EDIN HUSKOVIĆ: NERAVNOPRAVNA BORBA SA SVJETSKIM ŠAMPIONOM

Autor 23.7.2012. u 12:31

EDIN HUSKOVIĆ: NERAVNOPRAVNA BORBA SA SVJETSKIM ŠAMPIONOM

Ako je istina da čovjek vrijedi onoliko koliko poznaje jezika, onda sam ja totalna ništarija.

Edmund je prdnuo i rastjerao komarce.

Mogli smo nastaviti razgovor.

Na stolu su bile pive i cigarete. Ja nisam pušio. Jeli smo sir i salamu. Ramazan je otpočeo prije tri sata. Nismo se radovali Bajramu, ljubili Isusa niti se uzdali u intervenciju anđela. Bog je jednak prema svima, ali nismo svi jednaki prema Bogu. Činilo se kako ništa na svijetu nije moglo ugroziti loš poredak stvari.

Ionako, sve se podredilo kiču i trivijalnosti. Nismo mahali zastavama niti se prsili vjerskim opredjeljenjima. Nacionalno smo neosjetljivi jer, slobodoumni, utučeni i zaljuljani, preferiramo univerzalnost ljudskog roda. Čudili smo se količini čovjekove potrebe da se distancira, grupiše i stvara neprijatelje. Mi nemamo prijatelje, još manje želimo neprijatelje. Posvadimo se i potučemo, Edmund i ja, a onda svako može krenuti na svoju stranu.

Naravno, Edmund nije mogao biti moj prijatelj. Nikad nisam imao prijatelja, i zaista ne bih bio sretan kad bi Edmund bio moj prvi prijatelj. Ali, nekoga sa ogromnim, dlakavim šakama, snažno uvijenim frkom kose na bunovnoj glavi i unezvijerenim pogledom luđaka, nisam htio imati ni za neprijatelja. Ipak, sviđalo mi se što nije išao u crkvu, glasao za HDZ i slinio zbog dolaska pape. Nije glasao ni za HDZ 1990. Edmund uopšte nije glasao. Lagao sam kako nikada nisam izišao na izbore. U par navrata, jesam glasao za SDP, ali otkako je ta partija na vlasti većina njenih ljudi ne radi ništa drugo osim što se trudi da tamo i ostane – varajući, lažući i kradući. Prokletstvo. Kad bih sutra osnovao političku partiju, i pored svih dobrih i opšteugodnih namjera, niko ne bi glasao za mene. Iako narodu nudim olakšanje, prosvjetljenje i napredak, ljudi se nisu obazirali na moje vrline. Usrani mariginalac. Gubitnik. Bijeda i fukara. Prezirao sam narod. Narod uopšte nije mario za mene. Negdje i nekad  je raspukla konekcija među nama. Sad sjedim i pijuckam, ne postim, ne molim, ne idem u džamiju. Bezopasan i dokon. Život je ispred i iza mene.

Vjerovao sam u sve ono u što nisu vjerovali ostali. Vjerovao sam u vanzemaljce, svemirske urote, matematičke zavrzlame i krugove u žitu. Nisam vjerovao u države nastale nakon raspada Jugoslavije i licemjerne religije koje su se isprsile iznad zakona. Ni Edmund nije volio novu društvenu stvarnost. Zazirali smo od fundamentalizma i političkih floskula. Sa nevjerovatnošću je graničila težnja Srba, Hrvata i Bošnjaka da imaju svoje nacionalne junake, vođe navijača, bosove kriminalnih grupa, turbo-folk zvijezde i glasnogovornike političkih udruženja. Svi takvi su pronalazili mjesta u ovom sumornom društvu. Ljudi od dobra, akcije, ideje i prosperiteta bili su prisiljeni na stoicizam i fatalistički pristup. Svoje su mjesto tražili u višim dimenzijama, čekajući smrt ili Sudnji Dan.

Edmund nije spadao među moje istomišljenike, ali sam prilično cijenio njegovu indolentnost spram crkvenih učenja.

Dok sam pokušavao razjasniti svoje rezone, Edmund je udario šakom o stol:

„Do đavola i ti i tvoje tvrdnje da si najbolji pisac današnjice! Gdje je potvrda? Gdje su nagrade i priznanja? Čak i da jesi, kako se bez ikakve osnove može povjerovati u to?“

Meni nagrade nisu trebale, niti priznanja, niti čitaoci. Sve čemu sam težio bila je svjesna i prožimajuća inspiracija. Bojao sam se kraja ushićenja i sreće uslijed stvaralaštva. To je Edmundu bilo teško objasniti, zato sam nastojao preći na druge teme. Edmund je volio žene i žene su voljele njega. Ja sam, također, volio žene, ali, iako četrdesetogodišnjak, još nisam upoznao ženu koja bi mogla voljeti mene. Ni Edmund me nije volio. Nismo mogli biti prijatelji. Prezirao me je. Mislim da je bio svjestan moje intelektualne nadmoći, ali si nije htio priznati kako sam jako dobar pisac. Stalno mi je prebacivao kako nemam čitaoce, izdavače i tiraže. Za razliku od mojih nastojanja, Edmund je osvajao nagrade u kik boksu i nije gubio formu. Muvao je starlete i manekenke koje su po bjelosvjetskim ringovima nosile table sa brojem predstojeće runde. Davao je intervjue na Engleskom jeziku i obišao sve kontinente. Ja nikud nisam putovao, nisam znao strane jezike, nisam znao sa ženama i meditirao sam unutar krugova u žitu. Pokušao sam Edmundu objasniti kako krugovi u žitu na koje sam u posljednje vrijeme nailazio pri svojim planinarenjima, u stvari, pružaju portale prema višim dimenzijama. Nisam stremio 3D već 4D putovanjima. Nisu me interesirala kretanja preko međudržavnih granica već mogućnost prolaska kroz četvrtu ili petu dimenziju. Za tu vrst putovanja ne trebate vozila, pasoše, sljedbenike, navijače niti nagrade. Čak niti žene. Treba vam nešto mnogo više od toga, a, opet, prirodnije i prirođenije nama kao ljudskim bićima. To nešto možemo prozvati otvorenost uma ili britkost inteligencije, pa i egzibicionizam duha.

Još prije već što sam dijametralno promijenio temu današnjeg razgovora, Edmund je opet zaurlao: „Do đavola ti i tvoji međudimenzionalni portali i krugovi u žitu! Ko još vjeruje u te gluposti?! Gdje su dokazi? Gdje su svjedoci? Potvrde?“

Sad mi je bilo jasno šta Edmund traži u mome društvu. Traži slušaoca. Mogao sam satima sjediti i slušati njegove priče o borbama koje je vodio sa svjetskim šampionima, zabavama kojima je prisustvovao po noćnim klubovima širom svijeta, uljudnosti i gostoprimstvu kojim su ga častili domaćini sportskih takmičenja na koja je odlazio. Edmund je volio pričati ali nije uživao da sluša druge oko sebe. Ja sam strpljivo i sa interesovanjem slušao sve što je Edmund imao za reći, ali onog momenta kad sam pokušao da od njega napravim i slušaoca onog što sam ja želio iskazati, dogodilo se da je Edmund lako gubio nerve. Jednostavno do njega nisu mogle doprijeti moje riječi ili mišljenja o meni samome. Izgleda da Edmundova netrpeljivost spram popularnosti i društvenog uticaja predsjednika političkih partija, religijskih velikodostojnika, vođa navijača ili fudbalskih zvijezda nije dopirala iz stava kako su to sve nepotrebne persone u nekom svrsishodnijem, civilizovanijem i, samim tim, utopističkom društvu. Vjerovatnije je kako Edmund nije mogao podnijeti misao da, pored nesumnjivih i priznatih uspjeha u kik boksu, on u svojoj zemlji nije uživao dovoljno veliku slavu i opšte priznanje koje je očekivao. Sada sam sumnjao kako se Edmund nije mogao lako miriti sa činjenicom po kojoj glupi navijači glupavih fudbalskih timova i njihove imbecilne vođe, pri nekom užasnom huliganstvu, zauzimaju mnogo više mjesta u medijskom prostoru već njegovi uspjesi po svjetskim borilačkim turnirima. Isto se odnosilo i na nedoraslo i podrivačko ponašanje i izjave političkih, vjerskih i nacionalnih vođa. Približnije, Edmundu nisu smetale opasne i kukavičke društvene pojave same po sebi (svaki kukavičluk i jeste opasan) on se opirao njihovoj medijskoj rasprostranjenosti u odnosu na vlastiti sportski rad i uspjeh. Ja sam imao drugačije, naravno, manje sebične motive. Ali to mu nisam mogao reći. Nakratko sam promijenio temu razgovora i umjesto govornika opet postao slušatelj. Edmund se osjetio nadmoćnim i iznova počeo nadugo i naširoko pričati o borbama u kojima je pobjeđivao i starletama koje je guzio.

Međutim, sad sam se ja usprotivio.

„Kako možeš da treveljaš non-stop o istom. Te ovog sam nokautirao ovako, onog ovako.“ – kreveljio sam se simulirajući Edmundove hvalisave pokrete – „Ovu sam derao ovako, onu ovako. Ne želim uvijek slušati o istom…“

Edmund se naglo ustao sa stolice. Nije trpio moje ruganje. Imao je namjeru da me bije. Ne bi mu to bio prvi put. Bilo je dovoljno da me jednom potkači pod vilicu pa da krvav poljubim zemlju. Pljunuo bih zub-dva. Poslije bi mu bilo žao i platio bi najboljeg zubara da mi ugradi vještačke materijale. Još neko vrijeme i krasit će me potpuni porculanski osmijeh. Holivudski osmijeh. Nije loše. Moji prirodni kečevi ionako nalikuju onima kao u Spužve Boba. Ljudima zubi ispadaju jednom u životu, meni – uslijed nesporazuma sa Edmundom – ispadat će nekoliko puta.

Ali, ovaj put sam bio spreman i istisnuo mu suzavac iz skrivenog spreja u oči i nos. Ostao je šokiran i nemoćan. Vrisnuo je bolno.

„Aaaaaaooouuuaaa!!!“

Do sada je po svjetskim arenama padao samo dva puta. Četrnaest pobjeda nokautom – ovo mu je bio treći poraz.

„Uuuuuaaaauuuu … mamu ti tvoju … moje očiii … aaaauuuooo…!!!“

Jaukao je i psovao na podu. Nemoćan. Bio sam u situaciji da ga izudaram nogama i rukama po licu i tijelu. Nisam. Nisam toliko. Samo sam mu plasirao jedan tup udarac u pleksus i izbio mu dah do kojeg je ionako teško dolazio. Kašljao je kao tuberan. Oči su mu zvrčale kao u pritisnutog oposuma. Konačno sam mu vratio milo za drago. Ne progovorivši, mirno sam otišao ostavivši zavaljenog Edmunda u slini i boli. Još jedna pobjeda za koju neću dobiti priznanje. Trijumf nad svjetskim šampionom bez svjedoka i publike.

Sad se krijem od Edmunda. Znam kako me traži da me prebije. Za razliku od mnogih drugih u ovoj zemlji, sukob između Edmunda i mene nije bio zasnovan na religijskoj ili nacionalnoj osnovi. Jer mi smo nacionalno neopredijeljeni i ne pridajemo nikakvu važnost glupavim religijskim ceremonijama. Ne radujemo se Bajramu, niti ljubimo Isusa. Do Boga se, sve su prilike, teško stiže. Svako se iz svojih razloga ne divi razdraganim i razigranim turbo-folk divama.  

Ugasio sam telefon i ne boravim kući. Izbjegavam javne skupove i prometne ulice. Provlačim se zabačenim sokacima i mračnim prolazima. Ovaj zatomljeni grad, sa svojim uspavanim i nezainteresovanim stanovništvom, i ljetnom sparinom koja izlapljuje perceptivne mogućnosti, savršeno je mjesto za bjegunca poput mene.

U jednom od skrivenih mjesta opuštam se uz Bachov Jesu, Joy of Man’s Desiring.

Edmund će se morati potruditi da me pronađe.

 

Tagovi:
Autor 23.7.2012. u 12:31

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija