Dupetom u Evropu

Autor 22.5.2011. u 01:08

Dupetom u Evropu

Kada je Hrvatska 1996. godine primana u Vijeće Evrope, relativno nevažnu “predškolsku ustanovu” bez koje, međutim, nema ulaska u važniju Evropsku uniju, u “Feralu” smo odlučili da se nešto mora napraviti da se to zaustavi. Zamislili smo da treba pokrenuti inicijativu koju će autorskim tekstovima podržati nekolicina političara i profesora s intelektualnim integritetom, koji će Strasbourgu skrenuti pažnju da hrvatska država ne ispunjava minimalne standarde za članstvo. I da njega treba neizostavno odgoditi. Zamišljeno, učinjeno. Tekstovi su za nekoliko dana stigli u redakciju, a ja sam napisao uvodni u kojem sam dodatno podvukao koliko je važno za Hrvatsku i Evropu da do te odgode dođe.

Nisam ga potpisao. To mi je poslije omogućilo da u hodnicima Sabora, koji je tada bio neusporedivo zanimljivije mjesto nego danas, slušam nesputana reagiranja zastupnika iz različitih stranaka. Naravno, najviše su me zanimala mišljenja zastupnika iz nominalno lijevih stranaka. Bili su konsternirani. Tvrdili su da je to protiv nadstranačkih državnih interesa zemlje, tražili su da im odam tko je napisao onu “glupost” od uvodnika, a najdirektnija je bila jedna SDP-ovka. Skresala mi da je uvijek tvrdila kako je “Feral” isto što i HDZ, samo suprotnog predznaka, i da jedan drugome osiguravaju opstanak, što se, rekla je strogo, ovim i potvrdilo.

Krasno! Nitko nije shvatio da je sve to bila samo predstava, provokacija s jedva prikrivenim krajnjim ciljem. Ako je itko bio zainteresiran da Hrvatska što prije uđe u Evropu, to je bio “Feral”, izmrcvaren neviđenim poreznim nametima koje mu je nametnula Tuđmanova autokratska vlast, morem sudskih tužbi s astronomskim naplatama za “duševne boli” i čime sve ne. Konačno, možda je baš ulazak Hrvatske u Vijeće Evrope, s onim poznatim bacanjem letaka Novinara bez granica s “Feralovim” naslovnicama na glavu Mate Granića, omogućilo ovom danas blagopočivajućem tjedniku da izdrži još cijeli niz godina (izdahnuo je punih dvanaest godina poslije, kao žrtva nove, tržišno-političke autokracije, koja nije u polju zanimanja Bruxellesa). Ali, htjeli smo pokazati da čak i kada bi Hrvatska sasvim ispunjavala kriterije za članstvo – a već su uveliko curili podaci o crnim stranama “Oluje” – nije dobro da svi o tome misle jednako, kao da na ramenima nose istu tintaru umnoženu u nekoliko milijuna kopija.

Danas, kada je Hrvatska pred ulaskom u Evropsku uniju, štoviše izgledno je da će pregovore s Bruxellesom završiti za nešto više od mjesec dana, pokazuje se da je to bila više nego ispravna procjena. Opet su sve političke stranke i druge javne institucije nasadile na ramena istu glavušu, opet svi o svemu isto misle i, ne računajući Srbov HSP, samo je GONG s još 14 nevladinih udruga sastavio nešto nalik “Feralovom” uratku iz 1996. i to poslao u Bruxelles. Traže odgodu primanja Hrvatske u članstvo dok ne zadovolji uvjete koji su po mjeri ne samo njima ondje, nego i nama ovdje.

Posljedice upravo gledamo. Vlada Jadranke Kosor je, ne bez stanovitih argumenata, zaključila da hrvatsku političku javnost smije tretirati kao stoku sitnog zuba, stado jednako blejećih brava, od kojih se svih ovih šest godina pregovaranja s Unijom taji koja stajališta hrvatska strana u tim pregovorima zastupa. Čak je i prvom čovjeku hrvatskih seljaka Josipu Friščiću to neprihvatljivo, pa je javno protestirao što je premijerka izvještaj o ispunjavanju najvažnijeg, 23. poglavlja, najprije podnijela ambasadorima u Zagrebu, dok zastupnici u parlamentu otvorenih usta i danas čekaju da na njih dođe red. Zašto se čak i pred Saborom taje pregovarački stavovi i izvještaji?

Prva je pomisao, naravno, da se u Bruxellesu pristalo i na uvjete koji se kolokvijalno nazivaju “skidanjem gaća”, što će se narednih tjedana i mjeseci sigurno pretvoriti u čitavu seriju razočaranja s kojima će se morati suočiti javnost. Ali, nije samo o tome riječ, nego i o nečemu još puno ozbiljnijem. Ako se polovicom devedesetih tajilo kakvo je stanje u Hrvatskoj, sada se taji stanje u Evropi. Govori o tome jasno promotivni materijal “Zašto u Evropsku uniju?” čime je Vlada započela kampanju kojom želi izmijeniti razočaravajuće nisku podršku javnosti ulasku u Uniju. Taj tekstuljak, pisan u poletnom stilu “nas i Evropljana petsto milijuna”, tako je retardirane intelektualne razine da autorima iz Banskih dvora predlažem da ga ubuduće kolportiraju pod zabavnim naslovom “Dupetom u EU”. Jer, i u Bruxellesu će se sigurno kuglati od smijeha kada pročitaju da se Evropu iz Zagreba vidi kao prostor “gospodarske stabilnosti” koja će, veli se, i Hrvatskoj omogućiti (valjda po svijetlom primjeru Grčke, Irske ili Portugala) brži ekonomski razvoj i otvaranje novih radnih mjesta.

Kada bi u Hrvatskoj postojala volja, moglo bi se za dan-dva egzaktno utvrditi kako s tim zapravo stoje stvari. Evo, neka se napravi bilanca koliko su strani vlasnici tvrtki u Hrvatskoj zaposlili hrvatskih radnika i garantirano će se vidjeti da je to puno manje od broja onih koji su otpušteni u ime navodne racionalizacije, a zapravo zbog nezasitnog nabijanja profita. Ustvari, ako se podvuče crta, lako će se doći do zaključka da Hrvatska može od Evrope imati koristi jedino u onome u čemu je imala i polovicom devedesetih. To su zaštita političkih i manjinskih prava, bolje pravosuđe, slobodniji mediji – s tim da je i to u međuvremenu nagriženo porastom nacionalizma i ksenofobije u većini evropskih zemalja – i to je sve.

Izvan toga leže nepregledni novi prostori unaprijed izgubljenih šansi, jer iako Hrvatska još nije u Evropi, ova je dovoljno dugo u njoj da se to već sada može reći. Jedina preostala ozbiljna hrvatska industrija, brodogradnja, koja uza sve ekonomske havarije još drži treće mjesto u Evropi, na silu se privatizira i gura na marginu jer je konkurencija evropskim brodogradilištima, iako se, istine radi, i njih potiskuje. Jer, po logici sve amerikaniziranijeg evropskog kapitala, ona su niskoprofitna i nikoga nije briga što zapošljavaju velik broj radnika.

Idemo dalje. Poljoprivreda stenje na rubu propasti, jer je guši uvezena evropska hrana, puno jeftinija zbog visokih subvencija i istodobnog dekuražiranja poticaja u zemljama u okruženju. Hrvatska poljoprivreda mogla bi preživjeti ako se i sama uklopi u debele evropske fondove za poticanje proizvodnje hrane, ali pitanje je hoće li to dočekati s glavom na ramenima.

Napokon, sve goropadniji kapital, koji se posebno osilio nakon propasti bloka socijalističkih zemalja, ubrzano uništava socijalnu osjetljivost Evrope – najprije prema pojedincima, a sada, vidimo, i prema cijelim zemljama – koja je skrupulozno građena još od Bismarckovih vremena i po kojoj je ona dugo bila superiorna Americi. Zato je upravo djetinjasto – to je najblaža riječ – što se u spomenutom promotivnom materijalu “Zašto u Evropsku uniju?” hrvatske građane uvjerava da će zemlja ulaskom u EU ući u zonu “najnaprednijih standarda socijalne zaštite”. Koješta! Baš iz Evrope dolazi blatna bujica koja ruši stečena socijalna prava, što je kod nas privremeno zaustavljeno sindikalnim referendumom s više od 700.000 potpisa, kojim je ostao na snazi postojeći Zakon o radu. Taj zakon prava je “magna carta” radničkih prava kada ga se usporedi s drugima u Evropi. Ali, baš zato on mora biti zbrisan, što će se sigurno i dogoditi, kako klicom “samoupravljanja” ne bi zarazio ostatak kontinenta (to je i razlog zašto se premijerka ovih dana posebno ostrvila na, kako reče, “revolucionarnu” ideju riječkih škverana da im se prepusti upravljanje “3. majem”).

Ima toga još: pritisci da se privatiziraju hrvatska strateška državna poduzeća i prirodna bogatstva, komercijalizacija visokog školstva i zdravstva… Ali, ako i ovoliko nije dovoljno za zaključak da Hrvatska zbilja ide stražnjicom u Evropu, pristajem da se i za cijeli ovaj tekst kaže kako je napisan dijelom tijela predviđenim za sjedenje.

Novossti

Tagovi:
Autor 22.5.2011. u 01:08

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija