EKSPERIMENT JE U TIJEKU…

Zoran Brajević
Autor 6.5.2018. u 13:07

Izdvajamo

  • Radi se o najfantastičnijem simptomu kojeg je pokusni kunić Hrvatska pokazao do sada: to je pomicanje ideološke granice. Do sada je pokusni kunić bio suočen s „bogom i domovinom“ kao glavnom idealističkom mantrom, a Živi Zid je pokazao da je i npr. „borba protiv korupcije“ također postala ideološka mantra. Dakle, umjesto da je borba protiv korupcije već odavno nešto konkretno-opipljivo, „borba protiv korupcije“ se svrstala rame uz rame uz „boga i domovinu“!

Povezani članci

EKSPERIMENT JE U TIJEKU…

Foto: Marko Prpić/ Pixsell

Što narod teže artikulira svoju volju, to će ideološka domena biti veća. Što narod češće izlazi na ulice i mijenja ono što mu se ne sviđa, ideološka će domena biti manja, a time i prostor za manipulaciju tog istog naroda. Summa summarum, izjave čelnika Živog Zida samo nedvojbeno potvrđuju da je – eksperiment u tijeku – a na nama je da i dalje promatramo simptome koje će pokusni kunić pokazati…

U Hrvatskoj, u 28 godina postojanja demokracije, izvan regularnih izbora nije svrgnut niti jedan ministar, niti jedan gradonačelnik, a kamoli koja vlada. Recimo da ste to znali, a jeste li znali ovo: Jedina smo država u EU koja se može pohvaliti ovom statistikom.

A jeste li znali da se volja naroda dijeli na aktivnu i pasivnu? Tako je pasivna volja naroda ono što narod izbori na regularnim izborima, dok je aktivna volja naroda ono što narod izbori upravo između ili izvan regularnih izbora, dakle prosvjedima, demonstracijama ili štrajkovima.

U stvari, za ovu podjelu volje naroda na aktivnu i pasivnu baš i niste mogli znati jer sam je ja upravo izmislio, ali ono prvo, da je Hrvatska jedina zemlja u EU koja prosvjedima nije svrgnula niti jednog relevantnog političara, e to nisam izmislio. Šteta što nije obrnuto…

Da ne bi bilo zabune: Istina je da je Sanader naprasno okončao karijeru, ali to sa voljom naroda nije imalo nikakve veze, niti njegov odlazak niti dolazak Frau Kosor poslije njega. Zatim, ona dvojica – premijer koji ne govori Hrvatski i onaj predsjednik Sabora koji ne zna brojati do 5 – oni su izdržali cca. šest mjeseci, ali niti to nije imalo veze sa voljom naroda, već s međustranačkim perverznim domunđavanjem Mosta, SDP-a i HDZ-a.

A kad smo već kod toga, čuo sam da se taj, koji ne zna brojati, vraća u politiku. Ne znam što će biti od toga, ali jedno sigurno znam – vratio se on ili ne vratio – to neće imati veze s voljom Hrvata, baš kao što nema veze niti činjenica da je danas 29 zastupnika sjedilo u Saboru i da je, istovremeno, sustav zabilježio 106 prisutnih zastupnika.

Prosvjedi protiv Vatikanskih Ugovora i protiv ulaska u NATO ne zaslužuju niti fusnotu u Wikipediji, a za onaj „lijepi“ prosvjed za kurikularnu reformu možemo reći da je bio – zaista lijep. Baš kao što je desničarima bio lijep onaj prosvjed u Splitu protiv Istambulske konvencije, a malo im je manje bio lijep onaj u Zagrebu, također protiv IK. Ali, jebi ga, niti jedan prosvjed na ovom svijetu nije ušao u povijest zbog estetskih vrijednosti okupljanja, koje bi eventualno bile relevantne kada bi u ovoj raspravi bila riječ o, npr., karnevalu u Rio de Janeiru ili o puštanju lampiona u Zagrebu, ali nije o tome riječ…

U stvari, ne može se reći da u Hrvatskoj nije bilo prosvjeda, ali, opet, ne ulazi se u povijest zbog – ispunjene kvote prosvjeda – već zbog političkog prevrata koji je nastupio zbog prosvjeda, kao npr. onih prosvjeda u Sloveniji 2013. godine, nakon kojih su premijer Janša i dva gradonačelnika dali ostavku.

Što se kaže: broje se rezultati, a ne zalaganje, ili preformulirano u (novom) vokabularu ove rasprave: Aktivna volja naroda je volja za promjenom kao konačnim ciljem. Međutim, Hrvati se ponašaju kao da je sam prosvjed konačni cilj, i kada Hrvati tu i tamo – odrade – koji prosvjed, na kojeg su poveli djecu i otišli na kavu, odu doma, a razlog zbog kojeg su prosvjedovali zaborava za dva dana.

Bez sumnje, nitko normalan na ovom svijetu ne voli prosvjede, svi bi radije jeli grah nego stajali ispred parlamenta i jebali majku uhljebima i bezveznjacima. No, ako ostatak svijeta (a u taj ostatak sigurno spadaju i one zemlje u koje se Hrvati masovno iseljavaju) ipak stoji pred parlamentom i jebe majku uhljebima i bezveznjacima, je li došlo vrijeme da se zapitamo: Kako je moguće da su baš svi osim nas – idioti?

Izgovori koje Hrvati pronalaze da masovno ne posjete Markov trg zaista su najšireg mogućeg spektra. Ti izgovori kreću od ‘klasičnih’: „Još nam nije dovoljno loše“ i „Svuda je jednako loše“, pa putuju preko CIA-e, Masona i Iluminata koji „… i tako kontroliraju sve pa prosvjedi i tako neće promijeniti ništa…“, da bi se konačno zaustavili kod onih, sve češćih slučajeva gdje izgovora uopće nema, već jednostavno nastupi – emigracija.

Izgleda da je postalo lakše otići zauvijek, nego doći na Markov trg na dva-tri sata i učiniti ono što je nužno.

Još jednom: Svaka je država u EU prosvjedima svrgnula barem jednog gradonačelnika i/ili ministra i/ili čitavu vladu. Svaka država osim Hrvatske. I baš je zato Hrvatska idealna da bude onaj pokusni kunić na kojem promatramo slijedeći eksperiment: Koliko jedan narod može izdržati? – a uz uvjet da smo tom narodu dali demokraciju, dakle mogućnost prosvjeda, mogućnost štrajkanja, ili u dvije riječi – mogućnost pobune.

Pa da vidimo do koje je faze došao ovaj eksperiment, odnosno, koje je sve simptome, od osamostaljenja do danas, pokazao ovaj pokusni kunić zvan Hrvatska? Neke su simptomi sigurno i ovi…

https://net.hr/danas/hrvatska/mislili-ste-da-ne-moze-gore-ugledni-poduzetnik-analizirao-zastrasujuci-podatak-hrvatska-je-postala-najzaostalija-zemlja-eu/

https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/zasto-ljudi-masovno-sele-iz-hrvatske-u-15-godina-iselio-grad-velicine-splita—496159.html

… dakle, iseljenje i siromaštvo. Recimo da je to bilo lako i da smo te simptome nekako i očekivali, no prošlomjesečni  je događaj podigao ovu raspravu na novi nivo bizarnosti i, obzirom da je prošlo mjesec dana od tog događaja, možemo hladne glave razmotriti što se u stvari dogodilo.

Dogodio se individualni herojski podvig: čovjek je s križem pješačio od Rijeke do Zagreba i na taj je način htio preraspodijeliti državni novac u korist bolesne djece.

http://vijesti.hrt.hr/437157/sasa-nosi-kriz-od-rijeke-do-zagreba-fond-za-rijetke-lijekove

Prije nego li razmotrimo Sašin podvig, razmotrimo neke individualne herojske podvige u povijesti:

Tako je Mathias Rust sa svojom Cesnom sletio na Crveni trg, Tank-man je stao pred tenk na Tienanmenu, Jan Palach se javno spalio, Sophie Scholl je usred bijela dana dijelila protudržavne letke na sveučilištu u Munchenu itd…

Odmah se uočava da su se svi gore nabrojani podvizi (osim, naravno, Sašinog) dogodili u totalitarnim režimima, a to je i logično, jer teret društva u demokraciji mora snositi društvo, a ne pojedinac (to, naime, i je jedna od ideja demokracije) pa individualni herojski podvizi na tlu Europe, od pada Željezne zavjese (i raspada Jugoslavije), uopće više ne postoje, osim, eto, onog prošlomjesečnog  u Hrvatskoj.

Nadalje, treba uočiti da je svaki od gore nabrojanih podviga (osim, naravno, Sašinog) zamišljen isključivo kao simbolični otpor, a koji tek treba potaknuti eventualne konkretne akcije. Neki su rezultirali konkretnim akcijama, neki nisu, ali ono što je svima zajedničko – nikom od nabrojanih (Rustu, Scholl, Tankmanu, a naročito Palachu) nije bilo na kraj pameti da će svojim individualnim herojskim podvigom ishoditi nešto konkretno-opipljivo, kao npr. razgovor s premijerom ili politički prevrat ili, još konkretnije – pravedniju raspodjelu državnog novca.

A svakako treba napomenuti i ovo: Nešto konkretno-opipljivo tada nije očekivao nitko, dakle ne samo ti individualci koji izvode herojski čin, nego doslovno – nitko, pa su ove individualne podvige čak i ondašnji najbezvezniji tabloidi shvatili kao simbolični otpor, a nikako kao opće razočarenje što se na dan podviga nije dogodilo nešto konkretno, kao npr. masovni prosvjedi, politički prevrat ili – pravednija raspodjela državnog novca.

Međutim, koje simptome pokazuje naš pokusni kunić na podražaj individualnog podviga?

Nakon što je Saša s križem prepješačio od Rijeke do Zagreba, događa se jedna vrlo konkretna stvar: razgovor Saše s premijerom, a za vrijeme tog razgovora događa se i (naše) veliko razočarenje što je samo stotinjak ljudi došlo na Markov trg i dalo podršku Saši. I lijevi i desni portali, kao i svi mogući mediji postavili su isto pitanje: pa kako to da Saša nije uspio?

Dakle, uočavamo potpuno oprečne simptome od onih koji su zabilježeni u povijesti.

Izgleda da narod (mi, jel?), koji godinama uporno nije sposoban riješiti nikakav problem, u jednom trenutku počinje očekivati da će njegove probleme rješavati individualci sa svojim herojskim podvizima i, što više, taj narod biva razočaran ako herojski podvig ne uspije – odmah i sad.

Zamislimo na trenutak da je Saša uspio; To bi značilo da građani pod ovrhom moraju poslati svog individualca s križem, nezaposleni svog, protivnici NATO-a svog i tako dalje… A što rade narodi koji su zdravi po pitanju aktivne volje? Pa oni masovno prosvjeduju, naravno bez križa, i ne pada im na pamet da se oslanjaju na individualne podvige.

Nadalje, pokusni kunić Hrvatska pokazuje još jedan simptom; Onaj narod koji dugo vremena nije u stanju artikulirati aktivnu volju, ne može više niti s pasivnom promijeniti nešto (konkretno-opipljivo).

Zamislite da netko u Hrvatskoj obeća da će nadomjestiti svaki prosvjed koji se trebao dogoditi a nije, i to od osamostaljenja do danas. Drugim riječima, zamislite da netko obeća da će nadomjestiti aktivnu volju Hrvatskog naroda.

To bi, konkretno, zvučalo ovako:

Dragi Hrvati, suzbiti ćemo korupciju, donijet ćemo novi Ovršni zakon kakav je u Sloveniji, ukinut ćemo ‘uhljebničke’ institucije poput HDZ-a, SDP-a i HNS-a, okončat ćemo naš inferioran i sužanjski položaj u NATO-u i EU…“, prekinuo sam ovaj niz jer se osjećam malo glupo prepisujući obećanja čelnika Živog Zida, koje su neki dan dali na svom prvom Kongresu u Lisinskom.

http://www.index.hr/vijesti/clanak/zivi-zid-napunio-lisinski-poceo-prvi-stranacki-kongres/1041790.aspx

Radi se o najfantastičnijem simptomu kojeg je pokusni kunić Hrvatska pokazao do sada: to je pomicanje ideološke granice. Do sada je pokusni kunić bio suočen s „bogom i domovinom“ kao glavnom idealističkom mantrom, a Živi Zid je pokazao da je i npr. „borba protiv korupcije“ također postala ideološka mantra. Dakle, umjesto da je borba protiv korupcije već odavno nešto konkretno-opipljivo, „borba protiv korupcije“ se svrstala rame uz rame uz „boga i domovinu“!

Što narod teže artikulira svoju volju, to će ideološka domena biti veća. Što narod češće izlazi na ulice i mijenja ono što mu se ne sviđa, ideološka će domena biti manja, a time i prostor za manipulaciju tog istog naroda.

Summa summarum, izjave čelnika Živog Zida samo nedvojbeno potvrđuju da je – eksperiment u tijeku – a na nama je da i dalje promatramo simptome koje će pokusni kunić pokazati…

Zoran Brajević
Autor 6.5.2018. u 13:07

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija