Dvije fotelje iz barake u Savskoj za Franju Tuđmana

Povezani članci

• HGK promovira Varšavsku, a ne Zagrebačku burzu
• Bitka na Menhetnu
• Puške ili plišani medvjedići?!
• Andrej Nikolaidis o napadima na Predraga Lucića: Ovdašnji fašizmi su sramota čak i za fašizam
• Referen-dum-dum
• Robert W. McChesney: Novinarstvo koje od ljudi pravi idiote

Foto: Zdravko Sever

Sindrom dvije fotelje iz barake u Savskoj pokazao je svoje „lice“ kada je Franjo Tuđman početkom 90-tih otkupio za mizeran novac Vilu od 1.400 metara kvadratnih na temelju Uredbe Vlade RH koja je vrijedila tek toliko dok se ne obavi taj domoljubni čin udomljavanja obitelji prvog hrvatskog predsjednika, iako je u spomenutoj vili imao stanarsko pravo samo nad jednim stanom. Već sutra je stupio na snagu Zakon o zabrani raspolaganja državnim vilama.

Ušao sam u čuvenu baraku HDZ-a u Savskoj ulici u Zagrebu, kraj je studenoga početak prosinca 1989. godine, ljudi u Hrvatskoj su frustrirani Memorandumom SANU koji se realizira Miloševićevim nasrtajima na postojeća ustavna rješenja i rušenjem legitimno izabranih rukovodstava tzv. Jogurt revolucijom. Narod je željan demokracije i demokratskog raspleta narušenih odnosa, mnogi kao i ja su uvjerenja da ćemo to postići, ostvariti s HDZ-om i Franjom Tuđmanom, te dosegnuti, kao na filmu uljepšane, europske demokratske standarde i blagostanje Hrvatske.

U baraci susrećem Đuru Pericu, dugogodišnjeg političkog zatvorenika, nedavno je izašao iz zatvora poslije montiranog političkog procesa, zatvora u kojem je proveo 14 godina i tjedan dana. Upoznajemo se. „Predsjednik će uskoro doći, daje intervju na Radiju 101“, kaže s metlom u ruci čisteći pod barake i sobu predsjednika stranke raspoređujući stolice i dvije fotelje. Đuro je ugodan sugovornik vesela raspoloženja tako da je vrijeme brzo proletjelo i stigao je Franjo Tuđman. Upoznali smo se i proveli u razgovoru nasamo gotovo 45 minuta, a predsjednik Tuđman je iznosio svoje dojmove s puta po Sjevernoj Americi odakle se upravo vratio. Pohvalio je našu javnu objavu prvog općinskog odbora HDZ-a osnovanog u tadašnjem Kardeljevu riječima: „Ovo je prvi put da je objavljeno nešto od HDZ-a a da nije popraćeno negativnim komentarom“. Za to bi trebalo zahvaliti Krunoslavu Kljakoviću tadašnjem glavnom uredniku „Nedjeljne Dalmacije“ koji je objavio naš proglas i time pokazao da je i u ona „mračna vremena“ imao više osjetljivosti za nezavisno novinarstvo od mnogih urednika „Slobodne Dalmacije“ iz vremena demokratske Hrvatske. Nakon razgovora poveo me pokazati aktivnosti u baraki. Došavši u prostoriju za njega određenu začuđeno je upitao Đuru: „Pa gdje je ona druga fotelja?“

-„Odnio sam je u ured potpredsjednika“, odgovorio je Đuro.
-„Pa kako ću ja Đuro kada budem imao sastanak. Tu za stolom bi trebala biti ta druga fotelja u kojoj ja sjedim dok razgovaram s gostima“, rekao je Franjo.
-„Dobro predsjedniče“, smireno će Đuro, te će donijeti i drugu fotelju.

Između većeg broja običnih stolica su i te dvije fotelje i Franjo ih Tuđman želi obje za sebe i obje će i završiti u njegovu uredu. Mnogima sam to ispričao kao neobičnost, pomislio sam nije li to pomalo egoistično i posesivno, ali je i istina da nisam tome pridavao preveliku važnost, jer na temelju jednog događaja teško je i nemoguće, a bilo bi i nepravedno donositi dalekosežne zaključke.

No, vrijeme će pokazati da će upravo sindrom te dvije fotelje, posesivnost i egoizam predsjednika Franje Tuđmana na negativan način obilježiti vrijeme njegove vladavine i potaknuti brojne negativnosti u hrvatskom društvu inspirirane s najviše instance položaja predsjednika Republike Hrvatske.

Ta želja za posjedovanjem, imetak i vlasništvo, sebičnost i sebeljublje, gdje je vlastiti interes iznad svega drugoga, pa i naše ljubljene i jedine domovine, vidljiv je i prepoznatljiv u mnogim prilikama, a počeci sežu od početka devedesetih i načina na koji je Franjo Tuđman stekao Vilu na Pantovčaku. Ta Vila u Nazorovoj 59 bila je u vlasništvu obitelji Wruss-Kostić koja je židovskog i srpskog porijekla, te je pod prijetnjom Jasenovca 1941. godine potražila spas u Italiji. Poslije rata u njoj je živio svećenik Svetozar Rittig koji je bio ministar u vladi NR Hrvatske, da bi se po njegovoj smrti 1961. godine u vilu uselio Franjo Tuđman sa svojom porodicom, ženom i troje djece, te naravno i sluškinjom koje uvijek idu uz znamenite i značajne obitelji. U Vili je proveo i sve svoje disidentske godine kao otvoreni protivnik režima SFRJ. Za razliku od disidenata SSSR-a i drugih zemalja iza željezne zavjese, koji su bivali dislocirani po gradovima Sibira, a u Mađarskoj su sveučilišni profesori disidenti prodavali karte za vožnju tramvajem u Budimpešti, disidenti u Jugoslaviji su zadržali tuđe vile i svoje velebne stanove, predavali po fakultetima, izdavali knjige, organizirali tribine i promocije svojih knjiga. Uostalom, nije li i sam predsjednik jugoslavenske zajednice Josip Broz intervenirao u korist disidenta Tuđmana, svojom čuvenom porukom, u vrijeme kada je on bio uhićen – „Tuđmanu ne pakovati!“ I to je jedna od specifičnosti Jugoslavije i pokazatelj plahosti režima, karaktera zajednice kao i karaktera njenog vladara.

Sindrom dvije fotelje iz barake u Savskoj pokazao je svoje „lice“ kada je Franjo Tuđman početkom 90-tih otkupio za mizeran novac Vilu od 1.400 metara kvadratnih na temelju Uredbe Vlade RH koja je vrijedila tek toliko dok se ne obavi taj domoljubni čin udomljavanja obitelji prvog hrvatskog predsjednika, iako je u spomenutoj vili imao stanarsko pravo samo nad jednim stanom. Već sutra je stupio na snagu Zakon o zabrani raspolaganja državnim vilama.

Općenito se smatra da je upravo u ovom činu moralne izdaje sadržan početak političkog, ekonomskog, kulturnog pa čak i demografskog posrtanja Republike Hrvatske.

A sve je počelo s one dvije fotelje iz barake u Savskoj.