Edin Husković: Lukavi čovjek visoko iznad poplave

Edin Husković
Autor 26.5.2014. u 09:51

Edin Husković: Lukavi čovjek visoko iznad poplave

 Foto: flickr

Izgledalo je da će nakon još jedne noći svanuti novi dan. Već 120 sati neprestano padaju kiše.

Lukavi čovjek ne žali za prošlim vremenima i planira novu budućnost. Trebalo je krenuti iz početka. Nije bio sumnjičav i loše volje spram novih početaka.  Neka glupa noćna ptica kriještala je cijelu noć i sad je zaćutala. Kao da je slutila neku prirodnu katastrofu. Iako njihov broj iz godine u godinu eksponencijalno raste, on se ne obazire na prirodne katastrofe širom svijeta. S druge strane je ravnodušan na spasioce, helikoptere gorskih službi i prikupljanje humanitarne pomoći. Ako bi, nakon nekog potresa, bio zarobljen ispod gomile ruševina, preživi li prvi udar, ne bi imao ništa protiv da se odnekud pojave ti heroji iz TV klišeja i spase mu život. Lukavi čovjek je ionako spreman na posve novi početak. Ne bi se obazirao na srušeni dom. Prihvatio bi humanitarnu pomoć u hrani i vodi i krenuo dalje. Možda zvuči prepotentno, ali nekad mu se čini da je posve neuništiv. U tom slučaju za njega ne bi bilo bitno herojstvo djelatnika specijalnih službi za izvanredne situacije, on bi, kao lukav čovjek, unutar sebe izgradio novu vrstu herojstva. Nije toliko glup da ne bi izrazio zahvalnost. Možda bi se slikao za medije a možda i ne.

Pokreću se automobilski motori i mamurni i sanjivi ljudi u njima rutinski se odvoze na radna mjesta. To nisu poslovi o kojima su maštali. Bračni partneri s kojima žive nisu ispunili njihove ljubavne kriterije. Na vlastite potomke ostavljaju vrlo loš utisak.  U svakom slučaju, nastoje da izbjegnu određene neugodnosti u tvornicama, poljima ili uredima. Ljudi s balkanskih područja nisu previše produktivni i nemaju dovoljne prihode. Tehnološki su zaostali za ostatkom svijeta iako bi se iz njihovih razgovora dalo zaključiti da su pametni i inovativni ljudi, doduše bez prilike da sve to materijaliziraju. Još uvijek nisu razvili osnovnu kulturu življenja. Bacaju otpatke na za to nepredviđena mjesta, pišaju između zgrada, glasaju se poput ljutih primata i sijeku šume. Glasaju za političare u besmislenim odijelima i još besmislenijim kravatama. Djeca kreću u škole. Čuje se graja: Gra, graaa, graaraa… I zvona na crkvama: Ding, doong, diiing, doooong…

Lukavi čovjek ne robuje stereotipima. Nisu ga ulovili niti u jednu zamku. A ima ih mnogo: nacija, religija, mainstream znanost, sterilna književnost, sportske priredbe, globalizacija, tradicionalizam, konzervatizam, liberalizam, kapitalizam, socijalizam… Zašto se uvijek stremi izvjesnim ekstremima u društvenom ponašanju, pitao se, zar čovjek ne može biti u svemu tome a da istovremeno ne pripada nikamo. U tom kontekstu osjećao se nekako  – endemično. Može se reći kako je dobio bitku sa vanjskim svijetom, međutim slijedi mu rat sa samim sobom. I prvo što je shvatio je to kako se unutarnje bitke ne dobivaju kroz potenciranje nemira.

Sa televizije se oglašavao neki političar. To mu se oglašavanje činilo kao kreketanje žabe: Kreee, kree, kreeee… Inače, taj je političar uživao veliki ugled kod svojih glasača, bez obzira što ih je kroz političku djelatnost bukvalno ostavio bez gaća. Slušajući njegovo kreketanje o naciji, religiji, istoriji, osveti i bogu oni su doživljavali delirij. Svi zajedno nisu se obazirali na zmiju vremena koja se upravo spremala da ih proguta. Nije bilo teško naći krivca za užasno društveno stanje u kojem su se obreli. Da ne bi previše razmišljali, odlučili su krivca pronalaziti uvijek u nekom drugom. „Kree, kree, kreeee!!!“ – upirali su prstom jedni u druge, mršteći se. Problemu nisu pristupali sa više strana, nisu imali potpun pregled koji podrazumijeva zakone akcije, reakcije i interakcije u perspektivi vječnosti kojoj pripadaju. I upravo otuda kamo nisu upirali svoj pogled, tiho se šuljala zmija vremena da ih proguta u cugu.

Lukavi čovjek je to znao i zato se samo smiješio.

Izabrao je drugi kanal, pa treći, četvrti, peti… Onda je čuo povike sa ulice. Mirno se ustao i izišao na balkon. Ono što je uznemirilo sve druge ljude, lukavog čovjeka uopšte nije. Sa visine šestog sprata vidio je kako su popustili nasipi na nabujaloj rijeci i kako voda prodire u centar grada. Mnoga auta su već bila poplavljena i vozači i putnici su izlazili iz njih pokušavajući doći do prvog ostrva. Sve se odigravalo nevjerovatno brzo. Voda je preplavljivala ulice, raskrsnice, parkove i sad već ulazila u prizemlje objekata. Odmah je pretpostavio da nivo vode može poplaviti jedan, eventualno dva sprata zgrade. On je živio na petom spratu. Ljudi sa ulica su i dalje u panici bježali na sve strane. Oglašavali su se muklim i očajnim povicima upozorenja: „Bjež’mo! Nadire voda! U kraj s autom! U KRAJ!!! Gdje ćeš tamo?!Vraćaj se!!! Gdje ćeš TAMO?!

Nekako je očekivao taj prizor. Opšti događaji su morali imati ovakav ili sličan epilog. Ne zato što je to božja volja, prirodni proces, posljedica globalnog zatopljenja ili uticaj HAARP-a. Ne. Ništa od toga. Ljudi su na podsvjesnom nivou prizvali kišu, plavljenje i katastrofu. Ljudi nisu imali hrabrosti da se suoče sa vlastitim predrasudama i lažima na svjesnom nivou (pogrešnim mišljenjima da su potrebito omeđeni nacionom, teritorijem, religioznošću, državama, kulturama, istorijskim razlozima mržnje, društvenim uređenjima  i lažnim moralom) dok su istovremeno težili promjeni koja će ih osloboditi iz tih učmalih čahura u kojima se nisu osjećali nimalo lijepo. Željeti nešto znači započeti sa vrlo moćnim procesom manifestacije ili realizacije predmeta želje. I ako nisu spremni određenu prirodnu želju prihvatiti na svjesnoj razini, njena energija onda silazi na podsvjesne ravni ljudskog uma i otuda traži put ka oživotvorenju. Ali stalno svjesno negiranje prirodnih procesa u njima, mislio je lukavi čovjek dok je sa visine posmatrao ljude preplašene plavljenjem i poplavom, čini da se ta energija promjene gomila i gomila sve do tačke pucanja. Stvara se kolektivni podsvjesni vulkan hranjen željom za pozitivnim promjenama. I kako ljudi stalno negiraju i obuzdavaju vlastito priznanje koje bi ih dovelo do početka pozitivnog procesa unutarnjih mijena, a istovremeno im nasušno teže, onda ta ogromna nerealizirana energija iz kolektivne podsvijesti, gdje se više ne može zadržati, prelazi u vanjski svijet zajednički svima njima, tako izazivajući potrese, poplave, vulkanske erupcije, tornada ili cunamije. Umjesto individualne mirne i introspektivne promjene na svjesnoj razini, ljudi podsvjesno kolektivno izabiru katastrofalne  vanjske promjene.  I u svom upornom i besmislenom strahu od prestanka bivanja onog što nisu i što uopšte ne mogu biti, nesvjesne i neuke mase onda nariču: „Ovo je božja kazna!“ „Ovo je HAARP!“ Ovo je radi ovoga, ovo je radi onoga. I, naravno, griješe.

Lukavi čovjek je sa visine gledao na dramatične događaje oko sebe i razmišljao.

Onda ga je prenulo zvono s ulaznih vrata.

Otvorio je.

U haustoru je stajala preplašena komšinica.

„Šta ćemo sada dragi komšija?! Šta ćemo sada?!“ – bila je uspaničena zgodna, mlada žena.

„Pojebati se.“ – mirno je odgovorio lukavi čovjek.

Edin Husković
Autor 26.5.2014. u 09:51

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija