Dva generala – Divjak i Divljak

Autor 29.5.2011. u 10:09

Dva generala – Divjak i Divljak

B reaking news! Nakon globalnog uzbuđenja, stisnutog grla zbog svih žrtava bezumnog bezumlja, sjetih se tebe. I zapitah se, samo da smiješ, što bi ti na sve ovo rekao? O ratu, o časti, o monstrumima, o moralu.

Ovoga svijeta i nas samih, o svemu što smo proživjeli devedesetih prošlog stoljeća, što nas i danas progoni i pogoni. Generale, uhapsiše te na pravdi Boga, i svih bogova u koje se kunemo, i u čije ime ubijamo svih ovih stoljeća, križa nam, krsta, raznokrakih zvijezda i polumjeseca. Zovem te generalom iako znam da si uvijek više od oficira bio džentlmen. I da si odavno vratio čin, jer nisi mogao odšutjeti zločine protiv civila u Kanazima, Uzdolu i Doljanima. Jer, epolete ne čine vojnika, već njegova djela.

 Zašto mi baš Ti pade na pamet odmah nakon televizijskih krvavih slika i osvježenih živih tuga po svim ekranima? Zato što tebe utamničiti, progoniti kao zločinca a ne veličati heroja, mogu sam oni zlotvori trajno pomućene pameti. Mogu misliti kako si se osjećao tog trećeg ožujka 2011., kada su te s bečkog aerodroma odvodili kao kriminalca, štoviše ratnog zločinca, oni koji su, u konačnici, svu tu našu tragediju, koju smo sami zakuhali, nesebično potpirivali, zalijevajući je tradicionalno svim svojim zalihama kerozina i kolonijalističke, ukorijenjene pokvarenosti.   

 A tjedan kasnije, 11. marta, trebao si proslaviti i nazdraviti, kao i svi mi koji smo imali čast upoznati te i dičiti se drugarstvom, svoj 74. rođendan. 

Filozofija palanke

Možda me baš kalendar vratio u prošlost, te nevjerojatne podudarnosti, jer onaj zbog kojega je prekinut program nesrećom na svijet dođe dan kasnije, dvanaestog trećeg četrdesettreće. I zemlja podrijetla ista: BiH. Ti, doduše rođen u Beogradu, ali iz Bosanske Krupe, a ovaj selo Bižinovići, Kalinovik, sve danas tzv. Republika Srpska. Ti po nacionalnosti Bosanac, što ti ne priznaje ni država koju si branio, ovaj, da prostite svi to priznaju, zločinac. Kako onda napisati Srbin i izjednačiti vas po krvi i mesu, horoskopu i domorodstvu? Kao što su to pokušali oni koji su tebe uhapsili prije njega. 

Tebe koji si ostao u Sarajevu i branio ga od njega koji ga je kukavički granatirao s brda.

Tebe koji si više knjiga pročitao nego mnogi književnici i njega kojega je filozofija palanke, kao i svakog seljačića, dovela do mržnje i ubijanja grada. Tebe, prvog Bosanca koji je dobio francusku Legiju časti, i njega oličenje nečasti. I onda sve te koincidencije koje vas prate kao i sve suprotnosti. Ti koji si kao siroče odrastao u Zrenjaninu i pomagao vršnjacima, kao i danas i uvijek svoj djeci, i njega koji je od njihovih leševa pobjegao u obližnje vojvođansko selo gdje ga napokon uloviše. 

To sam te htio pitati, pa da ne zaboravim, sada činim: što si o njemu mislio, kako ratovao kada si znao tko je s druge strane? Jesi li ulazio u tu glavu, analizirao vijuge ritma zločina, beščašća i krvoločnosti onoga kojega bi, da nije svega toga, trebao zvati barem kolegom po profesiji, zemljakom po podrijetlu?

Nisi se pokolebao kada su ti »subraća« poručivala da se obrežeš i pređeš na islam, a ti svojstvenom ti duhovitošću odgovarao da ćeš to učiniti kada dokažu da su sišli sa stabla i znaju uspravno hodati. Znao si da ti »tvoji« neće oprostiti što si stao na suprotnu stranu, okrenuvši se stvarnom idealu slobode a ne lažnoj ideji nacije. Da bi doživio da te oni kojima si glavu spašavao, proglase i gorim od Njega!

Jedan na jedan

Siguran sam, samo da je bilo moguće izbjeći rat, samo da je s druge strane stajao netko dostojan ljudskog roda, da bi mu ponudio dvoboj, onako jedan na jedan, kao što to pravi Bosanci čine, pa kome obojci, kome opanci.

Pa da vidimo čija majka crnu vunu prede! Ne, nisi imao posla s čovjekom, pokazale su to i Srebrenica i Škabrnja i sva stratišta gdje se junaštvo iskazivalo masakrom golorukih ljudi, djece, žena, staraca. Nije on imao petlje, volje i dara za megdana. Draže mu je bilo sa sigurnog naređivati: »Samo cepaj, šefe! U živo meso samo!«. Pa makar u nevine, što mu se na kraju obilo i samoubilo o glavu vlastite kćeri. Nema veze što su ti poslije učinili oni što ni časti ni pameti ne imadu, ti ćeš zauvijek ostati Valter, a on Satrap. 

 Sjetih se kada smo udruženim snagama 6. travnja 2002. slavili pjesnika Izeta Sarajlića, kojeg tada prvi i posljednji put vidjeh u životu, inače rođenog 16. ožujka. 1930. godine, trideset godina i tri dana prije mene. Moj generale, bilo je to na dan kada je Sarajevo 1945. godine oslobođen fašističkih hordi Drugog svjetskog rata, da bi na isti jubilej 1992. godine počela njegova posljednja kalvarija, kada su ga neprijatelji svega ljudskoga htjeli trogodišnjim ubijanjem sravniti sa zemljom.

Znam da ćeš, kao i svaki normalan čovjek, to pripisati svima koji su ostali u Gradu, ali zahvaljujući tebi i tvojoj krvnoj grupi koja se nije dijelila na Srbe, Hrvate i Bošnjake, to se nije dogodilo. A preživjeli građanin i neumrli pjesnik Kiko je govorio da mu je ta nagrada najdraža u životu, je je on po nacionalnosti Sarajlija! 

  
Odlazi Zlo

»Volim Rijeku i Istru, ali i Sarajevo, 6. 4. 1999+3.«, napisao mi je tada u posveti na svojoj knjizi čovjek za kojeg nisam siguran je li prezime dobio po gradu ili grad po njemu ime. Tek kasnije saznah da ta igra brojki nije bila slučajna, jer on nije priznavao 21. stoljeće, ostavši u prošlom zauvijek, jer sve što je volio u njemu je ostalo. »Mala, velika moja, večeras ćemo za njih voljeti. Bilo ih je 28. Bilo ih je pet hiljada i 28. Bilo ih je više nego što je ikad i u jednoj pjesmi bilo ljubavi. Sada bi bili očevi. Sada ih više nema…« 

 Gledajući »breaking news« s mesarom u glavnoj ulozi, moj generale, i sam se uhvatih u razmišljanju kako je sve ono što je valjalo ostalo u tom krvlju natopljenom »novecentu«. Bertoluccijevom, Sarajlićevom, tvom, mom…

Nikada više ubijanja, nikada više smrti, a nikada više lijepih uspomena! Tvoj ratni, a moj novinarski drug Zlatko Dizdarević nedavno se na ovom mjestu sjetio pisca i humanista Čede Kisića koji je u tom ratnom sarajevskom apsolutnom besmislu bez kraja i početka, šćućuren u nekom podrumskom ćošku na druženjima, znao tiho, kao za sebe kazati: »Bože ljudi, što je nama lijepo…«. 

I zato dok odvode posljednjeg zločinca dvadesetog stoljeća pred lice pravde, ne likujem, ne nalazim ni katarze ni ispunjenja, ni ostvarenja. Zato sam se vjerojatno sjetio tebe dok Zlo odlazi s ekrana, jer, koliko god to banalno zvučalo, dobro na kraju pobjeđuje. I bit će nam opet lijepo

Novi list

Autor 29.5.2011. u 10:09

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija