DVA LICA ZLATNIKA SA MORSKOG DNA

Povezani članci

• Tomislav Klauški: Vlada nas hrabro vodi u propast
• Bijedna se Naša srami Maršala, a tetoši nacionalnu veleizdaju
• 824 godine Povelje Kulina bana
• KAKO DOĆI DO 40% ŽENA U VLADAMA?
• Sanela Klarić: Kako je tačno izračunato povećanje cijene gasa?
• Boris Dežulović: Como – najveći Hrvat svih vremena

“Ono što ljudi zaboravljaju je da i put za nigdje počinje jednim jedinim korakom.”

Chuck Palahniuk, Preživjeli

Prvi Rom za kojeg mogu reći da mi je bio drug bio je Ali.

Pjesma kaže ” to davno beše sećam se ja”. Na regrutaciji za JNA me, kao sportistu i naprednog omladinca, izabralo u Vojnu policiju i poslalo u Zagreb, ali to nije moglo dugo trajati: neko ko je prezirao policiju u dotadašnjem životu – a ako ćemo pravo, od tada do danas taj se stav nije bitno mijenjao, a svašta je prošlo – nije odjednom mogao promijeniti svjetonazor, pa su me odmah nakon zakletve, prebacili na Zapad. U Ilirsku Bistricu, za koju se pričalo da je kazneni garnizon i da vojnici tamo idu kad naprave neku običnu budalaštinu, a oficiri kad uprskaju dotle da njihovoj karijeri jedva da ima spasa.

On, Ali nije morao ništa pogriješiti da dođe u Ilirsku Bistricu. Imao je albansko prezime – Krasniqi, a živio je, negdje, u Beogradu, najvjerovatnije u favelama, što je latinoamerički eufemizam za divlja naselja sagrađena od dasaka, kartona i tankog lima. Izgledao je kao četrdesetogodišnjak, iako mu je bilo dvadesetak i nešto. Na fotografiji u vojnoj knjižici bio je obučen u mornarsku majicu, na pruge, i pamtim kako smo se smijali kad smo to otkrili. Izgledao nam je kao jedan od braće Dalton , Joe, iz besmrtnog Morrisovog western stripa o Taličnom Tomu, onaj najmanji i najpokvareniji. Kakvi smo glupi rasisti tada bili!?

Prvi put mi ga je bilo iskreno žao kad ga je komandant Božović, stasiti plavi Crnogorac izveo pred 500 vojnika i optužio da su, kad je bio u kantini, a vječito je bio tamo, kao stari vojnik kojeg vise nigdje neće premještati, nestale neke pare. Jedan vojnik je, nakon što su mu novci stigli od kuće, plaćao dug od nekih tridesetak piva koje je tamo popio, i pare su nestale. To je barem tvrdio tip koji je držao kantinu, a Krasniqi je slijegao ramenima i zaklinjao se da nije ukrao ništa.

BEING BLACK TWICE

Tih dva minuta koja je stajao pred nama bili su esencija poniženja, nešto što ću, valjda, zauvijek pamtiti. Zbog tog trenutka sam cijeli život odbijao učestvovati u svim masovnim akcijama koje uključuju princip subordinacije. Ali Krasniqi je stajao, jadan, sam i bez mogućnosti da se odbrani, a niko od nas ga nije htio ili smio, sasvim svejedno, uzeti u zaštitu. Nakon što je svima postalo jasno da se situacija neće srediti sama od sebe, Ali je opsovao. Na to se nekolicina nas počela glasno smijati, a komandant je prekinuo mučninu. Ipak, svi su mislili da je pare koje su se nekako nadoknadile ukrao baš on. Do kraja vojnog roka su ga zezali zbog toga, a ja sam naučio prvu lekciju iz borbe protiv rasizma. Ali Krasniqi se nije mogao odbraniti od optužbi, sve i da je bio nevin kao Sveti Pavle. Jer, dvojica koja su ga optužila bili su “normalni”, bijeli pripadnici dinarske rase, zakleti na vjernost domovini, a on je bio mali, crn i neugledan. Drugačiji. Njegova zakletva u odnosu na njihovu nije mogla imati nikakvu validnost, on je imao etnički polustatus , bio je crna fleka na trobojci domovine. “Like a being black twice”, tako je B.B. King objasnio kako je bilo svirati blues u bjelačkim klubovima u Americi za vrijeme buđenja crnačkog pokreta u šezdesetim godinama 20. stoljeća. “‘ ‘Em cigan, ’em šiptar”, rekao bi jedan tip za takve kakav je Ali. Uvijek kriv.

Naš odnos, Alijev i moj, ali i zauvijek i dio mog svjetonazora, promijenili su jedna pjesma i jedan film: nakon što je prošla zima, u kojoj vam se ne mili nigdje ni izaći iz stare kasarne, u provinciju u primorskom zaleđu stigli su i lijepi dani. Proljeće čini ljepšim sve pejsaže, i sjećanja, naravno. U to doba u jedino kino u gradiću stigao je film “Amadeus”, o kojem su pisale sve novine. U to vrijeme još nisam bio do kraja svjestan da plan moje majke da joj jedini sin bude pravnik nikada neće uspjeti, ali negdje je bilo sasvim jasno da će ova zanesena i budalasta priroda završiti u nekom pisanju, u radu na sasvim nekonkretnim i normalnom svijetu nekorisnim stvarima, koje u izuzetnim prilikama smijemo zvati i umjetnošću.

U životu sam sreo puno ljudi koji se bave tom disciplinom, bolje rečeno, tim disciplinama ljudskog bivstvovanja, puno njih se doista može pohvaliti da su uspješni u tome, svjetski poznati artisti i modeli, ili su zaradili puno novaca od toga, ali nema više od četvoro njih za koje bih se smio zakleti da imaju ono “nešto”. Ono što dijeli nas obične smrtnike, čime se god bavili, i njih besmrtne genije što su zadužili svijet ili jedan njegov dio. Dio svijeta kojem pripadam neke stvari duguje Šabanu Bajramoviću (1936- 2008), pjevaču čudesnog glasa, i glazbenom čarobnjaku. On je ima “to nešto.”

AMADEUS I SALIERI

Čudno je to kako nas u životu puno više određuju greške nego stvari koje smo dobro učinili. Kladio bih se da je moje kasnije interesovanje za Rome, njihovu glazbu i kulturu, odredio odnos s Alijem. Ne, ne može se reći da smo ga šikanirali, plaćali smo mu pivo i napolitanke, i uvijek zvali na ‘dernek’ kad bi se našlo nekog vina ili kad se skupi lova za veći broj piva, pa se uz gitaru u nekoj od napuštenih prostorija u kasarni, kad nema oficira, zapjeva pokoji hit. Mi, objektivno tada još klinci smo pjevali, a šta bi drugo, novi val i pop – Idole, Električni Orgazam, Film, čak i Zanu i Dadu Topića i Slađanu Milošević – neko stariji bi znao “Time” ili neki blues od grupe “Smak”. Nismo znali da Ali zna pjevati, dok se jednom nije okuražio i, sam bez pratnje, otpjevao neformalnu himnu svih očeva koji zbog pečalbe, problema sa samim sobom, dugova ili jednostavno želje za bijegom odlaze sa Balkana i traže bolje mjesto za život. Pjesma se, naravno, zove Prokleta je Amerika, a njen romski naziv glasi Geljam dade -‘Otišao si oče’.

Ali je pjesmu otpjevao tako sugestivno, i tako moćno da više nije bilo nikakve dileme spade li on u našu ekipu ili ne. Poslije toga mom vojničkom najboljem drugu Zoranu iz Vukovara koji je obožavao Stonese i meni više nije padalo na pamet da ga zajebavamo. Što je, uglavnom, bio znak i za ostale. Kad sam ga upitao da mi napiše tekst te pjesme, odgovorio je refleksom, za koji nije bilo greške da pripada genotipu:

– Hoću, ako me odvedeš u kino.

– Važi, Krasniqi. Dogovoreno.

Tri dana kasnije, otišli smo u staru kino-dvoranu u Prešernovoj ulici. Kad se pred nama otvorila špica još sam malo pogledavao Alija koji je prvo otvorenih usta gledao prve kadrove raskoši Formanove scenografije, a onda se zavalio u ne do kraja udobnu stolicu i mirno odgledao film. Kad je završilo, ustali smo i krenuli ka izlazu. Prvo business, pa i ja sam, iako nisam crn, barem malo Cigan:

– Ali, dođeš mi jednu stvar.

– Aha, Burić. Piši!

On je diktirao, a ja sam slušao i pisao na poleđini dvije spojene, malo veće kino-karte, sitnim slovima tekst pjesme “Prokleta je Amerika.” “Pučava me daja, sose voj rovela kasa dava svako dive armaja vojdela.” Do refrena: “Geljam dade, dudureste, amen nača džan, amen čikne te barova, tut te nadžanav.”

Naš prijevod refrena glasi “prodao si dušu zbog prokletog novca, vrati nam se kući da imamo oca.”

Fasciniran F. Murray Abrahamom koji u tom filmu magično igra Salierija, upitao sam Alija kako mu se sviđa film. Odgovorio je najpametnije i najiskrenije što je mogao:

– Lep. I tužan.

U toj priči, a shvatiću to godinama kasnije, približavajući se Romima, obilazeći njihove mahale i čerge ne bih li shvatio u čemu je “greška”, Ali je bio Mozart, a ja – Salieri. Uzimao sam od njega, istina nesvjesno, nešto što, ipak pripada njemu, bol koju je njegov sunarodnjak pretočio u pjesmu o ocu kojeg nema. Bez obzira koliko sam se trudio da shvatim taj cijeli kontekst, ja o tome nisam mogao znati ništa. Moj je otac tada bio živ , a mene je tamo negdje u Sarajevu za par mjeseci čekao sasvim izvjestan život gradskog zgubidana od kojeg na kraju možda i ispadne nešto, ali koji će učiniti dosta toga da sebi i okolini prilično iskomplicira život. Bio sam zaštićen.

ŠTO SE NEŠTO VIŠE OGLAŠAVA, TO GA MANJE IMA

Njegova priča bila je potpuno drukčija, on će nakon odsluženja te godine i par mjeseci spavati u trošnoj kući u predgrađu, najčešće biti na ulici, možda krasti i dopasti zatvora ili skončati u nekom jarku izboden nožem zbog par stotina maraka. S druge strane, tada nije bilo instituta za ljudska prava, workshopova, Helsinških odbora, UNHCR-ovih dana, tjedana ili decenija borbe za prava Roma, niti vladinih programa za njihovu socijalnu integraciju. Ipak, većina Roma koje sam poznavao bili su pismeni, imali su kakav-takav krov nad glavom i u slobodno vrijeme su bivali u kinima. Većina njih obožavala je Bruce Leeja i nakon predstava su vježbali njegov jet kune doo stil u kung fu borbi, baziran na “iznenadnoj inspiraciji”, najčešće ozbiljno povrijeđujući jedni druge, a tu i tamo bi, u pubertetskim tučama, razbili i njušku kakvog bijelca koji je imao hrabrosti da im se suprotstavi. I to je bilo jedino zlo za koje pamtim da su ga ikada i ikome nanijeli. Baš kao što ni Ali nikome nije nanio nikakvo ozbiljno zlo, a ako je i uzeo pare od onih piva, i neka je, na kraju je ispalo da su milioni tih napitaka u vojnim kantinama, zapravo, popijeni džaba.

Danas vise nije tako. Unatoč svoj nominalnoj, medijski razglašenoj i u krajnjem, ipak, neproduktivnoj brizi za Rome, oni ,čini se, nikada nisu bili u goroj situaciji. Znam šta govorim, Đurđevdan i pokoji drugi dan u godini provedem s njima, i mislim da znam šta su njihovi pravi problemi: nezaposlenost, nemogućnost kontrole školovanja djece, nepotpuni popisi stanovništva. I znam još nešto da ih, iako se uredno mogu pozdraviti na romskom, čestitati praznik, pa i zapjevati nekoliko njihovih ultimativnih hitova u “originalu”, nikada do kraja neću moći razumjeti.

SAN O SPASENJU

Oni, Romi, nemaju tu prokletu misao o superiornom nacionalnom identitetu, koja je, čini se, izraženija što je neki narod nebitniji. I ne treba im nikakva potvrda da su na tlu na kojem žive svoji na svome i da je njihovo porijeklo “pravo”. U tom diskursu Romi su superiorniji od ostalih naroda s kojima žive jer znaju da su jednom, bježeći s Indijskog potkontinenta preko turskih planina, potražili za sebe mjesto pod suncem i da je od tada njihova sudbina putovanje. Pamtim koliko sam se smijao kad mi je nana Hajra, jedna od najstarijih stanovnica sarajevskog romskog naselja Butmir objašnjavala porijeklo imena svoje djece i unuka: “Ovaj Mađino, on ti je kao neki čarobnjak, samo izvodi mađije i vragolije, ovo je Franz, a Sebastijan i Višnja su ti tamo. Djeca su mi bila bolešljiva kad sam im davala muslimanska imena, a sad su bolje.” Teško da postoji mikrosvijet u kojem ima više razlika, barem na nominalnom, ali i na kulturološkom i materijalnom nivou, nego kao što je slučaj. Ali, za većinu njih, barem u sredini iz koje ja dolazim ni izbliza se ne može reći da žive sretno.

Prema statističkim podacima svaki peti stanovnik Bosne i Hercegovine će u 2012. godini biti ugrožen siromaštvom. U takvoj situaciji Romi, definitivno, nemaju šta tražiti, njihova egzistencija je jedna od prvih koja će biti pometena nastavkom krize. S druge strane, na političkom nivou, diskriminacija prema njima je više nego očigledna. Od velikog broja sudskih presuda s kojima se Bosna i Hercegovina susretala od prestanka rata, najznačajnija je presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju “Sejdić i Finci protiv BiH.” U tom slučaju su se aplikanti, državljani BiH, g. Dervo Sejdić i g. Jakob Finci, žalili su se da im je usljed važećih odredaba Ustava BiH i Izbornog zakona BiH onemogućeno da se zbog njihovog romskog i židovskog porijekla kandidiraju za pozicije delegata u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH i na izborima za člana Predsjedništva BiH. Kod nas, dakle, samo pripadnici “konstitutivnih naroda” – Srbi, Hrvati i Bošnjaci – mogu biti birani u Parlament ili Predsjedništvo. Za “njih” Rome i Židove, ta mogućnost ne postoji, unatoč tome što je Sud rekao svoje. Naši, “pravi” narodi zasad nisu dozvolili da im neko kvari (etnički) čistu vlast. I zato, bez obzira na sve, treba biti na njihovoj, manjinskoj, u krajnjem na svojoj strani. Ljudskoj, jer Rom znači čovjek.

Alija Krasniqija nakon što je otišao iz Ilirske Bistrice više nikada nisam sreo. Zagrlili smo se kad je kretao, a on je me je samo pogledao svojim dubokim očima i pogledom u kojem je pisalo -“znaš sve, meni nikada neće biti bolje nego ovih proteklih godinu dana u životu, koju ljudi poput tebe shvaćaju kao kaznu.” Zato ga ponekad sanjam: u Crnoj Gori su mi izbjeglice Romi sa Kosova prije nekoliko godina ispričale jezivu priču o tome kako su na početkom rata na Kosovu Romi bježali na sve strane. Srpske paravojne jedinice koristile su neke Rome za upade i pljačku napuštenih albanskih kuća a onda je uslijedila odmazda Oslobodilačke Vojske Kosova. Došli su pred čergu, bacilli bombu u nju, a one koji su istrčavali pokosili bi kalašnjikovima. Priča o toj jezivoj slici se širila i to je bio jedan od posljednjih znakova za Rome da više ne mogu ostati na toj zemlji. Bježali su svuda, rijetki su se mogli dočepati zapadnoevropskih granica, a ostali su išli u Makedoniju, Bugarsku, Crnu Goru, Bosnu, svugdje gdje su mislili da mogu sačuvati živu glavu. Odmah sam pomislio na Alija: gdje je on, je li živ, kako je njemu moralo biti ako je čuo za sve to, ili ne daj bože bio tu, on je u sebi nosio oba identiteta, bio je Rom s Albanskim imenom, opet kriv, i opet bez ikakve mogućnosti da se odbrani.

Dio onih koji se dočepao Crne Gore stigao je na obalu, i tamo nakon nekoliko dana neko od njih je smislio “spasonosni” plan. Da kupe neki stari brod, poprave ga i preko Jadranskog mora stignu u Italiju. Rečeno-učinjeno, skupili su novac i zakrpili neku krntiju, gdje se nakrcalo više ljudi nego je slabi brodić mogao povući. Plovilo je između dvije obale potonulo, i niko nikada neće znati koliko se ljudi tada udavilo, i je li se iko iz te katastrofe dokopao italijanske čizme. Tih statistika nema u evropskim dokumentima i poveljama i najvjerovatnije ih nikada neće ni biti. Ostaće zapisano u mojim snovima: moj drug Ali, u mornarskoj majici tone na brodu u more, a ja se do zadnje sekunde nadam da zna plivati i da neće potonuti na tamnoplavo dno. Zaranjam za njim i ne mogu ga naći, ali na dnu vidim nešto što se sija, uspijem preko svih svojih mogućnosti doći do dna, pluća mi već pucaju, i uzimam taj sjajni predmet s dna. Izronim, i vidim da u ruci držim zlatnik, na kojem je s jedne strane Mozartov lik, a s druge Šaban Bajramović, a iznad njegove glave sitan natpis u polukrugu: “Prokleta je Amerika i zlato što sja.”

Na površini vode plutam sam, gledam okolo ne bih li vidio ikakav trag, a onda sve prestaje, samo se sunce bljeskovito odbija od zlatnik u mojoj ruci, produžava nadu da ću negdje pronaći Alija i ponovo ga odvesti u kino.

 Maribor 2012 – zivljenjenadotik