Dvadeset metara koji su promijenili svijet

Ivo Anić
Autor 30.10.2015. u 11:17

Dvadeset metara koji su promijenili svijet

U zadnjih dvjesto metara John Carlos i Tommie Smith shvatili su da neće zajednički ući u cilj, na liniji koja označava zadnjih sto pred ciljnom ravninom između dva gorostasa od preko metar devedeset u punom „šprintu“ probio se omaleni australac, metar i šezdeset osam visok dok je stadion u Mexico Cityu zanijemio od užasa. Pet sekundi u atletici je vječnost, a tih pet sekundi na zadnjih dvadeset metara ući će u povijest Olimpijskih igara i godinu 1968. ionako turbulentnu samu po sebi učiniti jednom od godina prekretnica, onih godina koje su promijenile svijet.

Četrvrti travnja te 1968. godine ubijen je Martin Luther King hicima iz snajpera na balkonu hotelske sobe u Memphisu, u saveznoj državi Tennessee, u Čehoslovačkoj je program demokratizacije svih društvenih područja potaknuo tzv. “Praško proljeće”, a 6. lipnja ubijen je Robert F. Kennedy, novoizabrani američki predsjednik Richard Milhous Nixon predstavio je u Washingtonu svoju buduću vladu u kojoj je Ministarstvo vanjskih poslova preuzeo William Rogers, a Ministarstvo obrane Melvin Laird dok je Amerika tonula u sve veću i dublju segregacijsku krizu u svojoj povijesti.

U dalekoj Australiji, iz koje je došao treći u liniji zadnjih dvadeset metara koji su zaustavili dah cijeloj kugli zemaljskoj, u to vrijeme su postojali oštri aparthejd-zakoni, nalik onima u Južnoj Africi. I tamo je bilo slično kao i u Americi protesta i uličnih nemira zbog zabrane dolaska emigranata koji nisu bijelci, te strašne diskiminacije lokalnog, aboridžinskog stanovništva, kojima su čak i pojedinu djecu oduzimali da bi ih odgajali u bijelim obiteljima.

Australija je slijedila trend Amerike, trend rasizma koji je bujao pod okriljem tadašnje politike koja je globalno podijelila svijet te 1968. godine, sve tamo negdje do zadnjih dvadeset metara finala na dvjesto metara za muškarce. Tommie Smith za djelić sekunde u foto finišu zadnjim atomima snage ući će tako u cilj i zaprepašteno pogledati omalenog Petera Normana za kojeg nikada istina nije ni čuo, kao ni John Carlos koji još nije mogao vjerovati da mu je srebro izmaklo iz ruku u zadnjih dvadeset metara no kako to obično biva u sportu u kojem je fair play ugrađen u samu bit stisnuo je ruku Peteru i zajedno su otišli sačekati ceremoniju dodjele medalja koja se trebala održati dvadesetak minuta kasnije.

U zadnjih dvadeset metara John Carlos i Tommie Smith shvatili su da neće zajednički ući u cilj, u prostoriji u kojoj su čekali ceremoniju dodijela medalja John i Tommie znali su da im u cilju kojeg su sebi postavili i namjeri koju su htijeli izvesti smeta, a tako to obično u životu biva jedan sto i šezdeset osam visok Australac koji je šutio sjedeći između njih. Tommie je pogledao u oči Petera i upitao ga vjeruje li u ljudska prava našto mu je Peter odgovorio potvrdno. – Vjeruješ li u Boga Peter, upitao je John Carlos, a Peter Norman klimnuo je glavom nadodavši da za sebe može kazati da je praktički vjernik i da svoju vjeru razumije i poštuje. – Ono što kanimo napraviti sada više je od bilo kojeg atletskog dostignuća, kazao je Tommie i pokazao Peteru bedž Olimpijskog pokreta za ljudska prava dok je John skidao obuću i iz crne sportske torbe izvadio par crnih rukavica, simbol Crnih Pantera, kontroverznog pokreta za crnačka prava u SAD.

– Uz vas sam ljudi, rekao je omaleni Australac sabrano i sigurno što je zbunilo gorostase, atletičare sprintere koji će nekoliko minuta kasnije ući u američku i svjetsku povijest. – “Sjećam se, očekivao sam da ću u njegovim očima vidjeti strah, a umjesto toga vidio sam samo jedno, vidio sam – ljubav”, prisjeća se Carlos u svojim memoarima koji su izašli kako to obično u životu biva 2006. godine, par mjeseci nakon što je Peter Norman preminuo od srčanog udara siromašan i zaboravljen od svijeta.

Američki sprinteri su isprva riješili da na sportske jakne stave bedž “Olimpijski projekt za ljudska prava”, bedž koji je označavao pripadnost pokretu za ravnopravnost u sportu. Htjeli su izaći bosi, kako bi simbolizirali siromaštvo crnačke populacije i način na koji se bijelci odnose prema njihovoj braći. Tada su se sjetili para crnih rukavicakoje su zaboravili u sobi hotela, vremena više nije bilo.

-“Neka svatko od vas uzme po jednu”, ponudio im je rješenje sam Peter Norman koji je zamolio Johna samo jednu stvar.

“Ja vjerujem u ono u što i vi vjerujete. Imate li još jedan takav bedž, za mene? Tako bih vam i ja mogao pružiti podršku, ja želim da svijet vidi da sam uz vas.” Bedž su pronašli kod jednog trećeg američkog olimpijca, Paula Hoffmana koji nije mogao vjerovati što se događa i što njih trojica kane napraviti.

“Sve mi je bilo jasno, iz razgovora s njima, iz njihovih planova. A jasno mi je bilo i da su te planove proveli u djelo kada je glas koji je pjevao američku himnu počeo nestajati. Utišao se. I nestao. Cijeli stadion je šutio”, prisjetit će se kasnije sam Peter. Iza njegovih leđa, pognutih glava stajala su dva gorostasa, američka sprintera visoko podignutih ruku stisnutih šaka u znak podrške pokretu koji se širio njihovom domovinom, pokretu za prava i jednakost svih ljudi bili oni crne ili bijele boje kože.

Smith i Carlos su još u Mexico Cityu suspendirani iz američke olimpijske ekipe, izbačeni su i iz olimpijskog sela, a veslač Hoffman je optužen za suradnju. Kada su sprinteri stigli nazad u SAD, dobili su veliki broj prijetnji smrću, a sačekale su ih i ozbiljne poslijedice, njih i njihove obitelji nitko nije htio zaposliti dok su njihova sportska dostignuća prebrisana i izbačena iz almanaha Američkog sporta.

Oni su se, međutim, oslonili na podršku svoje zajednice i pregrmjeli su taj strašan period svoga života. Postali su heroji u godinama koje će uslijediti i s pravom su uvršteni u sportske ali i ljudske ikone svog vremena, ljude koji su hrabro i bez zadrške ustali protiv rasizma izlažući se represiji i osudi svoje zajednice. Čak im je ispred „Univerziteta San Jose State“ podignuta zajednička bista, bista koja prikazuje njih dvojicu uzdignutih ruku u bista na kojoj nema Petera Normana. Peter Norman nestao je praktički sa lica zemaljske kugle, Aparthejd koji je u svom zamahu vladao Australijom nije oprostio metar i šezdeset osam visokom sunarodnjaku takvu drskost, Peter Norman zauvijek je ostao u onih pedeset sekundi između dva gorostasna sprintera na tartanu Mexico Citya.

Iako je bio vlasnik nacionalnog rekorda, iako je proslavio Australiju kao jedini i pravi atletičar kontinenta nisu ga htjeli povesti na sljedeće Igre, 1972. u Munchenu. Nisu ga poveli, iako je oborio kvalifikacijsku olimpijsku normu za trku na 200 metara čak trinaest puta, a onu za trku od 100 metara u pet navrata. Trinaest puta Peter je odboru dokazivao da je daleko najbrži istrčavši svojih dvjesto metara u dlaku dokazujući svima koliko su svijetu i čovječanstvu značile one zadnje dvadeset i dvije sekunde koje su promijenile percepciju javnosti u Americi.

Razočaran i sam, ostavljen bez sporta koji mu je bio jedini pravi izvor prihoda napustio je takmičarsko bavljenje atletikom posvetivši se samo ameterskoj atletici povremeno učivši mlade naraštaje svom iskustvu priprema za Olimpijske igre. No ono što će uslijediti peter Norman nije očekivao, oni koji mu nisu opraštali nacionalnu sramotu oduzeli su mu i licencu za bavljenje treninzima mlađih naraštaja, a obitelj ga se odrekla. Timske kolege kojima je do jučer bio uzor sada su okretali glavu od Petera, ista stvar se dogodila i u Savezu, na ulicama njegova rodna grada. Uslijed jedne povrede koju je zadobio radeći kao mesar, dobio je i gangrenu, što je Petera dovelo do apsurdne situacije da zdravstveno osiguranje nije plaćalo njegovo liječenje pa je ostavljen i sam pao u tešku depresiju i alkoholizam, kao beskućnik proveo je zadnje dane svoga života skupljajući pet – ambalažu po ulicama.

“Dok smo mi dobivali sve veću podršku, Peter je stajao sam naspram čitave države, naspram čitavog kontinenta. Patio je sam”, prisjetio se Carlos u svojim memoarima koji su izašli kako to u životu već biva 2006. godine, upravo one godine u kojoj će Peter preminuti od srčanog udara.
Peteru Normanu su iz Olimpijskog komiteta Australije licemjerno ponudili posao, baš u komitetu, pod uvjetom da osudi potez svojih kolega, Johna Carlosa i Tommija Smitha te ih se javno na nacionalnoj televiziji odrekne uz izjavu da su ga gorostasni sprinteri prinudili na nošenje bedža u znak potpore te ga primorali da potpiše izjavu u kojoj podržava njihovu borbu za drugačiji svijet.

Peter Norman nije na to pristao.

Cijenu svog neprihvaćanja uloge žrtve u cijeloj priči Peter Norman plaćao je tako desetljećima sve do svoje smrti.

Iako je bio i ostao državni rekorder, cijenu je platio i 2000. godine kada skandalozno i sramotno nije pozvan na Olimpijske igre čijih je domaćin bio upravo njegov rodni Sidney. Poziv za Sidney dobio je od legendarnog američkog sprintera Michaela Johnsona, olimpijskog prvaka koji je Petera Normana smatrao uzorom i herojem, a kojeg je pozvao na svoj rođendan, dva dana pred početak igara.

“On je cijelog života plaćao cijenu svog izbora”, rekao je Tommie Smith. “Nije to bila samo jedna obična gesta kojom nam je pružio podršku, to je bila njegova borba. Njegova i ničija više. On je bio bijelac, bijeli Australac, koji je s dva crna čovjeka zajedno stajao u tom pobjedničkom momentu. Sva trojica zajedno, u ime istog cilja, za američki narod Peter Norman je heroj, heroj kojeg je svijet sramotno zaboravio i prepustio ga gorkoj sudbini, svijet koji i danas žii na temeljima segregacije, ksenofobije i rasizma“, kazao je Tommie Smith u govoru na sahrani Petera Normana. Peterov lijes ponijela su dva gorostasa, dva američka heroja i sprintera koji su se tim činom poklonili čovjeku ali i prijatelju.

Na sahrani, skromnoj za heroja njegove veličine, kovčeg su nosila dva čovjeka koje mnogi koji su se tu zatekli nisu prepoznali.

Petera Normana na svojim ramenima nosila su njegova braća, Tommie Smith i John Carlos.

Na pitanje novinara nije li mu žao zbog čina kojeg je napravio Peter je odgovorio kratko da nije, odgovorio je da bi istu stvar napravio ponovo i da je samo izvršio svoju ljudsku dužnost prema čovjeku i prema Bogu.

Razmislite dobro o tim jednostavnim riječima dok svojim činom nepoduzimanja tolerirate crne uniforme i rasitička obilježja, razmislite o porukam koje šaljete svojoj djeci svojom šutnjom dok se gaze ljudska prava, razbijaju ploče sa tuđim jezikom i dok policija premlaćuje izbjeglice druge vjere i druge boje kože uz vaš prešutni angažman i pristajanje. Razmislite koliko ste hrabar čovjek da uradite zapravo jednostavnu stvar, sve što trebate nalazi se u onih deset sekundi i u onih deset metara kada trebate stisnuti zube i hrabro dignuti glavu među gorostasima i potom dignuti ruku u znak protesta. Čin je ono što nas odvaja, čin pobune i čin prosvijeda, to su ljudski mehanizmi koje nam je dao Bog da se prepoznamo i da se po njima ravnamo.

U zadnjih dvjesto metara John Carlos i Tommie Smith shvatili su da neće zajednički ući u cilj no shvatili su i da će ući u povijest zajedno sa jednim malenim atletičarom, omalenom stotinu i šezdeset osam visokom sprinteru koji im je pomrsivši račune u zadnjih deset sekundi zadnjih dvadeset metara donio neprocjenjivu pobjedu i zanemariv gubitak. Sport je znate takav kao uostalom i život sam, sportom se bave ljudi koji drugačije gledaju na svijet i onoga protiv koga se bore, sport je divna ljudska vještina u kojoj su vam prijatelji zapravo suparnici dok ste u konačnici, na cilju, točno iza dvjesto metara samo ono što ste bili i u početku utrke – samo braća i ništa više, braća zajedno u istoj borbi i istom činu, činu koji može svojom veličinom promijeniti svijet.

Ivo Anić
Autor 30.10.2015. u 11:17

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija