Edin Husković: Borat Sagdiyev i ja

Autor 4.1.2012. u 14:52

Edin Husković:  Borat  Sagdiyev i ja

Pokušavam dosegnuti mentalno stanje koje će me uvijek držati iznad težine situacije u kojoj se eventualno nađem. Vrlo bitna jogistička vježba. Možda povratak u Izvorno Stanje. Jako sam svjestan toga kako se ni jedan cilj u životu ne može dosegnuti bez zalaganja, kretnje i prevazilaženja straha.

Definitivno, izgubio sam vjeru u domaćeg čovjeka. Sve što je Narod napravio za moga života duboko me razočaralo. Ratovi, ubijanje nedužnih i nezaštićenih, tupavi vjerski fundamentalizam i koncentracioni logori. Savremeni dometi Južnih Slavena. Još manje sam sklon toj takozvanoj eliti. Pravnici, ekonomisti, dekani, profesori i sportisti šampionskih ekipa. Nemam nikakvo povjerenje u novouspostavljene sisteme vrijednosti. Ljudi skloni religijama prilično su progurali svoje demonoske nazore. Sad se vrtimo između recesije i obespravljenosti, demografskog debakla i opšte trivijalnosti.

Nisam dio te priče. Do prije par godina pozivao sam ljude na osviještenje i triježnjenje. Težio sam ubrzanoj društvenoj evoluciji. Međutim, nemoguće je bilo učiniti bilo šta. Apokalipsa je započela svoj pohod i niko je i ništa nije moglo zaustaviti u tome. Nisam bio harizmatičan i moje riječi su otišle u vjetar. Nisam postao prorok, već inovjeran, guru bez sljedbenika, uskisla usjedilica. Moji tekstovi nisu čitani, jako dugo nisu ni objavljivani. Nisam ličnost godine. Potpuno odsutan iz društvenih tokova stvaram svoje malo carstvo. Egoističan sam i sebičan. Ne odazivam se na humanitarne akcije i prezirem bolesnike i siromašne. Ostavljam prijatelje na cjedilu dajući im do znanja kako ne želim imati partnere i nemam praksu praštanja. Procijenim li da ste i najmanje pogriješili prema meni neću vam progledati kroz prste. Povlačim se. Izvinjenja me ne nadahnjuju.

Primjećujem kako se pisci, glumci, novinari i ostali kulturni radnici danonoćno svađaju i priklanjaju ovoj ili onoj nacionalnoj ili političkoj opciji. Kulturu hrani privreda. Privreda je na koljenu. Kulturnjaci su gladni i reže jedni na druge.

Četrdeset mi je godina i u seksualnom smislu sam nevin. Ni u jednom drugom nisam. Još uvijek ne znam da li je vagina pukla uzdužno ili poprijeko.

Slušam radio i gledam televiziju. Pedeset kanala. Kablovska televizija. SCT. Samo jedan porno kanal od ponoći do 5 ujutro. Nemam satelitsku antenu. Htio bih da mogu danonoćno pratiti nekoliko porno kanala. Planiram da kupim satelitsku antenu.

Kad se bavim odnosom između novčanih sredstava koja dugujem kreditorima i realne materijalne vrijednosti kojom trenutno raspolažem ispada da sam u dobitku nekih stopedesethiljada eura. Bilansa nije loša. Brine me evropska finansijska kriza, no napravio sam sve što sam mogao i znao da je prevaziđem.

Ne znam sa ženama, a žene se ne obaziru na mene. Beskurac – i  ja sam prestao plaziti za ženama. Nisu svjesne šta propuštaju. Najveću životnu šansu. Iza ugla se glođu i tuku sa muževima, srljaju u unaprijed propale veze. Cijelo vrijeme sam predstavljao izvrsnu priliku, svjetlo na kraju tunela, pretpostavljam kako bih bio i vrlo agresivan jebač, ali žene su slijepe, bezdušne i nesretne. Prokleti rod. Kasno liježu i rano ustaju, a onda se odaju maštarijama i žalom za neostvarenim snovima. Još nisam upoznao muškarca kojeg bih mogao usporediti sa sobom. Najbolji sam u svemu i nisu mi ni do koljena. Boje me se i prezaju od mene. Poštuju me. Skrivaju se. Mogao sam biti kriminalac ali nisam. Mogao sam prodavati heroin ali ne želim vlastitu sreću zasnivati na tuđoj nesreći. Postao sam najbolji pisac za kojeg znam. I prosječno dobar biznismen. Za razliku od poslovično dezinformiranih kršćana i muslimana, znam za karmu i reinkarnaciju. Ne bih htio sljedeći život po vaseljenskom zakonu akcije i reakcije propišati kao ovisnik o opijatima. Ništa mi ne predstavlja društveni status uštogljenih kravataša i predsjednika vladajućih političkih stranaka ili mjesnih zajednica. Meni oni dođu na isto. Kad se voze u blindiranim automobilima vrištećih rotacija ne sklanjam se s puta. Zadam se s pošteno plaćenim Mercedesom i zauzmem im polovinu cestovne trake. Iritiraju me. Jači sam od njih. Moj novac i položaj nisu sumnjivog porijekla i vještački. Biti predsjednik države ili kućnog savjeta zgrade u kojoj živiš – to je isti propali položaj ako nisi spreman zemlju ili ulicu koju vodiš izdići iz kolotečine ljudskih slabosti i snažno je povesti putem progresa i slobode. I da se vratim na početak priče. Izbjegao sam karijeru kriminalca. Nisam politička štetočina. Po početnim poslovnim  potezima obratio sam se kreditorima gdje sam imao sreće. Sve ostalo jeste i biti će biti dijelom eksponencijalnog balkanskog sna.

Osim ako ne bude drugačije. Nikad ne možete biti potpuno sigurni u ono što vas čeka. Nakon svega naravno da mogu propasti i podlegnuti nekom bolesnom stanju tijela ili uma. Ništa nije isključeno. Onda bih bio siromašan i bolestan, mrzak sebi i drugima, vjerovatno nekolateralna žrtva određene intrige. Uvijek postoje ljudi koji vam rade o glavi. Još su opasniji ako su nevidljivi. Uglavnom taktično pristupam određenom odnosnom problemu, vrlo rijetko pribjegavam sili. Nekako mogu naletiti i na jačeg od sebe, nikako pametnijeg, ali i to bi bilo dovoljno da budem skinut s vlastitog trona. Mislite da bih tada nekom bio interesantan? Ne. Ležao bih ranjen i onemoćao čekavši da povratim životnu snagu a onda krenem ponovo do konačnog uspjeha. Ne bih bio ponosan kad bih postao socijalni ili medicinski slučaj. Potentnost je vrlo bitno životno gorivo.

Nekad se bavim dimenzijama polnog organa. Čitao sam o prosječnim mjerama. Uglavnom se raspravlja o dužini i širini. Nisam prepoznao da se nekad neko bavio težinom uda. Savremene statistike pretežno istražuju dužinu a i širinu b naših spolnih organa. Razočaralo me otkriće da po duži a jedva ulazim u priznati mjerni prosjek, ali izgleda da kriva b u mom slučaju značajno nadmašuje svjetske prosjeke.

Onda ustanem i vrisnem: „Je, je, jeeee, debel mi je!!!“

Kako to da objasnim ženama?

Da li mogu zaustaviti prvu lijepu damu na ulici i priznati joj: „Dobar dan…“, ja sam taj i taj i debljina mog organa iznosi… a onda joj diskretno šapnuti u uho pomenutu dimenziju?

Zašto to ne može biti tako jednostavno? Ne, lakše bi me u toj situaciji bilo proglasiti luđakom i manijakom. Ljudi priđu ženama i obećavaju im kule i gradove, trice i kučine, sve same laži, a onda lakovjerne žene padnu na priču i predaju im svoje tijelo u koje im onda ti po svemu sumnjivi muškarci počnu zabijati često ne tako impresivno debeo ud, neki po svemu ispodprosječni ud. Slinavi muškarci uspijevaju u tome. Redovno. Svaki dan i svaku noć bude prevareno na desetine i hiljade žena širom regije.

Imam problem sa stomakom. Što stvaram veći stomak to moje spolovilo postaje, čini se, sve manje. Moram nešto uraditi po tom pitanju. Jednom će mi se smilovati neka žena. Dopustit će da joj priđem i šapućem na uho. Šta onda da radim s velikim stomakom i malim udom? Neću je lagati, nepotrebno pričati, trudit ću se da odmah pređem na djela, bez riječi, bez suvišnih komentara i postupaka. Možete voljeti a da ne progovorite ni jednu jedinu laž ili glupost. Smatram da se ne bi trebalo biti ohol prema ljepšem spolu. Međutim, izgleda kako žene vole da padaju na lažove, bolesnike i probisvjete, tamo neke ljepotane, švalere, kurvare, kockare, ubice i pljačkaše. Vrlo malo prostora za prave momčine.

Šta da radimo Borat Sagdiyev i ja?

Visina moje posljednje investicije jeste 40.000 EUR. Nisam kupio stan niti novi auto. Djelatnost je trenutno uslužna sa očekivanom tendencijom da postane poluproizvodna, a onda i potpuno proizvodna.

Kineski sindrom usred učmalog Mostara.

Ali uvijek imam strah od birokrata koji izdaju kojekave dozvole i odobrenja bez kojih ne možete legalno da funkcionišete. To su oni nevidljivi ili poluvidljivi ljudi o kojima sam govorio. Mislim da u ovom slučaju radim sa pristojnim ofismenima ali nikad niste siguran koji se vampir može umiješati u pir i napraviti ga krvavim. Kreditori, zakupodavci i Poreska uprava ne čekaju. Svi od reda odmah potražuju svoj novac, zakupninu, ratu kredita i namet po određenoj poreskoj stopi, a vi užasnuti čekate komadić birokratskog papira bez kojeg ne možete otpočeti sa poslom i naplatom roba i usluga. Sva sreća jednog poslovnog poduhvata dolazi onda kad ta djelatnost uđe u svojevrsnu rutinu, bez turbulencija i potresa. Do tad je neizbježno da prođem kroz polje stresova i šumu neizvjesnosti. Nezaštićen i sam, noću se tresem ko višnjap i kmečim ko popišan zec. Nisam pod protektoratom političke stranke, otac je odavno napustio tijelo, a majčino se staro tijelo u međuvremenu transformisalo u penzionersko.

Ponoć je.

SCT porno kanal.

Buljim u glumicu koja se skida. Dio po dio – korak po korak. Prvo odbacuje cipelice i suknjicu, a onda grudnjak, gumu za kosu, pa gaćice. Plesala je po ekranu tamo-amo, njihala moćnom stražnjicom i rastezala grudi. Moja omiljena diva: Laura Angel.

U toj seksualnoj predigri bilo je predviđeno da čeka svog muškarca.

Prije nego se na sceni pojavio akter, skočio sam s fotelje, gol, i primakao se televizoru. Nisam htio da je dijelim u pentraciji. Morala je biti samo moja. Još prije već se pojavio gazda, ja sam brzo obavljao ekranski koitus. Vrhom debelog a ne tako dugog uda ciljao sam glumičino međunožje i tamo ga ubadao. Glavić se spljoštavao preko ekrana. Elektricitet mi je češkao jajca. Završio sam joj među grudi. Sokovi su se spuštali niz ekran i brzo prekrili natpis na plastici ispod: PHILIPS.

Da me je neko posmatrao s pristojne udaljenosti, mogao je opravdano pomisliti kako sa predumišljajem i žustro tucam vlastiti televizor.

Autor 4.1.2012. u 14:52

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija