Duh koji hoda

Autor 2.3.2011. u 07:02

Duh koji hoda

Na u travu zaraslom košarkaškom igralištu u podgoričkom Bloku 6, tamo gdje završava grad i počinju Tološi, kvart snažnih mladih ljudi što u patrolu svojom teritorijom vode više pit bulova nego zuba, parkirana je šarena kamp-prikolica. Iako bi njen skromni izgled mogao zavarati skeptike, taj limeni pravougaonik na četiri točka ima moći ravne hi-tech automobilu koji Majkl Džej Foks vozi u Zemekisovom Povratku u budućnost.

Stanete pred tu prikolicu i već je počelo vaše putovanje kroz vrijeme: natrag u doba kada ste sa dječurlijom iz zgrade razmjenjivali romane i išli u kino da po peti put pogledate Toni Skotov Top Gun, film za koji ćete kasnije čitati kako sadrži brojne homoseksulane aluzije. Avioni, naime, koje Tom Kruz i Vol Kilmer voze, falički su simboli, naučiće vas kasnije, muški ratnički rituali vrsta su homoseksualne predigre, replika “Možeš jahati na mom repu” nedvosmisleno je obećanje analne penetracije, etc. Kasnije će vam se, tako, učeni ljudi popišati na omiljeni film iz djetinjstva, koji ste krajnje heteroseksualno voljeli zbog nebeske pucnjave, Kruzove jakne i motora i, iznad svega, sisa Keli Mekgilis.

Stroj za putovanje kroz vrijeme parkiran u Bloku 6 oslikan je likovima Zagora-Te-Neja, Duha koji hoda i Čika Felipe Gonzalesa, njegovog vjernog pratioca. Između njih dvojice, anti-Don Kihota i Sanča Panse – jer tvorci Zagora nisu davali pet para za Servantesovu kritiku pikarskog romana, nego su i sami iscrtali jedan – stoji logo Duha koji hoda: crna fleka za koju do danas ne znam predstavlja li pticu, slijepog miša ili Duha koji leti? Prikolica, možemo pretpostaviti, pripada putujućoj igraonici koja se, je li, zove Top Gun.

Tamo gdje jedni vide igraonicu, oni koji u letu aviona prepoznaju priču o potisnutoj homoseksualnosti ugledali bi zločin. Saberite sami: gay ime, Top Gun+dva nerazdvojna muškarca, Zagor i Čiko+gomila djece koja tu dolaze da se igraju, a ono=… Umjesto da pozovem policiju i prijavim pedofile, zapalio sam cigaretu i mirno promatrao prikolicu, misleći o tome kako nikada nisam držao do Zagora, kako sam zapravo umjesto Bleka Stijene, Kapetana Mikija, Teksa Vilera i ostalih likova iz romana, na jednoj, populističkoj strani, i Korto Maltezea kao “ovo je umjetnost” preseravanja na drugoj, tobože elitističkoj strani, birao Stripoteku i čitao Konana, Srebrnog letača ,Modesti Blejz i Bluberija, da bi Strip Art, slava mu i milost, betonirao moj strip ukus, koji danas, kao i onda, kaže da je Hermanov Džeremaja strip nad stripovima. Ako se danas opsesivno bavim Apokalipsom, jedan od razloga za to svakako će biti dječačka fascinacija Hermanovim post-apokaliptičkim pričama.

Pred vojskom boljih stripova prognani Duh koji hoda u moj se život vratio sredinom devedesetih, kada sam prvi put pozvao Sašu Markovića (njegov Walking Ghost records reklamirao se u Lukovićevom XZ-u, gdje je Marković objavljivao sjajne tekstove i prikaze ploča), koji će postati my own private diler muzikom. Duh vremena potom je u naše kuće donio ADSL priključke, sva muzika ovoga svijeta postala je dostupna kao besplatan download, pa sam, shodno načelu da ljude volimo dok nam trebaju, sa Sašom izgubio kontakt.

Stavljam slušalice na uši, sa iPoda svira Perfume Genius. Duga je šetnja od prikolice oslikane Zagorom do Delta Cityja, gdje sam ostavio kola. Ubijaju me leđa, bol ide niz lijevu nogu, sve do koljena, koja škripe kao da ih treba podmazati. Danak je to godinama provedenim nad tastaturom kompjutera. Danak je to generacijama reumatičara u mojoj porodici. Kao Duh koji šepa vučem se pored Trga Vektre, finansijskog središta Crne Gore, tamo gdje su, kako mi je pričao Ognjen Spahić, prije dvadeset godina pasle krave i rasle voćke koje je krao.

Žižek kaže kako ne podnosi ljude pojedinačno, ali je pun ljubavi za čovječanstvo kao apstrakciju. Sa kapitalizmom je upravo suprotno: svi imamo nešto ružno reći o kapitalizmu kao apstrakciji, ali nam je nemoguće zamisliti život bez konkretnih, pojedinačnih užitaka koje kapitalizam obezbjeđuje. Katalozi proizvoda takozvane duševne hrane , naročito one sa visokim sadržajem nostalgije, one koja čini da osjetimo sva zadovoljstva tuge, one koja čini da osjetimo nešto, kako se obično kaže – duboko, nepregledni su. Budite slobodni u taj katalog uvrstiti i ovaj tekst.

Duh je, međutim, danas još samo tamnica tijela iz koje ćemo se, ne treba sumnjati u uspjeh naše borbe za slobodu, kad-tad izbaviti.

(zurnal.info)

Autor 2.3.2011. u 07:02

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija