Dva Božića

Goran Sarić
Autor 29.12.2017. u 12:01

Dva Božića

Čuda se još dešavaju, posvuda. Samo ih treba prepoznati. Neka od njih smo i mi u stanju napraviti, a da to ni ne znamo. Samo što ne treba čekati Božić, ili šta god, da se najednom prodobrimo. 

Nisam vjernik, priznajem. Kraj svijeta, ovakvog, da nije sunca i drugih zvijezda na nebu bih vidio crnu rupu. Ipak, poštujem svaku vjeru, i rado idem na vjerske slave. Moji ih prijatelji ne slave da bi bili bolji od drugih, nego zato što iskreno vjeruju u Boga, i poštuju vlastitu tradiciju.

A one duge, kojih je danas neuporedivo više, njih ne posjećujem. Neću na inat-slavlja, i kapak. Ni ogromnu većinu “mantijaša”, pa u ime ma kog Boga narod varali i krali, ne podnosim. A evo i zašto: http://thebosniatimes.ba/clanak/10599

Ovakvi su, manje-više, svi, prema svojim herojima-a-ne-zločincima.

Ipak, Božić kao praznik zauzima prilično važno mjesto u mom životu. Crkva je jedno, a vjera, ona iskrena, nešto sasvim drugo. Ponekad sam  čak znao i zavidjeti pravim vjernicima. Kao, recimo, u ratu, ili kad mi se desilo ovo s nogom. Jer, za njih su svi šamari života Njegova, i samo Njegova (nedokučiva) volja. Viša sila, protiv koje se niti ima smisla, niti valja buniti.

Bilo je lijepih dogodovština, na tim vjerskim slavljima. Pamtim, recimo jedan ratni bajram, uz svijeće, malo meze i rakije, i prijateljevu gitaru koja nam je te noći nadjačala strašnu “muziku” granata. Pa jedan prelijepi Božić u snijegom zavejanom Zagrebu. Pa više onih drugih, januarskih, kod bake Riste, u očevom rodnom selu.

Ovoga puta ću vam, umjesto svih tmurnih slika iz danas i sutra – one će nas i tako sustići, ako se tako bude “zalomilo” – izdvojiti dvije fine sličice vezane za najveći katolički praznik. Jednu iz, sada već daleke, prošlosti, a drugu – tako reći juče.

Sredina sedamdesetih. Nas petorica, “mali maturanti”, šiljokurani, pozvani kod susjeda na Božić. Njegovi mama i tata idu na ples u Društveni dom, tada najprestižniji restoran u gradu. Svira, u to vrijeme, veoma popularna grupa Sombrero. Ne izvode oni samo meksikanske, nego i druge pjesme: šlagere, narodne i zabavne. Samo novokomponovanih – tog odvratnog šunda koji nas odsvakle teroriše nesnosnim zavijanjem – njih tada nije bilo. Ili bar nisu bile “in” kao danas. Ma, za ljude s boljim ukusom, i Duško Lokin je tada bio šund. A Duško je za ove današnje “ćirilicaše” – Lućano Pavaroti!

Elem, A-ovi roditelji na ples, a nama prazna “gajba”! Nakupovali grickalica, domaćica ostavila tanjir sira i suhovine, a za piće: nešto soka, i litru vina.

“Samo litru, tata?!”

“Litru. I to vam je previše. Niste punoljetni.”

Ta litrica je “pukla” dok si rek’o “keks”. A dalje… “Ako nismo punoljetni, nismo ni maloumni. Znam gdje stari ‘šteka’ vino,” slavodobitno će A., i ode na tavan, da donese pletaricu. Pet litara. Nismo je se kanili dok je nismo iskapili. A kad smo se probali osoviti na “noge junačke”…

Dušu ispovraćao. Tri dana u krevetu. I tako vječno zapamtio Božić.

Druga priča ima ljepši završetak. Ispričala mi je prijateljica I., Mostarka, već dvadeset godina zaposlena u projektantskom birou u Arnhemu. Prelijepa je to, istinita, pričica, i ima sve elemente božićne bajke.

I. ima koleginicu na poslu, mladu Njemicu S. Ona radi u direkciji, i to kao viša sekretarica. Iako je tek 6-7 godina ovdje, cura perfektno govori i piše na holandskom. Čak je, priča mi I. jednog opuštenog jutra ispod okićene jelke, na završnom ispitu administrativne škole dobila najvišu ocjenu iz čitanja i pisanja. Bolju od svih autohtonaca!

Elem, cura se ovdje zaljubila, udala, dobila dečka i curicu. I sve bilo kao u bajci dok se đuvegija nije naprasno zaljubio u drugu, i riješio da sirotu S. istjera iz kuće.

“Nisam se bunila. Ne mogu više da ga vidim,” ispovijedila se mojoj drugarici. No, to je značilo da mora brzo djelovati, usred zime što prije naći drugi stan.

“I, kako da kažem djeci da odlazimo,” kršila je ruke mlada Njemica. Sinu pet, a kćerki tri godine.

“Ne brini, tu ću ti ja pomoći,” utješila je moja Mostarka. Isprintala tlocrt novog stana, od kartona vješto izrezala modeliće namještaja: sto, stolice, dva ormara i kaučeve, sve to strpala u kesu, i sutradan joj tutnula u ruke.

“Evo, pa im polako, kroz igru, objasni o čemu se radi. Reci da vam je to sada novi dom. A za stan ćemo već vidjeti. Prvo da ga dobiješ.”

I uspjelo joj je, doista. Bar što se tiče krova nad glavom. Brzo je našla zgodnu kućicu ali su je sad stisli rokovi: imala je svega petnaestak dana da se iz stare preseli u novu kuću. A prije useljenja, brdo poslova: zamjena dotrajale elektroinstalacije, krečenje, farbanje, postavljanje laminata …

I. je i za to imala odgovor. Da drugarica ne zna, poslala mejl svim kolegama sa odjela. Objasnila šta i kako, i zamolila da priskoče upomoć. Napišu kad su slobodni, u čemu vješti, šta znaju raditi. Uzela S. ključeve od nove kuće. “Idi ti djeci, njima si sad najpotrebnija. Ništa ne brini, javiću se na vrijeme…” S. ništa nije pitala. Vjerovala joj je.

I javili su se, raja sa odjela, i to u solidnom broju. Brzo je napravljen plan akcije, raspored, i bez puno priče su prionuli na posao. Neko predveče, nakon radnog vremena, a neko, bogami, i u toku “svetog” vikenda. Jedni krečili, drugi farbali, treći strugali staru stolariju. Neko postavio laminat, neko dovozio potrebni material a odvozio smeće, neko čistio, meo i prao prozore…

Elem, četiri dana prije krajnjeg roka I. je mladoj majci predala ključeve.

“Evo. Imaš još dovoljno vremena da unajmiš neku firmu za seljenje i da se na miru useliš. Otiđi u stan i vidi kakav je. To ti je od nas.”

Ne garantujem da je baš sve bilo ovako – piščeva mašta uvijek nešto doda, a nešto oduzme – ali to je, u suštini, to. Čuda se još dešavaju, posvuda. Samo ih treba prepoznati. Neka od njih smo i mi u stanju napraviti, a da to ni ne znamo. Samo što ne treba čekati Božić, ili šta god, da se najednom prodobrimo.

 

Goran Sarić
Autor 29.12.2017. u 12:01

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija