Džemal SOKOLOVIĆ: Naši univerziteti

Autor 9.12.2012. u 14:17

Džemal SOKOLOVIĆ: Naši univerziteti

Ove jeseni sam puno putovao. Previše, za moje godine. Da su putovanja bila turistička, ne bih se žalio. Istanbul, Helsinki, Zagreb, i najzad, Brisel. Bile su to konferencije, međunarodne, o različitim temama. Izlaganja, diskusije, pitanja, polemike, razgovori, kontakti, od zvijezde do zvijezde. 

Već sam bio pomislio da Bosna polako pada u zaborav. A ignorancija je najbolji način da se riješite problema do čijeg vam rješenja nije stalo ili za kojeg nema rješenja. Već sam bio pomislio da svijetu, ma šta pod tim podrazumjevali, više i nije stalo da riješi bosanski čvor, čvor koji smo mi spetljali, a oni, ma na koga pod ovim ‘oni’ mislili, Daytonom samo pritegnuli. Toliko zategnuli da ga više niko ne može raspetljati, osim na Aleksandrovski način – mačem. Nisam se usuđivao ni pomisliti da za bosanski problem više nema rješenja, i da se bosanski čvor više ne može razmrsiti, osim – ratom. 

Već sam dakle bio pomislio da Bosna polako pada u zaborav, i da nema izgleda čak ni za ratno rješenje, kad su mi se dogodili ovi susreti umnih i poštenih ljudi. Ni jedna od ovih konferencija nije prošla a da se tamo nije pominjala – Bosna. Na nekima, Bosna je bila dominirajuća tema. U Istanbulu i Briselu, barem polovina vremena, izlaganja, rasprava, razgovora bila je o – Bosni. Iznenadio sam se. U početku – prijatno. Sa zebnjom – kad su se utisci slegli. 

Već sam bio pomislio da se Bosnom još bave samo Bosanci, svih vrsta, mada s različitih stanovišta i s različitim, i otvorenim i prikrivenim, namjerama. Oni koji su se u ova četiri slučaja bavili Bosnom bili su uglavnom – stranci. To mi je bilo prijatno i ugodno primjetiti. Ono što me je obuzelo zebnjom, bilo je odsustvo Bosanaca. Mojih kolega, po vokaciji, tamo uglavnom nije bilo. Nije bilo ni diplomatskih predstavnika Bosne, iako su se konferencije uglavnom održavale u glavnim gradovima, a i u Istanbulu postoji naše diplomatsko predstavništvo. 

No, da počnem redom. Konferencija, odnosno Kongres, u gradu na Bosforu, je bila posvećena temi koja u posljednje vrijeme opsjeda Turke: dobrosusjedskim odnosima na Balkanu, a u povodu obilježavanja 100 godina od Balkanskih ratova. Turska hoće da se vrati na Balkan, ali sada ne kao ratnička nego kao poduzetnička zemlja. Već iz naslova mora se zaključiti da im neće biti teško. Na turskom, ovo ‘susjed’ u naslovu konferencije glasi – ‘komsuluk’. S onim turkim apostrofom što visi ispod slova ‘s’, samo ga u mom, norveškom kompjuteru nema. I dok čitam, osjećam da je ovo ‘komsuluk’ već odavno postala i srpska, i crnogorska, i bosanska riječ. Međutim, i pored tog komšijskog osjećaja, primjećujem da sam usamljen. Dok svi, doslovno svi, pominju Bosnu, neki i na meni neprihvatljiv način, ali uglavnom s mnogo brige i osjećaja za nas, i dok mnogi svoja izlaganja posvećuju Bosni, osjećam da ih slušam samo ja. U brojnim salama luksuznog hotela nema Bosanaca, nema kolega s brojnih univerziteta u Bosni. Sumnjam da su finansijski razlozi prepreka. Turci su uglavnom snosili troškove, pogotovo učesnicima s Balkana. Obaviješten sam da su Bosanci mogli biti privilegirani, samo da su htjeli. Nema ni bosanskog ambasadora, nikoga od diplomaskih predstavnika, iako Bosna i u Istanbulu ima konzulat, kažu. Kažem nema ambasadora, zato što je tu ambasador Slovenije, iako se u Sloveniji ne koristi riječ komšija nego – sused. Ambasador Slovenije, meni drage zemlje, koja me je ugostila kao izbjeglicu, i kome se na tome javno zahvaljujem, govori ne kao diplomata, nego kao stručnjak, istoričar. Govori na način s kojim se ne slažem sasvim, otvoreno, ali to nije bio razlog da ne cijenim njegovo učešće, mada ga se, kao ni Sloveniju, više ne tiče balkanski komšiluk koliko bi trebalo nas. Ali naših nema. Nema bosanskih učenih ljudi, nema diplomatskih predstavnika Bosne, iako je konferencija organizirana pod visokim pokroviteljstvom Predsjednika republike Turske. Ipak, nije sve izgubljeno za Bosnu. Tu su naime dvije mlade Bosanke, studentice iz Ankare, Elma i Aida, jedna Mostarka, druga Sarajka. Studiraju i prave planove o prijavi doktorata. U stvari, nema opasnosti za Bosnu: prilazi mi mlada Kûbra Duran, studentica, Turkinja ciji je djed Bosanac. Ta četvrtina bosanskog identiteta bila je dovoljna da probudi interes za konferenciju. Stoprocentnim Bosancima, mislim univerzitetskim i diplomatskim, bili su potrebni neki drugi motivi. 

Nedugo poslije, evo me u Helsinkiju. Druga tema, drugi problemi. Finci hoće da čuju šta je potrebno istočno i jugo-istočno evropskim zemljama, onim što se obično zovu tranzicijskim, da bi uspostavili ‘dobro društvo’. Organizatori misle da je konkurencija – misli se na sve, a naročito na tržište, ono slobodno, najbolji način da se dodje do društva koje bi bilo bolje od onoga što smo imali ranije. Mnogi se ne slažu, ima ih koji misle da je prije bilo bolje. Na primjeru Bosne, govorim o iskušenjima tranzicije u zemlji koja je u kapitalizam ušla kroz – rat. Govorim o bankama koje su građanima davale kredite po kamatnoj stopi većoj od 50%! I samoubice, one jadnike koji su zbog banaka ostali bez ičega, pominjem. I tvrdim da to što smo mi u Bosni dobili nije ni kapitalizam. Nalazim i istomišljenike, naročito iz nekih baltičkih zemalja. Čudim se, jer oni nisu imali ratove kao mi na Balkanu. A ni Rusi više nisu što su nekad bili. Međutim, nakon ovoga što se odnedavno događa u Sloveniji još sam uvjereniji u narodnu mudrost: “Drumovi će poželjeti komunjare, al’ komunjara više biti neće.” I zaključujem, narodni univerziteti su ipak mudriji od onih travničkih, paljanskih, fočanskih. Ovi iz Sarajeva, Banja Luke, Tuzle i Mostara, dakle predratni, imaju ovog puta opravdanje. Helsinki je daleko, troškove snose sami učesnici, a i konferencijski papiri su morali proći stručnu, kolegijalnu provjeru. Nema Bosanaca da progovore o bosanskom “divljem društvu” (Vesna Pešić) i konkurenciji na tajkunski način. Ali, zato Bosna ima univerziteta, onih nenarodnih. 

Početkom studenog sam u Zagrebu. Kolega Katunarić koji mi šalje poziv na hrvatskom, upozorava da je studeni mjesec novembar. Zna da živim u Norveškoj, pa misli da ne gledam bosansku TV na kojoj bi svakako naučio mjesece na hrvatskom. Kažem mu da je mene majka učila mjesece na hrvatskom još dok sam bio školarac, u Konjicu. Iznenađuje se, vidim ugodno. Iznenađuje se i kad mu kažem da su nekad, davno, u Mostaru katolički sveštenici nagovarali djecu da uče ćirilicu, jer je slavensko pismo. I tako redom. Sve samo zato da bih opravdao ćirilična slova koja, zajedno s latinicnim, stoje na grbu porodice Sokolović, a čuvaju ga franjevci u Fojnici. Isti oni koji čuvaju i još jedan, mnogo važniji dokumenat na još jednom, još čudnijem – arapskom pismu. Sve to koristim i u svom izlaganju da bih podsjetio na dvije stvari koje su nekad krasile Bosnu: tolerantni multikulturalizam i ulogu malih mjesta u kulturnom životu zemlje. Konferencija naime nosi naziv “Mjesto kulture i kultura mjesta”. Na primjeru Konjica, onog iz mog djetinjstva, pokušavam dokazati da i naše ‘malo misto’ tj. prevedeno na bosanski – kasaba, može igrati značajnu kulturnu ulogu. Globalnu, metropolsku. Podsjećam na gostovanje velikana džeza Quincy Jonsa u Konjicu, ali sve to da bih podsjetio i na vlastiti pokušaj da kasabu Konjic probudim, pokušaj s Institutom za demokratiju koji su posjetili ljudi iz čak 72 zemlje. Da ne bude zabune, govorim o Institutu u Konjicu, ne o onom u Bergenu, Heidelbergu ili Ljubljani. Svi su dolazili, deset godina, ali učenih ljudi iz Sarajeva nije bilo…Sad mi je jasno zasto ih nema ni na konferenecijama izvan Bosne. Zar se zaista toliko boje stranaca i poređenja s njima. Kao da i na Zapadu nema ‘univerziteta’. 

Brisel je posljednja jesenja destinacija. Odlazim tamo s posebnim razlozima. Prvo, Konferenciju pod nazivom “Representation de la guerre dans les conflicts recents: enjeux politiques, ethiques et esthetiques” organizira Catharine Dalipagic. Drugo, nude mi da, kao glavni događaj susreta, prikažem moj dokumentarac “I bi svjetlost…” o dobrim ljudima u Bosni koji su izgubili život samo zato što su pomagali drugima. Prijatno se iznenađujem zbog oba razloga. Madame Dalipagić nije Francuskinja udata za nekoga ‘naše gore list’, nego kćerka mog imenjaka, g. Dalipagića, iz Ljubuškog. Dočekuje me na bosansko-francuskom, ali brzo, na obostrano zadovoljstvo, prelazimo na – engleski. Film kratko predstavljam publici, a rasprava nakon projekcije otvara sva pitanja koja je Bosna postavila pred svijet. I opet, nema učesnika iz Bosne. Nema ni Bosanaca iz Brisela. Posljednjeg dana boravka otkrivam da se ambasada Bosne nalazi preko puta hotela u kome su bili smjesteni učesnici Konferencije. No comment! 

Samo tužni epilog bilježim. Belgijske i francuske kolege me mole da im pomognem uspostaviti kontakte s nekim univerzitetom u Bosni, preferentno sarajevskim. Obećavam, a ni sam ne znam u što se upuštam. Master studenti i doktoranti s Universite libre koji rade teze o Bosni, Balkanu, multikulturalizmu…me pitaju za savjet koga da kontaktiraju u Bosni. Obećavam pomoć, a da ni sam ne znam šta dalje da radim. 

Tužna je zemlja Bosna. Neki kažu zemlja s najskupljom državom na svijetu po glavi stanovnika. Ja postavljam hipotezu: zemlja s najvećim brojem univerziteta i sveučilišnih profesora na svijetu per capita. Neka je neko drugi provjeri. Ja imam pametnijeg posla. 

I dok letim SASom – kući, u Norvešku, sjećam se moje gimnazijske beletristike: “Moji univerziteti”, Maksim Gorki. Žali Bože para koje ljudi troše na školovanje, mislim visoko. Jedan pametni Njujorčanin odvraća Amerikance čak i od studija – na Harvardu! Je li istina da u Bosni ima 53 univerziteta? To su mene pitali u Briselu. Nisam znao odgovoriti. A i da sam znao, šutio bih. Bilo bi me stid.

Autor 9.12.2012. u 14:17

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija