glazbu izvodi u ambijentu diskoteke uz zvuk frižidera i ledomata. Prema konceptu našeg gradonačelnika svi bi prostori trebali biti višenamjenski, jer šteta je da prostori stoje prazni, a moglo bi se nešto zaraditi, iznajmiti…

Performans “Volim Zagreb” u kojem je Tolj šetao kao Pukanićev ubica glavnim gradom Hrvatske 2008. godine

Photo: LA

*Kako, u takvim uslovima, opstaje nezavisna scena?

Nezavisna scena u nezavidnom je položaju, marginalizirana je i dojam je da nas doživljavaju prije svega kao smetnju, a ne kao razvojnu i živu kulturnu scenu. Osim Art radionice Lazareti, aktivnosti kluba mladih Orlando, udruge Kinookus, malog filmskog festivala na Šipanu i Glazbene radionice Sorgo niti nema aktivne nezavisne scene. Usprkos svim teškoćama aktivni smo i prisutni u kulturnom i socijalnom životu lokalne zajednice, prije svega jer kroz programe problematiziramo teme koje su egzistencijalno važne ljudima, tj. bavimo se životom u svim njegovim aspektima.

* Gdje su u svemu tome Lazareti?

Zbog atraktivnosti prostora Lazareta već godinama radimo pod stalnim pritiskom i opstrukcijama. I prošla i ova politička garnitura ne može shvatiti da jedna nezavisna institucija, a mi to jesmo, „zauzima” prostor s kojim bi se moglo dobro tržiti. Stalno nas pokušavaju eliminirati, ali zahvaljujući ugovoru kojeg smo s gradom potpisali prije jedanaest godina i kontinuiranom djelovanju koje je vidljivo i na nacionalnoj i međunarodnoj razini ne uspijevaju u toj namjeri.

Čim smo ušli na listu fondova i počeli osiguravati novac za obnovu, počeli smo smetati, jer su shvatili da imamo ozbiljne i dugoročne namjere. Kako se gradska uprava mijenjala tako bi pritisak krenuo još intezivnije i stvari bi se vraćale na početak. Sadašnji gradonačelnik opsesivno je vezan za prostor Lazareta koji za njega predstavlja samo prostor pogodan za odličnu zaradu. Deseti dan nakon što je došao na vlast, na parkiralištu u Lazaretima prekrojio je plan obnove i namjene Lazareta za kojeg smo već ishodili građevinsku dozvolu, na haubi parkiranog automobila prekrižio umjetničku školu, koja je trebala biti jedan od korisnika prostora i imala važeći ugovor, rekavši da je to predobar prostor za školu. U vrijeme kampanje za izbore prije osam godina, kad nije izabran za gradonačelnika, zaustavio me je na cesti i pozvao me na razgovor kako bi mi predstavio svoje komercijalne planove za Lazarete; riva ispod kompleksa, ulaz za putnike s kruzera, virtualni muzej itd. Odgovorio sam mu da se mi sigurno nećemo povući i da ćemo inzistirati na realizaciji projekta Karantena, za što smo i dobili ugovor i preuzeli obaveze u obnovi i stavljanju čitavog kompleksa u funkciju kulturnog sadržaja. Potapšao me po ramenu i rekao: „Tebe smo riješili, ti ćeš bit dekan buduće likovne akademije. Koliko studenata i koliko kvadrata želiš?” Podrazumjevalo se da je preduvjet za prepuštanje Lazareta tim ljudima koji tako rješavaju stvari. Naravno da sam odbio tu vulgarnu „ponudu”, a priča se nastavlja dolaskom Vlahušića na vlast kada je ustvrdio da je ugovor list papira koji je davno potpisan i kojeg će on bez problema rasparati. Pošto baš stvari i ne mogu funkcionirati tako kako je zamislio sada mašta o obnovi Lazareta kao o jednom od središnjih gradskih projekata, a mi bi se trebali iseliti i vratiti nakon temeljite obnove prostora. Ne možemo pristati na tako prozirnu prevaru, s radom ne možemo prestati, a ako izađemo iz prostora sigurno se nećemo vratiti u isti.

Photo: Marina Kelava

* Koliko takav način tretiranja, između svega ostalog, utiče na sam rad Art radionice Lazareti i u čemu se to najviše vidi?

Zbog navedene situacije ne možemo raditi kvalitetno kako bi htjeli i mogli. Dio programa uopće ne možemo realizirati, a dio radimo improvizirajući, uz velike dodatne troškove. Primjerice, Artists in residecy program u potpunosti je doveden u pitanje kao i program galerije koji provodimo u smanjenom obliku prilagođavajući ga prostornim uvjetima. Ta dva programa vezana su za problem treće lađe za koju također imamo ugovor, ali ga već 11 godina ne uspjevamo realizirati jer gradska tvrtka „Sanitat” u tom prostoru skladišti otrove za štakore. U ugovoru stoji da se Grad Dubrovnik obavezuje u najskorijem roku iseliti skladište otrova kako bi Art radionica Lazareti obnovila i stavila u funkciju prostor za spomenute programe. Jedanaest godina koliko čekamo sigurno nije najskoriji rok. Otrove drže u Lazaretima samo da ARL ne obnovi i pokrene programe, otrovi tako rezerviraju prostor za neku buduću komercijalniju namjenu. Za to vrijeme gradonačelnik na radiju senzibilizira javnost za progon ARL, lamentirajući kako, eto, ARL zauzima peviše prostora, kako je ugovor koji imamo nepravedan prema drugim udrugama koje nemaju adekvatan prostor i kako, eto, ja želim otvoriti privatni hotel, misleći valjda na Artists in residency program. Kako se boriti s takvom ludošću?

* Prije nekoliko godina Vi ste svojom izložbom „Izvan sezone”, ukazali na tendenciju komercijalizacije svih gradskih prostora. Koliko se situacija promijenila od tada?

Promijenila se, ali na gore. Ovim prostorima vlada potpuni prezir prema jeziku. Kada gradonačelnik izjavi da bi Lovrijenac iznajmio za disko klub, a to prešute svi ljudi iz kulture, uključujući ljude iz Dubrovačkih ljetnih igara kojima je Lovrijenac simbolično mjesto, onda znači da sami sebe pljuju u lice. Oni se drže „principa” – nema veze što je Vlahušić to rekao, neće to svakako realizirati; ta nije ni prvi ni zadnji i to će proći, a neće se ništa dogoditi. Ali zaboravljaju da čim je rečeno kao da je i realizirano. Za privredu koristimo termin gospodarstvo, pa nam stoga i ekonomija stoji tako katastrofalno. Gospodarimo, a nismo gospodari ničega više, jer smo sve svoje prodali.

Photo: www.glasistre.hr

* Dubrovnik, za one koji dolaze jednom godišnje, intenzivno mijenja obličje i čini se da se polako ali sasvim sigurno uspavljuje. Postoji li interesovanje građana za kulturu?

Mi stvaramo publiku, pokušavamo raditi participativne programe i prednost dajemo problematskim programima pred prezentacijskim. S postojećim trendovima, medijima i edukacijom, ovakvom kulturnom politikom posebno na lokalnoj razini, bojim se da u skoroj budućnosti uopće neće postojati potreba za kulturnim sadržajima. Građane žele pretvoriti u masu koja nema nikakvih kulturnih potreba. Borimo se sa elementarnim stvarima i pokušavamo osigurati normalne uvjete za rad kako bi podigli kvalitet programa.

* U aprilu je ovdje održan sedmi Libertas Film Festival, Sarajevo Film Festival ima jedan dan u Dubrovniku, ali se čini da te manifestacije uopšte nemaju kontakta sa lokalnim stanovništvom. LFF je bio poluprazan za otvaranje, sale za projekcije isto tako… Koliko, zapravo sve te manifestacije komuniciraju sa lokalnim stanovništvom, kako se gleda na takve festivale?

Programi koje spominjete upravo su primjeri programa koji parazitiraju na Gradu, koji Dubrovnik koriste kao zgodnu kulisu za svoje kratke i bučne vatromete i privlačenje sponzora i donatora. Takvi festivali i nemaju ideju stvaranja komunikacije s lokalnom publikom.

Volio bi jednog dana napraviti festival, s puno pompe i PR-a, a bez ikakvog sadržaja. Pamtim gostovanje Mikija Rurka na jednodnevnom SFF u Dubrovniku. Tisuću stolica, crveni tapit, višemjesečna medijska histerija, svesrdna potpora gradske uprave, okupljena elita, kulturna i politička, on na kraju dolazi polupijan i samo kaže „I fucked all night”. Mi smo se odlučili za kontinuirani rad, odustali smo od festivalske forme koju svi tako vole, a pogotovo političari i sponzori. Plakat za posljednje izdanje Karantena festivala, festivala izvedbenih umjetnosti kojeg smo radili deset godina, glasio je: „Propustili ste devet Karantena, propustite i desetu.”

* Koliko to zapravo koristi, odnosno šteti kulturnoj slici grada i kako deluje, odnosno, da li obeshrabruje građane?

Takvi programi imaju prednost i potporu, a našim političarima vrlo je lako prodati programe te vrste jer provincijalno misle da se radi o kvalitetnim programima čim dolaze iz metropole i inozemstva, te se sami direktno nude zaobilazeći svaku normalnu proceduru i procjenu važnosti programa za lokalnu sredinu i Grad. Dovoljno je samo da su bučni i lepršavi, da se ne pitaju već prostiru crvene tapite. U narodu se to kaže prodaju nam muda za bubrege, a vremenom svi počinju vjerovati u laž. Dubrovnik je raj za hohštaplere.

* Uspijevate li u Dubrovniku, pogotovo u uslovima koje ste naveli, održavati živom performersku scenu?

Performans scena i scena suvremene umjetnosti je začuđujuće jaka i prepoznatljiva, valjda zahvaljujući i našem radu poslednjih 20 godina, kao i radu Umjetničke galerije u posljednjih deset godina. Iako je dosta umjetnika otišlo u druge sredine u potrazi za osiguranjem egzistencije i potvrde svog rada u Dubrovniku još uvijek živi i radi dosta zanimljivih i kvalitetnih umjetnika. S onima koji su otišli i dalje smo u komunikaciji i dosta surađujemo. Tom krugu pripadaju Pasko Burđelez, Božidar Jurjević, Stjepan Grbić, Marojica Mitrović, Ivana Pegan, Antun Maračić, Karmen Bašić, Marijana Vukić, Tina Gverović, Ben Cain, Luko Piplica, Ana Opalić, Mara Bratoš, Marko Ercegović, Kristina Kojan, Anamarija Obradović, igor Knezović, Ivana Jelavić, Viktor Daldon i dr.

Urbanista iz hobija: Gradonačelnik Dubrovnika Andro Vlahušić

Photo: www.index.hr

* Kako komentarišete nedavne istupe gradonačelnika da će ukinuti finasiranje institucija kulture u gradu, što je ubrzo povukao, te napise u Jutarnjem listu da se kao mogući pošiljaoci prijeteće poruke pominju ljudi iz kulture?

Gradonačelnik Vlahušić pati od teške nelagode kada su kultura i Grad u pitanju. Upravo kada su neke institucije, zahvaljujući dobrom vodstvu, poput Umjetničke galerije i Dubrovačkih muzeja počele oporavljati i pokazivati kvalitativni pomak, odlučio ih je agresivno napasti proglašavajući sve djelatnike u kulturi neradnicima i teretom koje uzdržavaju porezni obveznici, tj. građani. Kao ciljeve gradske kulturne politike na jednom neuglednom listu papira istakao je prestanak financiranja upravo tih institucija koje najbolje rade. Nakon dva dana kada je kulturna javnost na nacionalnoj razini reagirala, izjavio je da je njegov nasrtaj, ustvari, bila umjetnička provokacija i performans kojim je želio probuditi usnule kulturne institucije i prisiliti ih da pokažu više želje za zaradom, kako ih je želio potaknuti da se samofinanciraju. Žalosno je da se na sastanku gdje je izveo taj „performans” i gdje su okupljeni svi ravnatelji institucija, nije pobunio nitko osim ravnatelja Umjetničke galerije Antuna Maračića koji je njegov čin ispravno nazvao kulturocidom. Jedina ideja koja vodi Vlahušića je zarada, a izgleda da ga potpuno izluđuje nemogućnost da u prostorima u kojima djeluju institucije u kulturi, a radi se o redom atraktivnim spomeničkim objektima, radi što mu padne na pamet. Ne znam otkud sebi uzima za pravo da govori o stvarima koje ne poznaje i to na tako nasilan i isključiv način, da maltretira ljude svojim beskrajnim monolozima i diletantskim idejama koje bi oni trebali provoditi. Što se prijetećih poruka tiče i policijske pratnje koju je donedavno imao, mislim da se tu radi o lošem PR-u ili o repovima koje vuče iz sasvim drugih sfera i poslova.

star
admin
Autor 28.5.2011. u 13:25

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija