Dva Josipa sačuvala Istru i Rijeku

Izdvajamo

• Za 118 katoličkih svećenika sudionika Narodno oslobodilačke borbe i suradnike Brozovog partizanskog pokreta od kojih je 43 u tom ratu i poginulo, na sramotu katoličke crkve a i cijele zajednice gotovo da se i ne zna. No u crkvama diljem Hrvatske održavaju se mise i bude se sjećanja za najvišim dužnosnicima, generalima i pukovnicima NDH.

Povezani članci

• Poniženima u BiH … pobuna (još) ne pada na pamet
• Marinko Čulić: Kako su SDP i HDZ zamijenili uloge
• Viktor Ivančić: Etnos i tanatos
• Koliko virusa?
• Đikan i parada
• NOVO U NOVOJ GODINI?

Foto: fluminensia.org/wikipedia

„Moramo zahvaliti bogu ali i mudrosti i odvažnosti Josipa Broza Tita, koji se odupro engleskom generalu Alexanderu i njegovim nastojanjima da Istra ne pripadne Hrvatskoj“, riječi su koje u Krašiću, rodnom mjestu blaženog Alojzija Stepinca, u propovijedi na misi održanoj u njegovu slavu, izgovara biskup Josip Pavlišić u veljači/februaru 1997. godine.

Od kada je biskup Josip Pavlišić izrekao te riječi do danas, ne samo da nitko nije izgovorio riječ hvale o Josipu Brozu, već izgleda kao da su se hrvatski političari natjecali svih ovih dvadesetak godina tko će više ocrniti Tita, usprkos poznatih i pozitivnih činjenica koje kod njega nesumnjivo prevladavaju. A prilika za kazati i izreći slično onom kao što je to učinio javno i na misi u Stepinčevu kraju biskup Josip Pavlišić je bilo, pa upravo i sada kada cijela Hrvatska kao u transu slavi „pobjedu“ u graničnom sporu sa Slovenijom, iako nije odlučeno ništa, niti je granična crta povučena, niti je problem koji hrvatski i slovenski političari rješavaju već 3o godina riješen. I nitko se od njih ne sjeti kazati, kao što je to rekao biskup Josip Pavlišić – Pa da vam nije bilo Josipa Broza  danas bi se vi Hrvati skupa sa Talijanima naganjali po Rijeci koji kvart pripada Italiji, a koji Hrvatskoj, te da li je granica na Rječini ili negdje drugdje.

Josip Pavlišić (28.12.1914. – 8.12.2005.) narodni je i pučki svećenik koji kao župnik službuje u Istri, blizak je malima i progonjenima, zaštitnik siromašnih i žalosnih, branitelj je vjere i naroda. Nadbiskup je Riječko-senjski od 1974. do 1990. godine. Kako je uvijek bio sa svojim narodom, tako je kao i mnogobrojni Istrijani uz Titovu patriotsku partizansku vojsku. Sudjeluje u radu Pokrajinskog Narodno oslobodilačkog odbora, a sa svojih 46 subraće svećenika potpisuje izjavu o priključenju Istre Hrvatskoj s kojom Msgr Božo Milanović odlazi na Parišku konferenciju 15.9.1947. godine kada se odlučivalo o sudbini Istre, kome će pripasti – Italiji ili Jugoslaviji. Tako su se eto istarski katolički svećenici te 1947. godine, kada se k tome u Jugoslaviji vladalo po „staljinističkom modelu“, izjasnili da će radije živjeti pod vlašću komuniste Tita u Hrvatskoj i Jugoslaviji, nego li u Katoličkoj Italiji. Nije li neobično da se katolički svećenici izjašnjavaju za život u komunističkoj Jugoslaviji pod Brozovim režimom, a kojeg danas Katolička crkva u Hrvatskoj prvenstveno karakterizira kao sistem koji ih je progonio, trovao i ubijao?

I zato hvala blagopokojnom biskupu Josipu Pavlišiću, tako su to radili zahvalni, za razliku od današnje neiskrene Hrvatske, tako se odužuju oni koji su znali cijeniti činjenicu da ih je taj čovjek Josip Broz oslobodio fašističkog jarma, da im je vratio njihovo narodno ime, da je oživio njihov narodni jezik, te da je ta sloboda plaćena desetinama tisuća poginulih partizanskih boraca.

„Predstavnici uskrsle Istre, izražavajući volju istarskog naroda odaju počast svim borcima palim za slobodu Istre i zahvaljuju NOV Hrvatske na ukazanoj pomoći“, stajalo je u proglasu Narodno oslobodilačkog odbora Istre koji je upućen iz Pazina 25.9.1943. godine, a u pisanju tog proglasa sudjelovao je i tada svećenik Josip Pavlišić.

Crvena zvijezda je bila simbol Brozovih patriotskih partizanskih boraca i ona nije bila samo puki znak raspoznavanja, ta zvijezda na kapi isto kao i ona na njihovim zastavama simbolizirala je ideje pravednosti, jednakosti i nacionalne slobode, simbolizirala je borbu protiv okupatora.

Na kapi pjesnika I.G.Kovačića ona simbolizira borbu za slobodu, a na šeširu književnika Vladimira Nazora ta zvijezda je simbol žudnje Dalmacije i ostalih potalijančenih krajeva za našim lijepim hrvatskim jezikom, kao što je na kapi Stjepana Filipovića ona simbol otpora protiv zla, ne samo u nas već i u cijelom svijetu. U kontekstu Rijeke i Istre ta je crvena zvijezda simbol slobode i hrvatstva kako Rijeke tako i Istre.

U godini u kojoj će Rijeka biti Europska prijestolnica kulture bijes rigidnih desničara, ali vrlo vjerojatno i žalosni izostanak predsjednika Vlade i još uvijek aktualne predsjednice Republike, izazvao je projekt „Rijeka, koraci i vrijeme“, koji prikazuje povijest grada posljednjih stotinjak godina kroz pripadnost različitim državama prikazujući zastave tih zemalja, od Austrougarske carevine, D’Annunzijeve i Slobodne države Rijeke, Italije, nacističke Njemačke, Jugoslavije i Republike Hrvatske. I od svih tih država i zastava našim desničarskim ikonama od Marijane Petir, Ruže Tomašić, Ivana Penave i notornog Josipa Đakića zasmetala je jedino zastava Jugoslavije. Nije njima zasmetala ni zastava nacističke Njemačke ni D’Annunzijeve Rijeke koje su hrvatski narod držale u pokornosti, smeta im zastava pod kojom su Rijeka i Istra priključene Hrvatskoj i Jugoslaviji, te time jasno pokazuju da je naša desničarska scena u suštini družina lažnih domoljuba koji bi sutra ponovo, kao što su to radili i u prošlosti Hrvatsku krčmili, dijelili i prodavali.

Za 118 katoličkih svećenika sudionika Narodno oslobodilačke borbe i suradnike Brozovog partizanskog pokreta od kojih je 43 u tom ratu i poginulo, na sramotu katoličke crkve a i cijele zajednice gotovo da se i ne zna. No u crkvama diljem Hrvatske održavaju se mise i bude se sjećanja za najvišim dužnosnicima, generalima i pukovnicima NDH.

Da li smo uopće svjesni dubine naše ljudske i moralne propasti i kamo nas to vodi?

Može li se Hrvatska ugledati na Rijeku?