Dvije Hrvatske

Almir Methadžović
Autor 5.4.2016. u 11:19

Dvije Hrvatske

Foto: croative.net

Da može da vidi Hrvatsku, Antonio Manchado bi vjerovatno napisao: „Hrvatiću koji se rađaš, vrlo je moguće da ti Hasanbegovićeva, Bujanecova, Juričeva, i „umjereno-konzervativna“ Raspudićeva Hrvatska zaledi krv u žilama.“

Prošli četvrtak (31.03) je u Splitu napadnut novinar i pisac Ante Tomić. Kako se navodi u medijima, dva nasrtljiva divljaka su se okomila na Tomića uz povike tipa „govno jugoslavensko“. Dan iza ovog incidenta, (01.04) u Večernjem je objavljen intervju s profesorom Ninom Raspudićem naslovljen „Ne palim niti gasim požare i ne koristim govor mržnje“. Tijekom intervjua, novinarka Renata Rašović, traži mišljenje Raspudića o postojanju dvije Hrvatske koja se, po njenim riječima, „nemeće u javnom prostoru“. Raspudić smatra da je to „napumpano“, jer čim se Hrvati dohvate neke konkretnije teme, stvari više nisu tako crne i bijele, pojavi se puno više nijansi, te, kako on smatra, mnogi se tada nađu na istoj strani. Dakle, po Raspudiću pada u vodu postojanje dvije Hrvatske kao rezultat političkog i ideološkog razdora hrvatskog društva.

Čitajući taj intervju, pala mi je na pamet teza o dvije Španjolske koja se često koristi u političkom diskursu ove zemlje, i povijesnog konteksta koji se navodi kada je riječ o španjolskoj ideološkoj podijeljenosti. Interesantno, taj razdor je utemeljen jednom poemom koja je danas označena kao nacionalno remek djelo. Naime, početkom XX vijeka, 1912. godine, španjolski pjesnik Antonio Machado je objavio malu ali vrlo smislenu poemu „Españolito que vienes al mundo“, u prijevodu „Španjolčiću koji dolaziš na svijet“, i koja glasi otprilike ovako:

Već ima jedan Španjolac koji hoće

živjeti i živjeti počinje,

između jedne Španjolske koja umire

i druge koja zijeva.

 

Španjolčiću koji dolaziš na svijet,

neka te čuva Bog.

Jedna od dvije Španjolske

zaledit će ti srce.

U vrijeme kada je nastala ova poema, domovina Antonia Machada se nalazila u dugogodišnjoj nacionalnoj krizi. Daleke 1898. godine, Španjolska je u kratkotrajnom ratu poražena od SAD-a, zbog čega gubi svoje posljednje karipske kolonije Kubu i Puerto Rico, te Filipine i Guam u Jugoistočnoj Aziji. Taj vojni poraz, koji se obično naziva „Katastrofa 1898.“, i totalni slom nekadašnje najveće kolonijalne sile je na Iberijskom poluotoku prouzrokovao opštu nacionalnu depresiju i žestoka politička previranja, koja se eksponencijalno pogoršavala što je kulminiralo krvavim građanskim ratom 1936 – 1939., u kojem je poginulo oko pola miliona ljudi.

Antonio Machado, kao najmlađi pjesnik u grupi pisaca i intelektualaca, koja je i sama nazvana Generacija 98. (jer su djelovali u periodu izrazito opterećenom Katastrofom 1898.), je najbolje predvidio fenomen koji se kasnije razvio u taj nesretni izraz „dvije Španjolske“. On, osjećajući društveni i politički razdor u svojoj domovini, upozorava Španjolčića koji dolazi na svijet da će mu jedna od dvije Španjolske zalediti srce. I zaista, jedna od te dvije Španjolske je Antonija Machada otjerala prije vremena u smrt. On je kao demokrat i lojalni republikanac (ljevičar) za vrijeme rata bio odsječen od svog brata, koji se sticajem okolnosti nalazio na ustaničkoj (fašističkoj/frankističkoj) strani. Pred kraj rata, to jeste, pred sam pad Republike, Machado i njegova majka su evakuirani prema Francuskoj gdje su ubrzo po dolasku, u razmaku od tri dana, oboje u očaju umrli.

Ono što definiše ovu Machadovu poemu je njena univerzalnost, odnosno, u našem slučaju, primjenjivost iste u hrvatskom društveno-političkom kontekstu. Naime, Hrvati svih pokoljenja su danas zatečeni, baš kao i svojevremeno Antonio Machado u Španjolskoj početkom XX stoljeća, dubokom nacionalnom krizom koja razdire zemlju iznutra. S tim da je jedina razlika između tadašnje Španjolske i sadašnje Hrvatske ta, da razlog hrvatskog razdora paradoksalno proizilazi upravo iz „najpozitivnijeg“ trenutka hrvatske povijesti – njene konačne  i definitivne nezavisnosti.

Nakon navodno tisuću godina hrvatskog sna, kada je napokon realizirana državna samostalnost, opstojnost, nezavisnost; Hrvatska je danas, dvadeset godina od „emancipacije“ bukvalno na koljenima. Nema obećanog blagostanja, država Hrvatska i narod je privatizacijom opljačkan, ekonomija je u krizi, demografska situacija je katastrofalna, odljev mozgova i radne snage je u vrlo zabrinjavajućem porastu, međunarodni ugled, glas, i utjecaj je beznačajan. I tako dalje, i tome slično. Ukratko, ništa nije ispalo onako kako se sanjalo/maštalo i kako je vladajuća političla elita obećavala devedesetih godina prošlog stoljeća. Sudbina Hrvatske nije u rukama Hrvata. Ima li šta gore?!

Rezultat je žestoka polarizacija hrvatskog društva na dvije Hrvatske koje se međusobno optužuju za ovakvo katastrofalno stanje ali i čiji su svjetonazori dijametralno oprečni. Stoga, Raspudić griješi kada niječe postojanje dvije Hrvatske, jer je i on sam učesnik, odnosno intelektualni radnik u službi jedne od te dvije Hrvatske – one desne, konzervativne. Njegova opredijeljenost, koju on ne krije, i koju ne treba da krije, dolazi najviše do izražaja kada on optužuje svoje ideološke protivnike kao nametače Gramscijeve „lijeve kulturne hegemonije“.

S druge strane se nalazi ta druga Hrvatska, koja je neopterećena, odnosno, manje ili nikako opsjednuta diskursom etničkog hrvatskog nacionalizma. Ta Hrvatska svakodnevno raste i vremenom je sve više aktivnija i glasnija. Međutim, jedna vrlo značajna razlika između ove dvije Hrvatske je ta, da samo ona desna podstiče fizičko nasilje nad neistomišljenicima. E, u nijanse te desne Hrvatske, doduše  kao „umjereni konzervativac“, kako sam sebe voli nazivati, se odlično uklapa profesor Raspudić.

Da može da vidi Hrvatsku, Antonio Manchado bi vjerovatno napisao: „Hrvatiću koji se rađaš, vrlo je moguće da ti Hasanbegovićeva, Bujanecova, Juričeva, i „umjereno-konzervativna“ Raspudićeva Hrvatska zaledi krv u žilama.“

Almir Methadžović
Autor 5.4.2016. u 11:19

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija