Edin Pobrić: Perverzija solidarnosti

Izdvajamo

• Slavoj Žižek dobro primjećuje da savremeno društvo za svoje neizbježne tenzije uvijek okrivljuje demone koje su sami stvorili, a puk, s druge strane, dozvoljava sebi da vjeruje da će njihovo „odstranjivanje“ najzad donijeti blagostanje. Stvar se, međutim, komplicira sa tzv. bošnjačkom politikom u zadnjih 20 i kusur godina koja nakon rata prihvata Pravila koja su došla iz Beograda i Zagreba. Počelo je sa izjavom Alije Izetbegovića u kojoj kaže da jedan čovjek u isto vrijeme može biti i heroj i zločinac. Valjda je Izetbegović htio da bude simpatični filozof koji usljed „dubokog pogleda“ na stvari i događaje umije da ih relativizira. Nikada taj „simpatični pogled“ nije dobio neku dioptriju ili kaleidoskopsko preusmjerenja u bošnjačkoj politici. Stav bošnjačke politika prema svojima herojima i zločincima ostao je i danas tako perverzno „relativan“. Svojim „nemarom“ da se procesuiraju svi ratni zločini od strane bošnjačke politike, koji su incidentini i koji, za razliku od Srbije i Hrvatske, nemaju u svom ishodu sintagmu „udruženog zločinačkog poduhvata“, omogućili su dvije stvari: najprije legitimiraju stavove Beograda i Zagreba o negiranju sudskih presuda i, najzad, što je još strašnije, omogućili su da na ovim prostorima žive Pravila i da, nažalost, postanu dio korespodencije između običnih ljudi, s kojima smo svi dobili nužne naše i njihove.

Povezani članci

• ISTRAŽIVANJE: Sistemsko zataškavanje medicinskih grešaka u RS
• Funkcije nagrade. Džepna anatomija
• Stjepan Mesić: ONA I GENERALI (I HRVATSKA)
• U subotu u Mostaru izložba fotografija o najugroženijoj etničkoj manjini na svijetu
• Izložba plakata i kataloga iz fundusa Gradske galerije Collegium artisticum
• Naš Mostaru, crno ti se piše

Historija je djelatna samo u onoj  mjeri u kojoj uvodi diskontinuitet u naše biće.

Ponovo je vrijeme prošlosti. Povijest se piše na svakom koraku. Utrkujemo se ko će ispisati ljepše stranice za vlastiti etnost. Ljepota je naravno vječna ali su sudovi o njoj historijski promjenljivi, pa se u našem slučaju nekada pokazuje u licu mučenika a nekada u licu heroja – sve zavisi o toga šta je kome potrebno u datom trenutku. Naša historija, kako svjedoče naši mediji prikazujući nam izjave naših političara, ima oslonac izvan vremena. Ona, historija, teži da svemu sudi jer ima neprikosnovenu objektivnost, a to je moguće jer je za sebe pretpostavila vječnu istinu, dušu etnosa koji ne umire i svijest etnosa (pojedinac uvijek govori u ime svih) koja je uvijek identična sama sebi!? Da bi ispisali povijest, političari regiona, kao neprikosnoveni igrači te iste povijesti, postavili su Pravila. Sva ta Pravila su sačinjena da bi služila ovoj ili onoj ideologiji, ovoj ili onoj stranci, etnosu, pojedincu ili ponekoj porodici. Velika utakmica sastoji se u tome ko će se dokopati Pravila, ko će zauzeti to jedinstveno mjesto u prostoru i bezvremenosti da bi se koristio Pravilima, a ko će uspjeti da ta ista Pravila upotrijebi u obrnutom smjeru i okrene ih protiv onih koji su ih nametnuli. Suvišno je tu tražiti logiku, to je igra koja pretenduje na bezvremenost. I tako, 20 i kusur godina utakmica o herojima našim i krvnicima njihovim, i tako 20 i kusur godina o njihovim propalim ideologijama i našim dobrim politikama, i obrnuto. Dvadeset i nešto godina. Nije malo.

A kakva su i koja su to Pravila koja su uspostavljena u Beogradu, Zagrebu a potom i u Sarajevu? To je precizno izračunato zadovoljstvo pomame, mahnitanja, to je obećana i prolivena krv. Pravila su omogućila da u kontinuitetu, uvijek iznova, započinje igra nadmudrivanja i nadvladavanja što na ove prostore, opet uvijek iznova, ispostavlja, u novom obliku, ponovljeno nasilje. Uspostavljeni mir u Washingtonu, pa potom u Daytonu, „ljepota kompromisa“, prihvatanje slova Zakona – Ustava (ma kakav bio), daleko su od toga da se mogu čitati kao neki veliki moralni zaokret, oni su tek rezultat tih Pravila uspostavljenih davnih 90-tih, njihova najgora perverzija jer svaki put, kada to zažele, plenkovići, vučići i izetbegovići vraćaju nas nasilju, jer njihove ideologije pripadaju istim onima koji su tih 90-tih uspostavili ta ista Pravila.

Ako se krene od opšteg i visoke politike, nekako bi nužno trebali doći do pojedinca i solidarnosti kao posljednjeg utočišta zaštite od visokih usuda. Jedno od objašnjenja šta bi to bila „ljudska solidarnost“ govori o tome da postoji nešto u svakome od nas (neka naša bit humanosti) što „odzvanja u prisustvu iste te stvari u drugim ljudskim bićima“. Po ovome, solidarnost bi, kao i ljubav, trebala da je fenomen čija se svrsishodnost ne treba dokazivati – ona je sama po sebi dobra. No, da li je to baš tako!? Ako pogledamo kako stvari stoje sa solidarnosti kroz historiju, onda je jasno da nije moguće održati tezu da su neka ljudska ponašanja prirodno nehumana, jer stvar se razrješava povijesnim okolnostima. Povijest poznaje veliki broj slučajeva kada su se predstavnici država, ustanova, institucija izvinjavali u ime djelovanja svojih prethodnika. Različite kulture i različita vremena imaju različitu percepciju dobrog, jer ne postoji referentna tačka koja bi bila izdvojena iz svog sistema i time neprikosnoveno omogućila da se donesu objektivni sudovi historiji.

Ipak, shodno vremenu u kojem živimo, trebali bi da imamo konsenzus kada su u pitanju događaji, na primjer, iz Drugog svjetskog rata, i tada svaka pomoć onima koji su bili ugroženi, na primjer Jevrejima, imaju svoje ispunjenje u ljudskoj humanosti, odnosno, solidarnosti. Jer, oni su jedni od nas! Oni su kao i mi, ljudska bića. No, već se nazire nesavršenstvo apsolutnog dobra, a njegova diskrepencija je sadržana upravo u prethodnoj rečenici u kojoj je stavljen akcenat na riječ MI! Oni su kao mi! Translacija pojma. Oni su vjernici kao mi ili su pak ateisti kao i mi, oni su Jevreji kao i mi, oni su hrišćani kao i mi, oni su muslimani kao i mi, oni su pravoslavci kao i mi. Po ovome, svi drugi – oni, naspram nas, jesu ljudska bića, ali, ipak, kriva ljudska bića. Vrhunac naše solidarnosti je u perverziji samog pojma solidarnosti. Mi smo solidarni unutar vlastitog etnosa jer nas historija (politika) opominje da drugačije niti smije niti može biti!? Osjećaj solidarnosti je najjači kada se oni, bez obzira ko su i šta su radili, s kojima izražavamo solidarnost smatraju se našima, gdje to naš sada poprima novo značenje – ono je internije, lokalnije od pojma ljudskog roda.

Haški tribunal je u svojim optužnicama u nekoliko navrata operirao s pojmovima/sintagmama „udruženi zločinački poduhvat“, „agresija“, „međunarodni sukob“. Ti pojmovi su vezani za Hrvatsku i Srbiju i njihovu ulogu u ratu u BiH. Nijednom se pojmovi nisu vezali za BiH. Ništa u tome nije sporno, osim na koji se način interpretiraju sudske presude. Nikome ozbiljnom ne bi trebalo biti iznenađenje kada ostaci Tuđmanove i Miloševićeve ideologija, kroz likove Vučića ili Plenkovića, ostrašćeno brane presuđene ratne zločince. Intimizacija sa ratnim zločincima predstavlja direktni čin homogeniziranja etničke zajednice i čin simboličke razmjene gdje zločinac nastavlja živjeti u vođi, a time i u svakom drugom pripadniku te iste zajednice. S druge strane, nekrofilija oživljava kolektivne strahove date etničke zajednice u kojoj osnovni način govora postaje govor predaka koji se, stavljen u službu vladajućih režima, pretvara u diskurs mržnje prema drugom. Slavoj Žižek dobro primjećuje da savremeno društvo za svoje neizbježne tenzije uvijek okrivljuje demone koje su sami stvorili, a puk, s druge strane, dozvoljava sebi da vjeruje da će njihovo „odstranjivanje“ najzad donijeti blagostanje. Stvar se, međutim, komplicira sa tzv. bošnjačkom politikom u zadnjih 20 i kusur godina koja nakon rata prihvata Pravila koja su došla iz Beograda i Zagreba. Počelo je sa izjavom Alije Izetbegovića u kojoj kaže da jedan čovjek u isto vrijeme može biti i heroj i zločinac. Valjda je Izetbegović htio da bude simpatični filozof koji usljed „dubokog pogleda“ na stvari i događaje umije da ih relativizira. Nikada taj „simpatični pogled“ nije dobio neku dioptriju ili kaleidoskopsko preusmjerenja u bošnjačkoj politici. Stav bošnjačke politika prema svojima herojima i zločincima ostao je i danas tako perverzno „relativan“.

Svojim „nemarom“ da se procesuiraju svi ratni zločini od strane bošnjačke politike, koji su incidentini i koji, za razliku od Srbije i Hrvatske, nemaju u svom ishodu sintagmu „udruženog zločinačkog poduhvata“, omogućili su dvije stvari: najprije legitimiraju stavove Beograda i Zagreba o negiranju sudskih presuda i, najzad, što je još strašnije, omogućili su da na ovim prostorima žive Pravila i da, nažalost, postanu dio korespodencije između običnih ljudi, s kojima smo svi dobili nužne naše i njihove. Iluzija je da bi Bakir Izetbegović (koji ima lakši posao od kolega iz Beograda i Zagreba u borbi za opstanak na vlasti – Bošnjaci su najveće žrtve prethodnog rata) mogao promijeniti svoju politiku – neće, jer niti umije niti želi. Jedini način je da se na ovim prostorima počne odvijati život dostojan čovjeka a ne životarenje satkano od ostatka perverznih ideologija je da se najzad pojavi neko „drugi“, neko ko ima glavu, ali i muda, i ukine sveto Pravilo.

Jedno od obilježja historije jeste da ona nema izbora: njen zadatak je da sve zna, bez hijerarhije po važnosti; da sve razumije, bez razlikovanja po vertikali; da sve prihvati, bez pravljenja razlike. Ako je to već tako, može se postaviti pitanje: otkud nekome pravo da upliće svoj ukus kada se radi o drugima!? Kojim činjenicma se daje prednost kada je riječ o onome što se već dogodilo. U stvari, to je potpuni nedostatak ukusa, svojevrsna pornografija koja pokušava da uspostavi prisne odnose sa onim što je možda najuzvišenije. Ipak, historiju, ili pak povijest – to nisu sinonimi – pišu, ipak, samo ljudi.

Zbog svega toga, sudovi za ratne zločince, onaj u Hagu i oni u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu, i historija koja bi da se piše na osnovu svih tih presuda može biti svrsishodna i djelatna samo u jednom slučaju: ukoliko bude uvodila diskontinuitet u naše biće.