Duhovi prošlosti ili pak duhovi budućnosti

Autor 1.5.2011. u 00:28

Duhovi prošlosti ili pak duhovi budućnosti

„Završen je obračun sa duhovima prošlosti“, izjavljuje tročlano predsjedništvo BiH, nakon drugog trilateralnog sastanka, ovaj put  u Karađorđevu, sa Predsjednikom Srbije Borisom Tadićem i Predsjednikom Truske Abdullahom Gulom.  Nebojša, Željko i Bakir,  tročlani predstavnici, niti više bog zna čijih interesa, poručuju nam eto, „optimistično“ kako su duhovi prošlosti mrtvi, kako su svi otišli  zajedno na onaj svijet, implicirajući da je agresorska politika mrtva, da rata više nikada neće biti, te kako nam je svima cilj Evropska porodica.  Aferim.
Zanimljiv je taj „državnički“ optimizam. Pogotovo uzimajući u obzir da glavnog „duha“ , ključnog odgovornog  „duha“  Srebreničkog genocida, odn. masakra preko 10,000 nevinih Bošnjaka, Tadićeva vlada godinama štiti, u jednu ruku  radi ideološkog zadovoljavanja  radikalnih bradonja  u Srbiji (kojih ima oko 40%), dok ga u drugoj ruci čuva kao zlatno jaje za pregovore i trgovinu sa EU.


Istanbulska Deklaracija
Da  se prisjetimo, tačno prije godinu dana, u Aprilu 2010. godine,  Haris Siladžić, Boris Tadić i Abdullah Gul započeli su trilateralne razgovore, čija je svrha bila, rečeno nam je,  unaprijeđenje ekonomskih odnosa u regionu.  Važno je napomenuti da je iz ovog sastanka proizašla takozvana „Istanbulska deklaracija“. Tada je  Nebojša Radmanović tvrdio da je  ta deklaracija „još jedno kršenje ustava BiH“,  te je smatrao nelegalnom i anti-ustavnom. Možda i ta Radmanovićeva  izjava spada u kategoriju „duhova prošlosti“ koji su eto sada, ubijeni i ostavljeni  iza nas. Stvarna svrha „Istanbulske deklaracije“ je međutim sasvim suprotna od one koja je plasirana u javnost.  Priča oko unapređivanja ekonomskih odnosa je samo običan gaf za zbunjenu siromašnu javnost, koja ima običaj da jede ono što joj se servira. Ovo i  nije iznenađujuće, s obzirom da živimo u nekom tranzicijskom sistemu između komunizma i demokracije, u kojem još uvijek  ne postoje objetkivni nezavisni mediji, nego samo isključivo stranački pogledi, koji su u javnost plasirani kao vjerodostojne vijesti.
„Istanbulska deklaracija“  je proizašla iz procesa koji je iniciran isključivo radi interesa našeg susjeda, Republike Srbije. Jedan od uslova od  EU za  Srbiju bio je Srbijansko usvajanje „Deklaracije o Srebrenici“, koju je Bošnjačko-muslimanska javnost trebala prihvatiti i ne kritizirati, uprkos činjenici da je riječ „genocid“ izostavljena iz  sadržaja. Za ovaj zadatak, koji zahtjeva od Tadića da istovremeno zadovolji lažne  historijske „nezločinačke“ aspiracije Srbije u prošlom ratu prema BiH, te  da zadovolji uslove postavljene od strane EU bez kojih je daljni napredak prema Evropskim intergracijama nemoguć, Srbija je iskoristila svoje agente, vjerne borce protiv BiH– Ejupa Ganića i Harisa Silajdžića.  U vrijeme usvajanja „Deklaracije o Srebrenici“, Ganić , nekadašnji direktor vojnog instituta u Vogošći,  u kojem se vršila obuka za top kadrove kontraobavještajne službe bivše nam države, nalazio se u pritvoru u Londonu zbog Srbijanskog zahtjeva za izručenje zbog zločina počinjenim u Dobrovoljačkoj ulici.  Dok je on provodio dane u pritvoru, njegova djeca, Haris Silajdžić, te brojni Arnauti, borili su se iz Londonskih penthousa protiv ovog, očitog, „napada na državu BiH“, sve naravno po trošku građana BiH, koji će London samo moći vidjeti na televiziji ili na internetu, ukoliko budu imali novca platiti SDA-ovom BH Telecomu najskuplju internet tarifu u Evropi.
Informacije koje su generalno bile prikazane BH javnosti oko tog suđenja u Londonu bile su obmanjive i manipulativne. Niti jedan medij nije objavio originalnu presudu u slučaju Ganić. Ta persuda se moze u cjelovitosti naći na internet stranicama Westministers Suda u Londonu. Na strani 6, odnosno tački 19 presude, možete pročitati sve ovo što sam vam gore naveo, odn.  da sudac izjavljuje kako je Damir Arnaut govorio o diplomatskim potezima između Srbije, Turske i BiH, odn. spominje Istanblusku Deklaraciju, te osjetljivost ovog hapšenja zbog situacije u vezi sa „Deklaracijom o Srebrenici bez termina genocid“, te prihvatanje deklaracije od strane bosanskohercegovačke javnosti, koja omogućava Srbiji da ide naprijed prema EU, čista od genocida počinjenim u BiH 1995 godine.  Ejup Ganić je  na kraju pušten, ali nikako zbog advokatskih sposobnosti  Arnauta i „patriotske borbe“ njegove djece za slobodu svoga oca,  nego zbog tehničkih grešaka koje je Srbijanski advokatski tim napravio tokom procesa. Greške su napravili namjerno, jer nisu nikad ni htjeli da Ganić bude izručen Srbiji.  Takve su dobili instrukcije, jer je tako dogovoreno u Istanbulu samo nekoliko sedmica prije, gdje je Haris obećao da neće praviti buku oko izostatka termina „genocid“ u Srbijanskoj Deklaraciji o Srebrenici, te na taj način omogućiti Srbiji napredak prema Evropskoj Uniji, dok će u isto vrijeme sebe, kroz kompletni sudski proces u Londonu pokazati kao ključni zaštitnik BH interesa i svih muslimana pred dolazeće izbore. Deklaracija je usvojena, riječi genocid nije bilo, Haris je šutio, Bošnjaci su šutili, Srbija  je ispunila uslov i može nastaviti ići prema EU. Genijalno. 


Balkanski glumci Evropskih ideala
Sada, kada znamo da je prvi sastanak u Istanbulu predstavljen kao unaprijeđenje ekonomskih odnosa u regionu, dok se  u stvarnosti  radilo o Srbijanskom napredovanju prema EU, bez prihvatanja odgovornosti za počinjeni genocid u Srebrenici, kao i amortizacije te tragedije unutar  Bošnjačke javnosti  preko Harisa i Ejupa,  teško je predvidjeti o čemu se stvarno radilo ovaj put u Karađorđevu.  S obzirom da se u posljednje vrijeme balkanski političari natječu u lažnoj promociji tolerancije, suživota, „pokopavanjem duhova prošlosti“, kako bi mazali oči Evropljanima, ovaj posljedni „dogoađaj“ u Karađorđevu treba da doživimo kao običnu farsu, šuplju priču, demagogiju iz koje za BiH neće ništa dobro proizaći. 
Na terenu se rasturanje BiH nastavlja političkim sredstvima.  Proizvodnja i postojanje triju različitih javnosti i istina od strane nacionalističkih politika  predstavlja jedan od najvećih problema zbog kojih društvo ne može u miru krenuti naprijed. Ne uspijevamo izaći iz proizvedenog vakuma u kojem smo začahureni upravo jer nas proganjaju duhovi prošlosti, koje svakodnevno vraćaju u naše živote, zbog održavanja vlasti, upravo oni koji se sada svi zajedno kunu u suživot i toleranciju kako bi odglumili podobne i evoluirane balkanske političare u očima Evropskih zvaničnika.
Skoro pa nikad niko nije, osim SDP-a,  došao na vlast jer je predstavio plan koji unapređuje društvo i mjesto običnog čovjeka.  Od raspada Jugoslavije, uvijek su pobjeđivali isključivo oni koji su  igrali na kartu krvave prošlosti, koji su igrali na kartu iskorištavanja emocija građana i njihovih ratnih sjećanja. Kako ćemo ići naprijed, kad Srbija negira genocid,  Dodik provodi referendume, a većina Srba vjeruje da su Bošnjaci sami sebe na Markalama granatirali? Kako ići naprijed kada Dodik šalje entitetski avion po Biljanu Plavšić, osuđenu  za ratne zločine, ili kad Sulejman Tihić i državni vrh ide na godišnjicu sahrane Rasimu Deliću, osuđenom ratnom zločincu, kada Tadić krije Mladića u Beogradu i pretvara se kao da nema pojma gdje se nalazi, kada dvadeset godina BH tužilaštvo u Sarajevu čuva slučaj Dobrovoljačka skriveno u ladicama, kada se za Ejupa Ganića izdvoje milioni iz državne kase,  a pripadnici Srpskog naroda traže pravdu u vezi zločina u Dobrovoljačkoj?  Gdje ćemo mi kada HDZ-ovi osnivaju međukantonalna vijeća i na svojim sjednicama uveličavaju ustaške zločince, kada  cjelokupna Hrvatska javnost doživljava Tuđmana kao heroja dok ga Sud u Haagu tretira kao vođom zločinačkog podhvata?  
Dakle, balkanski nacional-komunistički političari koji se pod OHR-ovim protektoratom fiktivno igraju demokracije, nikad neće uspjeti uništiti duhove prošlosti, jer kad bi to istinski uradili, na narednim izborima bili bi eliminisani.  Svi one vole na kraju vlast previše da bi je se samo tako odrekli.  Kada se uspostavi ekonomska stabilnost u regionu, i kada se uspostavi sistem koji se temelji na ljudskim, a ne nacionalnim, pravima, te kad građani ne budu razmišljali o tome šta će sutra jesti, tada će lideri moći pokopati duhove prošlosti, a da paralelno sa tim ne izgube svoju parlamentarnu moć i biračko tijelo.  Kriminalna obavještajna  piramida proizvedena raspadom  Jugoslavije polako se ruši. Vidljiva je intencija Evropske Unija je da provede konačni  obračun sa nacionalistima/kriminalcima na Balkanu, a posebno u BiH. Znatna podrška strankama okupljenim oko SDP-ove platforme to dokazuje.


Dodikov referendum za vlastiti spas
Milorad Dodik, pokretač referenduma, koji samo čeka da nova vlast izvadi njegov dosje iz zatrpane ladice tužiteljstva, zbog krađe 120 milliona KM, definitivno se odlučio na pokušaj rušenja Dejtonskog poretka, te se bahato suprotstavio međunarodnoj zajednici, naivno vjerujući da su oni preokupirani sa dešavanjima i populizmom koje se munjevito širi  po Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi.  Međutim, vrlo je moguće da Dodik prijeti referendumom samo kako bi imao kartu sa kojom može ucjenjivati ili trgovati sa Međunarodnom zajednicom u vezi vlastitog počinjenog kriminala, u smislu da mu se pogleda kroz prste ukoliko smanji ili promjeni retoriku.  Druga mogućnost jeste da Dodik želi da ga međunarodna zajednica sankcioniše, s obzirom da je RS pred financijskim krahom. U takvom slučjau, Dodik bi  prebacio loptu krivnje na premijera Đombića, a sebe izvukao kao nacionalnog heroja, koji je u borbi za RS, smaknut od međunarodne zajednice, koja  sprovodi svjetsku urotu protiv Srpskog naroda.

Na koji način će se završiti bosanskohercegovačka drama, ostaje za vidjeti. Jedno je sigurno, para neće biti u skorije vrijeme a neće ni  poslova. Što se tiče  naše jedne jedine, ona će uvijek biti tu, i za nju se ne treba brinuti, jer objektivno gledajući, ona se ne brine za nas, a mi smo uvijek tu, i ne idemo nigdje. Čak ni u bezviznom režimu.

Autor 1.5.2011. u 00:28