Dvoglava aždaja

Viktor Ivančić
Autor 16.4.2022. u 09:05

Izdvajamo

  • Državna politika je, dakle, ono što se ne izgovara. Ona se ne može – a to znači ne smije – riječima opisati. Dođeš, nazočiš, šutiš, položiš vijenac, upališ svijeću – zadržiš, ukratko, ideološku neopredijeljenost – a poslije pustiš govorni automat na čelu stranke da u slučaju neudobna pitanja odvergla nešto o tome kako prisustvo Vladina delegata obilježavanju dana uspostave ustaške države nije čin državne podrške ustašofiliji, nego baš suprotno. Uslijedi li potpitanje, automat će iznova odvrtjeti isti iskaz. Na svaki poticaj automat samouvjereno ponavlja: Najoštrije se ograđujemo od onoga što svesrdno podržavamo.

Povezani članci

Dvoglava aždaja

Andrej Plenković riješen je voditi stranku koju će krasiti politička psihologija dvoglave aždaje. Ona podrazumijeva koegzistenciju fašista i antifašista u istome političkom biću, s tim da antifašist drži svijeću, dok nas fašist jebe u zdrav mozak.

Piše: Viktor Ivančić

Prije skoro tri decenije, u prosincu 1993., u Zagrebu je uz snažnu medijsku kampanju i državnu logistiku otvorena grandiozna izložba pod nazivom “Hrvatsko domobranstvo 1868. – 1993.”. Godine u naslovu sugerirale su “historijski kontinuitet” i stoljetnu tradiciju. U popratnoj brošuri definirana je, između ostaloga, i uloga domobrana u vrijeme NDH: “Istinski domoljubi, hrvatski se domobrani beskompromisno bore braneći hrvatsku državu i hrvatske interese, ali čitavim tijekom rata zadržavaju ideološku neopredijeljenost. U toj borbi tisuće ih polaže živote na oltar domovine.”

Što bi to bila domobranska “ideološka neopredijeljenost”?

Jedan od eksponata na spomenutoj izložbi bio je list “Hrvatski domobran” iz listopada 1941. godine, ali uvodni komentar toga broja, otisnut na prvome lijevom stupcu naslovne stranice, mogli su pročitati samo rani posjetitelji kulturnog događaja. Nekoliko sati nakon otvaranja, naime, to štivo je hitrom intervencijom najvećim dijelom prekriveno drugim eksponatom, tako da se jedino moglo uočiti kako se u njemu na više mjesta spominju Židovi, i to pisani malim početnim “ž”. Davno antisemitsko zastranjivanje ispravljeno je trudom suvremenih kustosa.

Zbog nemara organizatora, međutim, nepokriven je ostao komentar na desnome stupcu naslovnice istog lista. Članak je počinjao rečenicom: “Pravoslavci, židovi i komunisti nalaze se danas ujedinjeni u borbi protiv Nezavisne Države Hrvatske.” Ta činjenica, istaknuto je u narednoj rečenici, “mora svakome domobranu biti stalno pred očima”.

Tako je tada – što zahvaljujući budnosti kustosa, što zahvaljujući nezgodi da su zaspali na dužnosti – ilustrirana neutralna pozicija slavne hrvatske vojne formacije. Nije ostajalo mjesta dvojbi: ustaše i domobrane rukovodili su isti ideali, ali je ove potonje uz to krasila i “ideološka neopredijeljenost”. Ad hoc sklepana definicija, ako je ikome do nje bilo stalo, mogla je glasiti: domobran je ustaša koji “zadržava ideološku neopredijeljenost”.

Imperativ da se ustane “u obranu hrvatske države i hrvatskih interesa”, da se “položi život na oltar domovine”, funkcionirao je naime kao ideologija nad ideologijama, kao operativna sila nacionalne fuzije, omogućujući da se i sušte suprotnosti – ideološka isključivost i ideološka neopredijeljenost – sretno sliju u istu krvavu kupku.

Staru muzejsku epizodu navodim radi podsjećanja da je još tada, prije tri desetljeća, maketa “ideološki neopredijeljenog” domobrana, nakon što je prošla strojnu doradu u radionicama majstora historijskog revizionizma, promovirana u idealnu figuru zastupnika hrvatskoga političkog centra, onu koja će diktirati vladajući ugođaj i takozvanu opću klimu, koja će deklarativno odbijati lijeve i desne ekstremizme, a faktički s onim desnim oformiti neraskidivi cinični savez.

U međuvremenu se štošta promijenilo, temperatura mora i cijena nafte su porasle, socijalna sigurnost se smanjila, no stabilnost floskule o “ideološkoj neopredijeljenosti” vladajućeg centra ne dolazi u pitanje: hrvatski domobran s istim padobranom pada s istog Marsa, aterirajući najčešće na poprište zločina.

Tisuću i prva verzija igrokaza s istom dramaturgijom upriličena je prošle nedjelje u Splitu. Standardna skupina neoustaša predvođenih Markom Skejomi saborskim zastupnikom Antom Prkačinom okupila se oko spomenika IX. bojni HOS-a da proslavi dan uspostave NDH, tamo ih je pozdravio izaslanik Vlade Matko Raos i u kratkom govoru rekao da “bez 10. travnja 1941. ne bi bilo današnje Hrvatske”, onda se ministarstvo kojim rukovodi Tomo Medved ogradilo od njegova istupa saopćivši da “nikakvo obraćanje njega kao izaslanika nije bilo predviđeno”, nego je svoju predstavničku ulogu dotični trebao ispuniti “isključivo svojom nazočnošću te polaganjem vijenca i paljenjem svijeća”, onda se od Raosove izjave ogradio i premijer Andrej Plenković, šturo kazavši da je ona “nepromišljena” i da ista “nije stav Vlade”…

Zbog čega se skandaloznom smatra izjava Vladina izaslanika na fašističkom skupu, a ne činjenica da je on bio Vladin izaslanik na fašističkom skupu, zašto se drži spornim ono što je Vladin predstavnik rekao (mada nije rekao ništa bitno različito od ostalih korisnika mikrofona), a ne to što Vlada ima predstavnika na okupljanju kojim se tradicionalno slavi dan proglašenja ustaške NDH, pred spomenikom jedinici koje se zove po ustaškom koljaču, gdje se redovito salutira ustaškim pokličem “Za dom spremni”, gdje svi govornici već godinama uspaljeno veličaju ustaške ideale… zdravome je razumu nedokučivo, no zdrav razum ionako nije preporučljiv za usvajanje samorazumljivosti sličnih obreda.

Neoprezno iskoračivši iz uloge nijemoga državnog dekora, Matko je Raos iznevjerio poslanje vladajućeg centra i njegovu domobransku konzistenciju: da bude ustaša koji “zadržava ideološku neopredijeljenost”. Nesmotreno se autao. U opscenome obratu čak su se i veterani HOS-a ogradili od rečenice Vladina izaslanika, poručivši da se oni “nisu borili za nikakvu fašističku tvorevinu”. U fazi “odjeka i reagovanja” tako sve vrvi od antifašistički raspištoljenih ustaša. Kompletna državna vlast, uključujući njene profašističke pomagače, osudila je eksplikaciju državne politike.

Državna politika je, dakle, ono što se ne izgovara. Ona se ne može – a to znači ne smije – riječima opisati. Dođeš, nazočiš, šutiš, položiš vijenac, upališ svijeću – zadržiš, ukratko, ideološku neopredijeljenost – a poslije pustiš govorni automat na čelu stranke da u slučaju neudobna pitanja odvergla nešto o tome kako prisustvo Vladina delegata obilježavanju dana uspostave ustaške države nije čin državne podrške ustašofiliji, nego baš suprotno. Uslijedi li potpitanje, automat će iznova odvrtjeti isti iskaz. Na svaki poticaj automat samouvjereno ponavlja: Najoštrije se ograđujemo od onoga što svesrdno podržavamo.

Centristička politika vrha HDZ-a djeluje tako da se prema parametrima što ih zadaje radikalna desnica – i to najčešće ona unutarstranačka! – postavi “ideološki neopredijeljeno” i potom ih pretvori u općevažeće standarde. Pitomo središe štiti društvo od razularenih desničara trudeći se njihove zahtjeve tiho i efikasno institucionalizirati. Na taj je način, kao što znamo, i nacistički poklič “Za dom spremni”, zahvaljujući “dvostrukoj konotaciji” koju mu je pripisao Andrej Plenković, postao zakonski dopušten “u posebnim prilikama”, uz napomenu da posebne prilike nikada ne prestaju.

Ponesen splitskom atmosferom, tupi je Raos izgubio koncentraciju i naprosto kazao o čemu se radi, umjesto da radi što mu je kazano, to jest da ne otvara gubicu. Čovjek jednostavno ne shvaća da se efektivna moć HDZ-ova ekstremizma više ne demonstrira ekstremističkim javnim nastupima, već stoičkim državnim statiranjem koje ostavlja priliku da se u svakom trenutku predstaviš kao lažna alternativa ekstremističkoj prijetnji.

Ona “dvostruka konotacija” ne govori ništa o nacističkome pozdravu, a gotovo sve o dvoličnoj prirodi stranke koja se na njega šutke odaziva. Plenković je svjestan toga da bi potpuno i nedvosmisleno odbacivanje ustaškoga naslijeđa za HDZ bio čin samodestrukcije. Stoga je riješen voditi partiju koju će krasiti politička psihologija dvoglave aždaje. Ona podrazumijeva koegzistenciju fašista i antifašista u istome političkom biću, s tim da antifašist drži svijeću, dok nas fašist jebe u zdrav mozak. Zna biti i obratno, ali tada se obično ne oglašava sirena za uzbunu.

Novosti

Viktor Ivančić
Autor 16.4.2022. u 09:05