EDIN HUSKOVIĆ: OTPISANI

Autor 1.12.2012. u 20:57

EDIN HUSKOVIĆ: OTPISANI

 

Nismo palili vatre.

Logor je bio na planinskoj visoravni, između istrošenih stijena i povaljanih borova. Vjetar nije odustajao. Šibao je i urlao. Bili smo hrabri. Nismo se bojali vjetra – ni nacija, vragova ili religijskih svetaca. Borili smo se protiv njih srcem i dušom. Nismo žalili života niti udobnosti. Neko je morao stati na stranu dobra. Bogovi u institucijama to nisu uradili. Već odavno Bogovi se povinuju volji sveštenika. Čemu su se nadali Isus i Muhamed? Iza njih su ostali potpuni haos i pomutnja. Historija je načinila još jednu grešku u koracima. Odlučili smo djelovati i prebjegli smo u šumu. Najvažniji pokret u istoriji. Sumanuti ilegalci.

Već godinama tragaju za nama. Bezuspješno. Glave su nam ucijenjene. Glave su nam sve skuplje i skuplje. Visoke cijene naših života ne obara inflacija. Lovci na ucjene utrkuju se da nas privedu žive ili mrtve. Bolje mrtve. Bili su to diletanti. Dugo smo vježbali skrivanje i napade iz zasjede. Stopili smo se s prirodom. Neuhvatljive zvijeri. Lovcima na glave s ramena su letjele glave. Neprijatelj nikad nije znao za našu lokaciju, mi smo uvijek znali gdje locirati i napasti neprijatelja.

Tri noći prije atakovali smo na kolonu službenih vozila. Unutra je bio predsjednik stranke. Nacionalna stranka. Jedan od onih što po zemlji huška na mržnju, pljačka opšte dobro i zulumćari. Predsjednik stranke kojeg smo napali i likvidirali imao je podršku vjerske zajednice. Nismo mnogo šljivili vjerske zajednice. U posljednjih šest mjeseci atentirali smo čak četiri vjerska velikodostojnika, sva četiri iz različitih vjerskih institucija. Onda smo na slobodnoj teritoriji igrali kolo i plesali oko koplja s kojeg se vijorila naša zastava. Iako smo krivili narod, odnosno narode, nikad nismo pribjegavali akcijama u kojima bi masovno i neselektivno ubijali žene, djecu i starce. To je bila taktika ljudi protiv kojih smo se borili. Predsjednici država, razni doktori nauka i magistri, oni su bili skloni masovnom ubijanju i opštem protjerivanju stanovništva s njihovih vjekovnih ognjišta. Podršku u tome su im nesebično davali sveštenici. Ne. Mi smo se bavili sasvim drugačijom borbom. Naši ciljevi su bili pažljivo birani, a iz naših napada nije proisticala kolateralna šteta.

Nešto ću reći o posljednjoj akciji. Balvanom smo popriječili put kuda je nailazila kolona službenih vozila sa predsjednikom nacionalne stranke u njoj. Za napade smo uglavnom birali pusta mjesta, daleko od naseljenih područja. Nismo željeli nevine žrtve. Narod je bio surov i hirovit, uopšte nismo zadovoljni stanjem opšte svijesti kod naroda, ali svakako da nije imalo smisla voditi antinarodni rat iako su nas narodni predstavnici prezirali i radili sve što je bilo u njihovoj moći da nas razotkriju i onemoguće u daljnjem djelovanju. Mrzili su nas i putem medija širili su mržnju. Na lokalnim i državnim izborima nacije su desetljećima loše birali i isto toliko vremena plaćaju visoku cijenu svog političkog neukusa. Ali mi nismo mogli čekati na dan buđenja narodne svijesti. Nismo imali vremena na bacanje. Umjesto da čekamo na masovnu digli smo internu revoluciju. Revoluciju protiv globalista i antiglobalista, protiv nacista i socijalista, protiv teista i ateista, protiv beskrupuloznih narodnih predstavnika, potplaćenih predstavnika zakona i nakaradnih božjih predstavnika. Nismo se osvrtali na predstavnike međunarodne zajednice. Onda kad uspostavimo red i disciplinu u svojoj zemlji, a koja se prostire od Đerdapa pa do Jadrana, od Vardara sve do Triglava, nastojat ćemo da postavimo temelje novom međunarodnom poretku koji neće biti zasnovan na vojnoj sili, religijskom šikaniranju i monetarnim ucjenama. Za razliku od naših sunarodnjaka, mi smo savršeno svjesni vlastitih vrijednosti. Dug je put do cilja, a mi ga prelazimo planski i u slozi.

Kad smo, kao što rekoh, popriječili put službenim vozilima koja su prevozila najvišu delegaciju jedne nacionalne stranke, i brzom i spretnom akcijom anulirali nespremne zaštitare i tjelohranitelje, došao je trenutak da zarobimo njenog predsjednika. Učinili smo to hitro i efektno, pa smo ga svezana i s povezom na očima proslijedili u šumu. Ne znam gdje je nestala njegova bahatost i arogantnost s TV ekrana i partijskih skupova. Skupljen od straha i hladnoće predsjednik se sve teže i teže micao ka vrhu planine, ka određenom mjestu. Preklinjao je i molio, slinio i plakao. Nismo se obazirali na njegove vapaje. Sudbina mu je bila zapečaćena. Prijeki sud je rekao svoje, ali ja sam reagovao.

„Ne. I ovom čovjeku se mora dati šansa. Ljudskim tijelima formirajte ring. Živi krug smrti. Borit će se sa mnom. Samo jedan od nas će živ izići van. Bude li to naš neprijatelj, podarite ga slobodom.“

Među borcima je zavladao muk. Oko predsjednika nacionalne stranke i mene šutke se formirao kordon ljudi. U jednom trenutku stali smo jedan naspram drugog. On nije mogao vjerovati šta preživljava, ja sam bio spreman za još jednu borbu. Borbu na život i smrt.

Gledali smo se oči u oči.

U stvari, predsjednik nacionalne stranke me nije mogao gledati u oči. Imao je vodenkaste i sitne plave oči. Izbjegavao je izravan vizualni kontakt, kao svako ko nema čistu savjest. Leteći pogledom tamo-amo, zaustavio se na nožu kojeg sam imao za pasom. Mislio je da borba neće biti ravnopravna. Razuvjerio sam ga. Izvadio sam nož, i na iznenađenje svih, bacio mu ga pred noge. Bio je udaljen nekih pet-šest metara od mene. Krenuo je da uzme sječivo, pa stao. Zvjerao je okolo, misleći da se radi o pripremljenoj zamci.

„Vi svojim političkim konkurentima nikad niste davali šansu. Bavili ste se likvidacijama i protjerivanjem neistomišljenika. Čak ste postali i narodni heroj. Pa, evo, ja vama dajem šansu i priliku da borbom opravdate titulu. Vi uzmite nož, a ja ću se boriti golim rukama. Do smrti…“

Predsjednik u kravati i odijelu (garderoba koju prezirem i nikad je ne bih obukao) se sada smjerno sageo do noža. Približavao mi se i počeo vitlati njime prema mojem vratu. Bio je ogroman i nezgrapan, spor i predvidljiv, paničan. Nije mi ličio na narodnog spasitelja. Kretao sam se oko njega lakim koracima i povremeno mu plasirao udarce. Skoro da nije imao gard i brzo se umarao. Nisam imao mnogo vremena. Potjera će, kopnom i zrakom, brzo krenuti za nama. Moramo se što prije kamuflirati u šumi. Zato nisam produžavao predstavu i krenuo sam da okončam konflikt jednim brzim i jakim udarcem pod bradu. Predsjednik je u polusvijesti pao na tlo. Skočio sam na njega prije već će se povratiti. Lijevom rukom sam mu blokirao desnicu, a desnim koljenom prikliještio lijevu nadlakticu. Slobodnom rukom sam mu brzo i spretno obavio kravatu oko vrata. Stezao sam sve jače i jače. Kravataša sam davio njegovom vlastitom kravatom. Neprocjenjivo. Krkljao je. Bio sam nemilosrdan ali nisam želio ničiju patnju. U trenutku kad je gubio snagu, digao sam i drugu ruku i odmjerenim potezom slomio mu vrat. Ne znam kamo mu je otišla duša. O tome neka brinu nebeski bogovi. Ja sam majčicu zemlju oslobodio još jednog tereta. Morali smo ići dalje. Napuštajući kordon, saborci su se tiskali oko mene. Grlili smo se i ljubili. Ali morali smo ići dalje. Iako smo radili za opšte dobro, organizovano ubijajući javne osobe koji su sav svoj politički rad zasnivali na širenju smutnje, mržnje, neistina i straha, velika većina ljudi još nije blagonaklono gledala na naše akcije. Šta više, prezirali su nas, ne shvaćajući da će ipak doći vrijeme koje će pokazati kolika je bila neophodnost našeg ilegalnog i beskompromisnog djelovanja. Računali smo da je bolje ubiti nekoliko stotina nitkova, partijskih, religijskih, bankovnih i pravosudnih lidera, već riskirati budućnost u kojoj bi uslijed loše političke i ekonomske klime ponovo došlo do opšteg rata gdje bi bilo pobijeno i protjerano na stotine hiljada ljudi.

Na truplo smo postavili naš simbol, našu trobojnicu, i elegantno se počeli povlačiti dublje u šumu. Bilo nas je svih spolova, rasa, nacionalnosti i vjera. Bili smo kao jedan. A tako je i moralo biti, želimo li opstati i ustrajati u borbi. Jer protiv nas se diže još jedna vojna, plaćenici, specijalci i mupovci. Razni sveštenici, u strahu za vlastitu kožu i nepošteno stečeni imetak, sad pozivaju mase vjernika na progon i linč. Narod se uskovitlao i, hučeći i šumeći, kao neprirodno velika vitaminska tableta, pucketajući i vrijući, nadire kroz sve pore društva ne bi li nam došao glava. Nešto kao: brlblbić, brbrlbuć, šššumm, sssss …

I predstavnik međunarodne zajednice pročitao je još jedno saopštenje protiv nas. Nismo odgovarali ni zapadnim ni istočnim imperijalnim težnjama. Dok smo, nevidljivi i brzi kao duhovi, uzmicali uz šumovite i stjenovite planinske vrleti, iznad nas, u nakani da nam uđu u trag, brujale su bespilotne letjelice međunarodne zajednice. Sa pametnim stankama, vješto smo uzmicali najsavremenijoj tehnologiji. Cilj je bio pred nama: bratstvo, jedinstvo, sloboda i ravnopravnost. Ko god nije bio s nama, bio je protiv nas. Nema mjesta kalkulacijama.

I virtualni svijet se urotio protiv nas. Našem djelovanju ne smije se dati na popularnosti. Medijski smo blokirani. Evo možete na facebook-u označavati ovaj tekst do besvijesti, ali niti jedan taj like neće biti proslijeđen na sistem.

Ali razmislite o svemu. Za vas je mnogo bolje da nam se pridružite. Jer, mi smo glasnici novog vremena, posve novog i do sada neviđenog poretka u društvu, društvu bez šunda, kiča, političkog, nacionalnog, vjerskog, ekonomskog i muzičkog turbo-folka. Ne krenete li s nama, ostat će te u mraku vlastitih iluzija. Zauvijek.

Zato, bejbe, ne boj se ja ću biti tu kraj tebe, kad bude vrijeme za to…

http://www.youtube.com/watch?v=-c5Zt3xaKSo  

  

Autor 1.12.2012. u 20:57

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija