Bradara, Kordić, Čović i Krišto – foto: Srecko Stipovic/RFE/RL
– kontaminator međunacionalnoga straha i postratnog pomirenja –
Dođu takva vremena kada pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati. (Ivo Andrić)
Teško je, ali nije nemoguće navesti ljude da se postide. (Miodrag Pavlović)
Zašto je postratno međunacionalno pomirenje višedecenijski, do danas neostvariv politički, psihološki i moralni izazov? Usljed činjenice da su ljudi u vrijeme raspada Jugoslavije ginuli da bi ostvarili nacionalne (čiste) države. Da smo dobili postratnu vlast za koju smo ginuli, na izborima potvrđivali. Društveni i psihološki uvjet ostvarenja nacionalne vlasti bila je nacifikacija ljudi. Nacifikacijom su vladajuće etnokratije patriotizam zagadile nacionalizmom, međunacionalno zajedništvo kontaminirali strahom, mržnjom i šovinizmom. Sa posljedicom međunacionalnoga nasilja. Političkim izborom ostrašćenih ratnika i njihove djece da vladaju postjugoslavenskim državama. U toj etnokratiji su i hiljade osuđenih ratnih zločinaca. Trajni cilj takvih, narodom izabranih etnopolitičara, nije istinska međuljudska i međunacionalna ravnopravnost, već da ostvare financijsko-materijalni probitak, svoju osobnu (nad)moć. Podmuklom prevarom koju naivnima podmeću kao poštenu politiku međuljudske ravnopravnosti. Perfidnim i visoko sofisticiranim produciranjem međunacionalne mržnje, kontaminatora straha i nasilja protiv rivalske političke grupe. Materijalne motive vlasti, svoju samoafirmaciju kroz strast upravljanja ljudima, političkim grupama ili državama, čovjek nikad do kraja nije zadovoljio. Sa posljedicom da se međuljudska ravnopravnost u društvu djelimice ostvaruje, da nikad neće do kraja biti ostvarena. Usljed konkurencije kao energenta čovjeka i života. Da ljudi od pamtivjeka vode ratove radi pravno-političke nadmoći, potencijalne ravnopravnosti ili radi željene slobode. Motiv međuljudske ravnopravnosti, sa teritorijalno-osvajačkim motivom, sa njima zajedničkim psihopatološkim korijenom u zadovoljenju strasti nadmoći nad političkim rivalom, suštinski su uzroci većine ratova. Takva višestruka motivacija trajna je prepreka ne samo međuljudskoj ravnopravnosti, već i prepreka međunacionalnom postratnom postjugoslavenskom pomirenju. Zagađivač nacionalizma i šovinizma postjugoslavenskih političkih etnokratija i njihovih birača.
Navedeni materijalni, teritorijalno-osvajački, politički i psihološki motivi – izvori ratova, nepravde i borbe za prevlast i za ravnopravnost, ostvaruju se kroz prirodnogenetsku, društvenu i psihološku potrebu svakog od nas da pripadamo svojoj političkoj i kulturno-religijskoj skupini u kojoj smo rođeni, u kojoj sebe ostvarujemo. Posebice u vrijeme ekonomsko-političkih kriza kada svaka ptica svome jatu leti. Dođu takva vremena da budala progovori, pametan zašuti, a fukara se obogati. (Ivo Andrić). U takvim društvenim prevratima, vlašću ostrašćeni najinteligentniji, najpodmukliji i najagilniji egomani, svojim autoritetom ujedinjuju osobne motive osvajanja vlasti, svoje materijalne i političke interesne i interese njihovih birača. Kroz proces ujedinjavanja interesa, političke elite nacificiraju svoje birače mržnjom protiv rivalske grupe, sa ciljem da njome dominiraju. Zagađuju svoje birače bacillusom nacionalizma i šovinizma. Karcinom nacionalizma, koji je izjeo i razorio jugoslavensko narodnosno zajedništvo, zakoćen je govorom Slobodana Miloševića kosovskim Srbima na Gazimestanu u aprilu 1987. Porukom Niko ne sme da vas bije potpalio je ne samo fitilj nade, straha i osvete, već je tom odbrambenom retorikom pozvao na nasilje Srba nad jugoslavenskim manjinskim narodima. Uz svesrdnu podršku tzv. jugoslavenske armije. U ime lažne nacionalne ravnopravnosti zapalio je benigni nacionalizam kojim napadnuta društvena grupa solidarno brani svoje živote i vlast na svom višestoljetnom životnom prostoru. U ime navodno ugrožene srpske nacionalne ravnopravnosti, zapravo radi zadržavanja političkoga prijeratnoga monopola u Jugoslaviji, širio se karcinom malignog nacionalizam nasilja: teritorijalnim etničko“čišćenjem” politički rivalske društvene grupe. Zagađeni šovinizmom etnonacionalisti su izjednačavali krivicu nasilnika sa pravom na odbranu napadnutog. Izjednačavali neizjednačivo: nasilnike sa žrtvama civila u ratu. Takvo izjednačavanje krivice ubica života i branitelja života, agresora sa braniteljima, nameću etnonacionalisti javnosti. Danas se vodi rat za istinu o ratu. (Abdulah Sidran). Vođeni činjenicom da bi predratni i aktualni politički i ratni cilj nacionalističke elitokratije Srba u Srbiji, Srba u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini – svi Srbi u jednoj državi – zasigurno bio ostvaren kroz nadmoćnu srpsku armiju – da nije bilo intervencije NATO. Riječ je o legitimnom srbijanskom, bosanskosrpskom i hrvatskom političkom cilju stvaranja (čiste) nacionalne države. Taj legitimni, nacionalno ekskluzivni politički cilj, derogirao je i poništio međuljudsku i međunacionalnu ravnopravnost. Kao nacionalistički eksluzivitet bio je suprotstavljen aktualnom međunarodnom državotvornom pravu, demokratiji i međunacionalnoj ravnopravnosti. Tomu su bitni dokazi presude Međunarodnoga suda za ratne zločine srpskim i hrvatskim šovinistima u Den Haagu i u regionalnim sudovima postjugoslavenskih država.
Nacionalizam i šovinizam, ispoljen u volji za (nad)moć, inkubira karcinom postratne višedecenijske solidarizacije nacionalističke etnokratije sa presuđenim ratnim zločincima. Sa političkom amnestijom ratnih zločinaca u javnosti. Amnestija rezultira brisanjem osobne samoodgovornosti za sudski presuđeni ratni zločin. Ubice civila u ratu do danas slave vladajući etnonacionalisti kao nacionalne heroje. Tomu je bitan razlog da su se takvi ratnici borili protiv međunacionalnoga zajedništva, ginuli radi stvaranja nacionalnih država. Budući da se takvim ratnicima kao ratnim zločincima ponosi njihova elitokracija, logična je psihološka, amoralna i politička posljedica, da zločinac u sebi ne osjeća samoodgovornost za ubijanje civila u ratu. Sa konačnicom da su rijetki ratnici koji se stide svoga sudjelovanja u “etničkom čišćenju”. Da gotovo nema ratnika koji će sebe priznati “genocidašem” drugoga naroda. Da su rijetki ratnici ili djeca ratnika koji u sebi razdvajaju odbrambeni ili slobodarski motiv ratovanja od agresivnoga nasilja. Ima li ratnika koji će intimnom sebi i javnosti priznati da je u borbi za političku ravnopravnost, za slobodarstvo svoga naroda, sa takvim ciljem ubijao civile rivalske političke grupe? Da je u svom ratovanju bio istovremeno, u sebi neodvojivo, patriota i zločinac. Neće li takvim priznanjem sebe zgaditi, izopćiti, odstraniti iz svoje, patriotizmom i šovinizmom ostrašćene društvene grupe? Za istinsko i iskreno razdvajanje patriotizma (domoljublja) od šovinizma, treba biti duboko poštena moralna ličnost. Usljed činjenice da sebe sama valja suočiti sa dramom svog svirepog ubijanja civila u ratu. Čin ubojstva nevinih civila u ratu valja u intimnom sebi oživjeti, proživjeti, osvijestiti. Mora zločinac prvo sebi samom priznati svoj zločin! Na način da u sebi razotkrije duboko potisnuti, možda i skriveni ratni zločin, kao intimnu tajnu. Tu tajnu, bol ili intimnu dramu valja ispovijediti. Prvo izabranom biću od svoga povjerenja. Ispovijediti svoj zločin svećeniku ili psihijatru. Potom na sudu ratni zločin procesuirati. Ispovijedanjem zločina u sebi zločinac će oživjeti i povratiti zločinom posuvraćenu društvenu samosvijest. Ispovijedanjem zločina osloboditi sebe svoga ubilačkog mračnjaštva kao dubokog grijeha. U sebi razdvajati patriotizma od nasilja. Valja odbolovati takav psihološko zahtjevni proces detraumatiziranja dubokim i iskrenim kajanjem nad svojim ratnim zločinom. Tom procesu prethodi spremnost pokajnika da prihvatiti svoje političko i društveno izopćenje od vladajuće nacionalističke elitokracije. Da bude spreman sebi uskratiti materijalni ili politički probitak dirigiran etnokracijom i klerom.
Ima ratnika zločinaca koje priječe pokajanju i razdvajanju patriotizma od šovinizma njegovi pljačkaško-materijalni ili karijerističko-politički ciljevi ratovanja. Pored materijalne gramzivosti, priječi ga tom razdvajanju i njegova strast zadovoljstva u isključivanju drugih iz svoje nacionalne samoidentifikacije. Takvo patološko samoosjećanje nacionalizma kao bolesne sebičnosti i kao šovinizma, sa njegovom političkom primjenom u stvarnosti, vodi teritorijalnom razdvajanju etničkih grupa. Takvo patološko samoosjećanje šovinizma uzrokuje sukob između političara etnonacionalista, njihovih ratnika – na jednoj strani – protiv političara sa ratnicima altruistima – na drugoj strani. Sa posljedicom da će ratnici altruisti – oni koje vole ljude – bolnu traumatičnu duševnu ranu svoga zločinstva iskrenim pokajanjem preraditi, preboliti i zaliječiti. Moguće je da ranu usljed učinjenog zločinstva nikad u ratniku neće zacijeliti, niti će u cjelosti biti rana izliječena, ali će ratnik altruista, čovjek koji voli ljude, doživjeti katarzu samooljuđenja iskrenim pokajanjem. Ostvarit će dragocjeno duševno smirenje. Doživjeti općedruštveno priznanje i prihvatanje. Poput Williya Brandta koji je kleknuo u Aušvicu pred žrtvama genocida.
Dubinska je psihološka, moralna i politička prepreka priznanju ratnoga zločina, samopokajanju nad zločinom, u uvjerenju ratnika i njihove etnokratije da su ratovali za svoju slobodu. Takve ratnike i njihove političare gotovo je nemoguće uvjeriti da su u toj borbi počinili krivično djelo ubijanjem civila. Takvi nemaju grižnju savjesti za učinjene zločine. Savjest je naime moralna vrlina odabranih ljudi. Teško je, ali nije nemoguće uvjeriti ljude da se postide. (Miodrag Pavlović) Bitan politički i psihološki razlog nedostatka potrebe za pokajanjem za učinjeni zločin je u činjenici da zločinačku savjest takvih ratnika na svoju dušu “miču”, brane i peru od zločinačke osobne samoodgovornosti, aktualni mediji. Plaćeni režimski novinari, lažni intelektualci i (post)ratni politički autoriteti – elite gore od rulje. (Mirko Kovač). Svi oni zajedno štite zločince porukom da je ubijanje civila u ratu legitimno, politički opravdano. Daje se do znanja javnosti da učinjeni zločin “u ime naroda”(ili radi nacionalističkih ciljeva) nije zločin. Time politički i intelektualni autoriteti do danas nastoje rehabilitirati ratne zločince. Upravo tu – normalna ljudska savjest i svijest biva zakočena. Zastanemo pred zidom srama. Ili pred zidom plača! Pamet prosječnog čovjeka bude posuvraćena nad nacijskim, patološko bolesnim opravdavanjem zločina, rehabilitiranjem zločinaca poslije odslužene zatvorske kazne. Čovjek zdrave moralne svijesti i savjesti mora biti zgađen nad našim hrvatskim, srpskim ili bošnjačkim političkim nacijskim negiranjem međunarodnog ratnog krivičnog prava, pokušajem rehabilitiranja ratnih zločinaca. Po međunarodnom ratnom krivičnom pravu, ne može ratni zločinac biti zakonski “oslobođen” tj. rehabilitiran političke niti moralne odgovornosti od počinjenih ratnih zločina poslije odslužene kazne. Pokušaj političkoga rehabilitiranja ratnoga zločinca Darija Kordića od predsjednice Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine Bradara Lidije (u martu 2023) dokaz je njene solidarizacije sa Kordićevom političko-ratnim zločinačkim činom etničkoga čišćenja. Sa posljedicom ubijanja 116 civila rata u Ahmićima. Argument njenog poistovjećenja politički se podudara sa do danas istim ratnim ciljem hrvatske vojske da nasiljem ostvari etnički zasebne države i etnički čiste teritorijalne-političke cjeline u Bosni i Hercegovini. Pokušaji rehabilitacije ratnih zločinaca vode zaključku da sudom presuđeni ratni zločinac, koji je odležao kaznu, u dijelu politički nacificirane javnosti, prestaje biti zločincem. U našoj nacijski sofisticiranoj političkoj patološkoj (pod)svijesti ratni zločinac, navodno, nije zločinac poslije odslužene sudske kazne. Izgleda da u našem nacificiranom društvu zločinac ostaje zločincem samo kroz sudsku presudu. I u svijesti postratnih žrtava. Protuzakonitoj rehabilitaciji i politički nemoralnoj solidarizaciji dijela nacificirane javnosti sa ratnim zločinacima je bitan razlog u njihovom političkom, nacijski patološkom uvjerenju, da je ubijanje civila u ratu legitiman cilj. Da je etničko čišćenje politički rivalske grupe civilnoga stanovništva pariotski čin. Takav patološki egoizam mora biti liječen sistematski osmišljenom dugoročnom denacifikacijom postjugoslavenskoga društva oboljelog od šovinizma. Usljed činjenice da su etnokratije zatrovale postjugoslavensko društvo radi ostvarenja nacionalno čistih država. Da je Zapad navukao bosanskom čovjeku “luđačku košulju” nacionalnom teritorijalnom podjelom institucija vlasti u Bosni i Hercegovine u dva entiteta. Kroz Deytonski ustav sa nakaradnim društvenim sistemom u kojem su nacionalna prava politički pretpostavljena, vrijednosno nadređena ljudskim (građanskim) pravima. Sa posljedicom postratnog apatično-bolesnog društva zagađenog nacionalizmom i šovinizmom. Zagađenog kroz patološki cilj rata za nacionalno čistom hrvatskom i srpskom državom. Preostalo je da se ovaj politički patološki podmukli egoizam dovrši etničko-teritorijalnom podjelom Bosne i Hercegovine. Uz sofisticiranu i perfidno prećutnu podršku zapadne elitokracije. Da se multietnički društevni sistem u Bosni i Hercegovini uruši u samom sebi. Zapad je znao da smo mi dovoljno velike budale da uvijek radimo sve što možemo protiv sebe i na svoju štetu. (Dževad Karahasan, Danas.rs/intervju 22.01.2023.) Znao je da su vladajući etnonacionalisti i njihovi birači istomišljenici u zadovoljavanju materijalno-političkih interesa. Ovu postratnu nacionalističku fukaru, koja se bogati na krvi svojih građana, treba pomesti sa društvene scene. Kroz demokratske izbore. U suprotnom, zaslužili smo to što imamo: etnokratiju umjesto demokratije sa građanskom vlasti.
Bilješka o autoru
Durić Rašid (1948, Cazin) objavljuje studije iz južnoslavenskih književnosti, južnoslavenske usmene tradicije i folklora, leksikologije i theologije, pretežito iz bosanske savremene i usmene književnosti od 1977. Završio je studije u Rijeci, Zadru, Dubrovniku i Zagrebu, sa doktoratom 1985. godine. Bio je učitelj na otoku Lastovu, arhivar u Dubrovniku, savjetnik i nastavnik za historiju jugoslavenskih književnosti na Univerzitetu u Banjaluci između 1986. i 1992. Predsjednik KDB “Preporod” u predratnoj Banjaluci, odakle je protjeran 1992. Lektor i docent od 1992 do 2013. za južnoslavenske jezike i književnosti na univerzitetima u Beču, Greifswaldu i Bochumu. Profesor u univerzitetima u Bihaću i Mostaru između 1998 i 2005. Objavio je oko stotinu studija i recenzija, i sedam knjiga na maternjem, njemačkom i engleskom jeziku. Dobitnik je nagrade UNESC-a za afirmaciju bosanskomuslimanske između zapadnoeuropskih i orijentalno-islamskih književnosti, (1994), naučnih stipendija Goethe Gesellschaft u Weimaru (2019), i Instituta za evropsku etnologiju Univerziteta u Münchenu (2017).
