Dva fudbalska/nogometna kluba na jednom stadionu?

Povezani članci

• RAZGOVOR SA PRVOM DAMOM – DVOSTRUKA IGRA DEMONA
• FTV I BHT1: IGNORIRANJE MOSTARSKOG FAŠIZMA
• Begić: Danas ćemo se sa Sušićem pogledati u oči i raspraviti o svemu
• „Zlato i tamjan“ Drage Bojića – knjiga angažiranog humanističkog intelektualca
• Nagodbom do slobode: Koliko “vrijedi” smrt osamnaestogodišnje Anide Torlo
• Spomenik propadanju

 U spomen na moga oca, trenera Veleža Sulejmana Sulu Rebca

Piše: Amela REBAC    

Raja s tribina, ustvari, nikada nije ni otišla. Samo su tribine izmještene i proširene. Od USA i Canade, do Australije, od vrha Skandinavije do rta Dobre nade.
prof.dr. Roko Markovina (u posmrtnom govoru mome ocu)                          

Sulejman Sula Rebac; foto: ibalkan.net

Gradski stadion pod Bijelim Brijegom, danas službeno Stadion HŠK Zrinjski, izgrađen je 1971. godine u radnoj akciji građana Mostara. Može primiti 25. 000 gledatelja i drugi je stadion po kapacitetu u BiH. Kako su vlasti SFRJ 1960-ih zabranile  rad HŠK Zrinjski, na ovom stadionu je igrao samo FK Velež. Zbog toga je ovaj stadion i smatran stadionom FK Velež, što je, uzimajući u obzir godine igranja, u principu i bio. Ovo je jedini stadion u BiH koji nakon rata nije vraćen u vlasništvo kluba koji je igrao na njemu.

Ljubav između Veleža i Mostaraca bila je bezuslovna i nemjerljiva. Mostarci su svoj klub i igrače u njemu smatrali rodom rođenim, pa su zbog toga klub i igrači dobili nadimak Rođeni. Kako su navijači i igrači (klub) bili duboko  i uzajamno vezani tako su ista osjećanja postojala i za stadion. Uostalom, znate li ijedan grad kojem su građani svom klubu, svojim “Rođenim”, svojim rukama izgradili stadion? Velež je to vraćao lepršavim fudbalom o kojem se govorilo širom Evrope, dobrim utakmicama sa domaćim i evropskim klubovima i trofejima. Sjećam se da su nas profesori s nastave “puštali” ranije ako se igrala neka važna utakmica jer su znali da od 30 učenika u razredu bar 10 u uhu ima male tranzistorske slušalice i da nas uredno izvještavaju o situaciji na terenu. Pažnja je bila minimalna, a i profesore je interesirala situacija na terenu, zato bi nam rekli da izvadimo tranzistor i da utakmicu slušamo zajedno.

Oni sretnici koji su se sa  rijekom ljudi valjali prema stadionu i uspjeli se  dokopati „stajanja“, sutra bi nam prepričavali detalje atmosfere. Sjećam se kako je cijeli grad brujao i prepričavao kako je  “Eda” Bajram pred utakmicu sa DERBY Caunty-ijem istrčao na sred terena i zaklao ovna, koji je bio zaštitni znak toga kluba.

Iako sam  o tom događaju saznala iste večeri, sutra ujutro mi je nena moje prijateljice, rahmet njenoj plemenitoj  duši, kada sam je srela  na povratku  sa “tepe”, do detalja prepričala atmosferu sa utakmice uz opasku: “Onaj mali Bajramov, “nalet ga nebilo”, izni’’o  kurban (u islamskoj kulturi žrtva koja se prinosi Allahu da bi mu pomogao u nekoj namjeri, a njegovo meso dijeli se rodbini, prijateljima i komšijama) pa ga zakl’o na sred’ igrališta!”

Sa utakmica za Kup Maršala stizale su legende o građanima Beograda, koji su mostarske navijače dočekivali na prozorima i bacali cvijeće na njih.  Kolona Mostaraca, kojoj su se priključivali i građani Beograda, išla je ulicama i pjevala: „Izađite na balkone, pozdravite šampione“. Tako je to bilo, Mostar je bio Velež, a Velež je bio Mostar!!!

Velež je te daleke 1987. g. u Mostar, po drugi put, donio Kup Maršala. Na dan iza pobjedničke noći 25. maja 1987., stadion pod Bijelim Brijegom je bio centar svijeta, a sa svojih 25.000 sjedišta bio je premali da primi sve one koji su došli da pozdrave Rođene, koji su direktno sa aerodoma došli na svoj Stadion da se zahvale navijačima. Dan iza pobjedničke noći stadion pod Bijelim Bijegom bio je centar svijeta za svakog Mostarca, bez obzira na vjeru i naciju. I grad u kojem je živio.

Stadion je služio fudbalu, a fudbal je služio Mostaru i Veležu. Na njemu su se održavala i atletska takmičenja, sportske igre paraplegičara, koncerti i sletovi za Dan mladosti. I, naravno, fudblske utakmice i veličanstveni 14. februarski turnir na kojem su gostovale poznate fudbalske ekipe sa postora ex YU i Evrope. Stadion građen rukama Mostaraca ispunio je svoju svrhu. Sa  njegovih tribina i sa zelenog tepiha uvijek, i samo, širila  se nepatvorena ljubav i samo ljubav, nikada mržnja. Ovaj je stadion bio poznat i po tome što se na  njemu aplauzom nagrađivao svaki dobar potez, kako domaćih tako i gostujućih fudbalera.

Ali posljednji rat je Stadionu  namijenio drugu ulogu. Šest godina  kasnije je  još jednom bio centar svijeta za nas Mostarce …Nažalost, tužni sabirni centar na kojega su iz gradskih četvrti „zapadnog” Mostara dovedenii Bošnjaci  i deportirani u logore Heliodrom i Dretelj.

Tog  tužnog 9. maja  1993. godine zauvijek je prestalo da kuca srce onog Mostara u kojem smo živjeli i kojeg smo voljeli, a stadion pod Bijelim Brijegom žigosan je pečatom mržnje i podjele. Mostar se od ovoga udarca još uvijek teško oporavlja.

Poslije rata podjelom grada na 6 općina, općina Jugozapad je sebi dala pravo i ovlasti da gradski stadion pod Bijelim Brijegom na 99 godina “iznajmi” HŠK Zrinjskom. Gradske vlasti, odnosno stranke na vlasti nikada nisu ozbiljno raspravljale o statusu stadiona pod Bijelim Brijegom. Stranački čelnici  u Gradskom vijeću tvrde  da nikada nije postignut nikakav dogovor, ali da se nikada nije održala konkretna rasprava. Vruć’ krompir se prebracuje u ruke klubova , a direktori klubova izjavljuju da su oni najmanji problem.

Ugledni Mostarci, javni radnici, predlagali su da Stadion bude gradski (kako mu i samo ime kaže), ali nikada niko od stranaka na vlasti tu temu nije ozbiljno razmatrao, mada se grad “odavno ujedinio“ i po svim bh. i međunarodnim pravilima Mostar je jedan grad, a Stadion bi, ako ćemo ljudski i etički,  trebali ravnopravno dijeliti FK Velež i HŠK Zrinjski.

Ali ne, ne, neeeeeeeeeeeeeeeee, nema zajedničkog Stadiona. Hrvatskim zastupnicima ne pada napamet tako nešto, valjda čekaju da prođe tih mizernih 99 godina pa da se stvari slegnu ili da u nekom idućem ratu za 30-ak godina Stadion upišu u svoju imovinu i stave pod pasku Herceg-Bosne o kojoj se na ovim prostorima sanja otvorenih očiju. U isto vrijeme,  zastupnici bošnjačkih stranaka u istočnom Mostaru su podržali izgradnju novog  „Veležovog stadiona“ u selu Vrapčići kod Mostara i oni, ograđujući tako svoj atar i učvršćujući mali bošnjački otok u “sred” Herceg-Bosne.

Ideju jednog gradskog stadiona za dva mostarska kluba nije uspio pokrenuti a kamoli realizirati ni ugledni univerzitetski profesor, entuzijasta i zaljubljenik u Mostar Ahmed Džubur, koji je jedno vrijeme bio direktor Veleža. Ni poslije, ni prije  njega niko  nije tako srčano pokušavao pokrenuti stvari sa mrtve tačke,  nisu upjeli ni navijači Veleža upućujući pismo zastupnicima SDP-a, tražeći  da se njihovo pismo pročita u Federalnom Parlamentu.

Zastupnik SDP- Bećirević nije dobio ni šansu da pročita pismo, a kamoli da predloži da se problem Stadiona pod BB stavi na dnevni red, jer nije bilo podrške ni jednog HDZ-a, a ni većine ostalih hrvatskih zastupnika, kao ni podrške barem jedne stranke iz srpskog naroda. Iz Parlamenta je sugerirano da je to problem grada Mostara.

Nije ni čudo jer podjela im zapravo svima odgovara, pogotovo sada kada je Velež sjena od Veleža, a Rođenih je najmanje iz Mostara, a u Mostaru je najmanje Mostaraca. Ma sve je kako su “politčari” zamislili i isplanirali i davno podijelili u svojim, a realizirali po našim glavama.

I, znate šta mi je jako, jako zanimljivo, kako je moguće da se pod integracijskim projektom u Mostaru smatra projekat „dvije škole pod jednim krovom“, a  u isto vrijeme projekat “dva fudbalska/nogometna kluba  na jednom Stadionu“ nikada nije dobio pažnju Međunarodne zajednice?

Zapravo,  ni OHR, ni FIFA nikada nisu ozbiljno razmatrali ovaj problem, mada Aeshdaunov prelazni Statut Grada jasno definira stadion pod Bijelim Brijegom kao gradski stadion, a da ne govorimo o nelegalnosti odluke općine Jugozapad  i o nepoštivanju  Aneksa 7 i povratku “svi na svoje.”

Za razliku od projekata “dvije škole pod jednim krovom”  koji je, bez obzira na dobre namjere OSCE-a u svojoj biti segregacijski projekat nepoznat u svijetu, instaliran od Međunarodne zajednice, kojoj su usta uvijek puna demokracije, projekat “dva fudbalska kluba na jednom stadionu” nije nepoznat u svijetu i to iz vrlo praktičnih i komercijalnih razloga. Jer…

Mostar ne bi bio prvi ni jedini grad na svijetu gdje na jednom stadionu igraju dva tima (npr. Milano (Inter i Milano). Pod katastrofalnim “etničkim uslovima” i etičkom sunovratu  koju je ova vlast uvela u grad Mostar i FK Velež, ovaj klub zaslužuje barem igrati na “svom” terenu.

EPILOG

3. maj 2011.: Magazin Start BiH

Intrevju: Ljubo Bešlić / Novinar: Rubina Čengić

“Razgovarao sam sa ljudima iz Veleža, nudeći im da i oni/Velež  igraju pod Bijelim Brijegom, a oni su tada, prije jedno dvije godine, rekli da više vole malo para nego taj stadion, ali to se ne govori javno, kaže Bešlić.”

14. novembar 2007. / Studio88
Iz knjige “Svjedok vremena” objavljene 2011.g