EDIN BATLAK: Izađite na izbore – stop šupljacima i demagogiji

Izdvajamo

• Neki dan ponovo pročitah jednu staru misao koja reče ''Dok Brant nije kleknuo, Njemačka nije ustala na noge''. Suočavanje sa istinom je bolno i gorko ali svaki djelotvorni lijek je gorak. Katarza je neminovna ali današnje prilike ne daju naslutiti da će se desiti uskoro kod politike koja je za sada slijednik one koja je počinila strašne stvari.

Povezani članci

• Igor Serdar: Komentar unutar komentara
• Plenumi građana u stalnom zasjedanju, Hoyt i Füle u Sarajevu
• Dvoboj Vučića i Dačića
• Basara: 0,07
• Uprava za indirektno oporezivanje BiH objavila spisak najvećih dužnika
• U SARAJEVU ODRŽANA KONFERENCIJA MREŽE SAVJETA/VIJEĆA UČENIKA BIH

U ovom gradu nema više mjesta za demagogiju i lijenost ako želimo da nam se djeca školuju, rade, žene se i ne napuštaju ga. STOP ŠUPLJACIMA I DEMAGOGIJI!

Piše: Edin Batlak 

Prije nekih mjesec dana sjedim na kafi sa novinarom portala tacno.net i na dnevnom redu su različite teme među kojima su nezaobilazne teme novembarski događaji u skorijoj prošlosti i dolazeći mostarski izbori u decembru. Pita me šta meni predstavlja novembar. Široko pitanje jer u tom mjesecu imam razloga za radost jer supruzi je rođendan, za tugu jer je 09. novembra srušen Stari most što mi je otkinulo pola srca, 29. novembar za zadovoljstvo ali ne i radost kada je prije tri godine izrečena presuda za UZP Prliću i bratiji, a tog istog datuma i rođendan bivše velike Jugoslavije u kojoj sam rođen. Sve datumi u kojima je broj 9, koji mi služi za tzv. devetične probe u matematskim operacijama čemu su me učili u srednjoj ekonomskoj školi. Između 29.11.1943. i 29.11.2017. neka ironična veza. Nisam jugonostalgičar iako moram priznati da mi je ta država pružila mogućnost da mostarski kosmoplitizam nadogradim, a do kraja života biću nepopravljivi kosmopolita. U tridesetdrugoj godini života uplovio sam u privatni business radeći na području cijele ex Jugoslavije i nakon dvije godine i ona je postala mala za partnerov i moj business. Nekoliko godina nakon rata silom prilika natjeran raditi u okvirima Bosne i Hercegovine i tada shvatiš blagodati velikih država i prednosti Europske unije.

Devetnaesti novembar 2017. za mene je bio datum potresnih sjećanja na logor Heliodrom u kojem sam proveo 253 dana, na desetak hiljada Mostaraca i Bošnjaka Hercegovine i Bosne koji prođoše kroz njega u periodu od 9. maja ’93. do 21. marta ’94., na scene jeze, kuknjave, smrti, protjerivanja, silovanja. Sve gore od goreg. Tog 29. novembra 2017. godine u prostorijama Udruženja logoraša grada Mostara kolektivno smo pratili tv prijenos iz haškog tribunala. U prostorijama je bilo petnaestak tv kamera i pred početak prijenosa pozvao sam kolege da po završetku ne bude slavlja za slučaj da budemo zadovoljni visinom kazni niti da budemo ogorčeni i bijesni ako presude budu niže od prvostepenih. Naših četrnaest članova dali su izjave brojnim medijskim kućama, poneko od nas i za deset medijskih kuća. Svako od nas je isticao da su izrečene kazne glavnim protagonistima politike ”tla i krvi” i da je to poruka za sva vremena da se zločin ne isplati. U pravilu pravda je spora ali dostižna. ”Zaštitnici” hrvatskog naroda svom narodu su nametali tada a i danas stigmu zločinaca i presude cijelom narodu. Bez ikakvog foliranja i neiskrenosti mi smo uvijek isticali da ta presuda niti bilo koja druga ”nije, ne može niti će ikada biti hrvatskom narodu”. Samo kukavice i zlobnici se lažno kriju iza svog naroda kako bi sačuvali svoje interese i taj isti narod antagonizirali sa drugima, pri tome čineći svom narodu medvjeđu uslugu. Kada sam čuo iz usta advokata Ante Nobila priznanje da su žrtve iz Mostara i Hercegovine na najcivilizovaniji način postupali i govorili, tog i narednih dana, bio sam presretan jer smo od svijeta prepoznati kao moralni pobjednici.

Na tu moju opservaciju novinar portala konstatira da kod HDZ i strančica koje je HDZ okupio u građansko udruženje HNS ni za pedalj se nije odmaklo od glorifikacije zločinaca, negiranja presuda za zločine izrečene u domaćim i svjetskim sudovima. Drugi iz straha da ne budu etiketirani kao izdajice svog naroda najčešće šute i nemaju potrebne snage da se na drugačiji način izbore za svoj narod. Empatije prema žrtvi ni za lijeka. U tom trenutku shvatih da me navodi na priču da napišem tekst u kojim će biti 29.11.2017. i ono što je njemu prethodilo biti povezan sa mostarskim izborima. On je politički orijentiran lijevo za razliku od mene koji sam centrista sa uklonom ka solidarnosti i građanskim i narodnosnim jednakim pravima za sve. Ja čvrsto vjerujem u politiku ”srednjeg puta” kao formulu za izlazak iz političkog košmara Bosne i Hercegovine i prelazno rješenje do priključenja velikoj europskoj porodici. Pristao sam sačiniti kratku opservaciju bez favoriziranja bilo koje političke opcije koja inklinira kao onome što se zove probosansko. Nisam pristalica termina probosanski, ne iz razloga što mi se to ne sviđa već iz razloga što u ovoj državi postoje snage koje se ne identificiraju sa Bosnom, a treba ih prizivati na tu stranu. Više volim termin ”prodržavne ili državotvorne snage”. No, ovo nije trenutak za širu elaboraciju pomenutog.

Naprijed rekoh kako primarno HDZ nameće stigmu svom narodu da je u očima drugih zločinački i da zbog toga nije moguće živjeti u Bosni i Hercegovini. To je vješti trik zloupotrebe svog naroda. Samo kompletan idiot za bilo koji narod može govoriti da je zločinački, ustaški, fašistički ili koristiti bilo kakav ružni atribut. No, slaviti zločine, silovanja, progone nije civilizacijski put i vraća u kameno doba. Onaj koji se izdaje za vjernika i slavi zločince neka sebe stavi u ulogu oca, brata komu bi neko silovao kćerku ili sestra i upita se kako bi gledao na te ljude. U svakoj svetoj Knjizi stoji: ”ne čini drugima što ne bi želio da tebi drugi čini”. Ovo je mali ali i veliki test savjesti. Neki dan ponovo pročitah jednu staru misao koja reče ”Dok Brant nije kleknuo, Njemačka nije ustala na noge”. Suočavanje sa istinom je bolno i gorko ali svaki djelotvorni lijek je gorak. Katarza je neminovna ali današnje prilike ne daju naslutiti da će se desiti uskoro kod politike koja je za sada sljednik one koja je počinila strašne stvari.

Izbori poslije 12 godina apstinencije zaista su bitni jer na njima treba iskovati temelj kakav će nam grad biti u naredne četiri godine i duže. Da li ćemo imati negacije, podsjećanja i strah od već viđenog ili ubrzano tragati za normalizacijom odnosa što će nas učiniti europskim i najrazvijenijim gradom u državi i okruženju? Najdjelotvornije miroljubivo oruđe je izaći masovno na izbore. Pozivam sve svoje sugrađane i sugrađanke koji su osjetili zlo i istoga se boje, sve koji su nezadovoljni dosadašnjim upravljanjem gradom, sve one koji žele funkcionalan grad u kojem će biti ravnopravni bez obzira na ime, etnicitet, vjeru i dr., sve koji su zaljubljenici u ovaj grad izađite masovno na izbore i iskoristite svoje pravo biranja. Onaj ko ne izađe nema pravo kritikovanja, pametovanja jer je to pravo sam sebi oduzeo. U ovom gradu nema više mjesta za demagogiju i lijenost ako želimo da nam se djeca školuju, rade, žene se i ne napuštaju ga. STOP ŠUPLJACIMA I DEMAGOGIJI.

Na listama čije politike zagovaraju jednakopravnu domovinu Bosnu i Hercegovinu, prosperitetan i jednakopravan Mostar potražite pojedince kojima možete vjerovati i koji neće iznevjeriti vaša očekivanja, koji su sposobni i koji vole ovaj grad više od bilo čega. Da, takvih ima na svim listama. Kada takvi pobijede neka sjednu i između sebe izaberu najboljeg za gradonačelnika, onog koji ima viziju i sposobnost da ideju pretvori u djelo. Takvi će mijenjati paradigmu od Mostara grada slučaja u Mostar grad mogućnosti i prosperiteta. Za spas budućnosti Mostara značajno povećajmo izlazak na izbore naspram izlaznosti na prethodnim izborima da bismo izabrali svjetliju budućnost. Svi vi koji ste u dilemi da li ćete izaći u nedjelju i glasati pogledajte sebe, svoje dijete, unuče i pitajte se da li neko drugi ima pravo da ti kroji sudbinu. Budimo kovači svoje dobre budućnosti u svom i na svom. Glasajmo za svoj Mostar i Bosnu i Hercegovinu.