Elegija o jednom društvu

Povezani članci

• Otvoreno pismo institucijama BiH koje će odlučivati o zahtjevu Turske da joj se izruče njeni građani
• Yanis Varoufakis: Evropski plan kaznene privatizacije za Grčku
• Obračunajte komunalni i vodni doprinos po kvadratu, a ne kubiku
• Naser Orić bit će izručen Bosni i Hercegovini
• Goran Pandža: Pogled iz Washington-a
• „VOLIM“ nogomet u Hrvatskoj – naročito sve ono oko njega!

Što god zagrizeni desničari, razni ustašonostalgičari i nepokolebljivi branitelji ostavštine našeg operetnog diktatora u pokušaju iz devedesetih godina mislili o tome, hrvatska ljevica je neupitna i jedina savjest ovog društva. Način na koji je ljevica spasila obraz tom narodu u narodnooslobodilačkoj borbi i formulirala buduće društvene i međunacionalne odnose na zasadama ZAVNOH-a te kasnije izgradila suvremeno industrijsko građansko društvo, ne može se usporediti s ničim iz bliže i dalje povijesti, a pogotovo s ničim iz aktualnog momenta. To je jasno svakome tko ima razvijen logički sklop i imalo ljudskosti u sebi. 

Kad se pak na tu istu ljevicu i njezino idejno nasljeđe, kao i na svako njezino buduće djelovanje obrušila stigma kontrarevolucije i njezinih vođa, što je proces koji traje nešto duže od dvadeset godina i ne namjerava stati i to na način da se temeljito, kako materijalno, tako i simbolički, razgradilo gotovo sve što je u prethodnom razdoblju postignuto, dobije se društvo u kojem je moguće stravično ubojstvo na Marjanu, društvo koje mazohistički već mjesecima podmeće požare u vlastitom zavičaju te društvo čijeg opće omiljenog predsjednika već mjesecima pratimo u grčevitim pokušajima da uvjeri i druge i sebe u to kako se istovremeno može biti i jeban i pošten. 

Svi ovi procesi, naoko nepovezani imaju korijene u miniranju pomenika Stjepanu Filipoviću u Opuzenu, saborskoj komisiji za žrtve Jasenovca, instaliranju kojekavih povratnika iz emigracije na ključna mjesta za razvoj kulture, što je posebno izraženo u uspješnoj eutanaziji Studentskog centra u Zagrebu, prešućenim zločinima počinjenim nakon Oluje i kolektivnoj orgazmičkoj pljački na području Zagore, pretvaranju javne televizije u katedralu duha, privilegiranosti braniteljske populacije i vanustavnom položaju crkve, teroru nad srpskom manjinom u gradovima, otimačini stanova, ulasku privatnih šund-televizija u prostor nacionalne koncesije, monopolu u masovnim medijima i njihovim sluganskim ponašanjem prema krupnom kapitalu, kao i sveopćom trivijalizacijom sadržaja u njima. I na kraju, no ne manje važno, sve ovo ima korijene i u uspješnoj Račanovoj čistki istinskih ljevičara i intelektualaca iz sdp-a, koja je na kraju dovela do ovoga što imamo danas, a to je stranka koja umjesto solidarnosti i udara na privilegirane zagovara štednju i rezove, sjedi u vladi s ljudima koji se javno zaklinju da će slijediti politiku Margareth Thacer i potpuno ignorira gašenje preostalih ostataka hrvatske industrije. 

Hrvatska desnica, čiji svjetonazor, neovisno o ovim intermezzima u režiji sdp-a, de facto vodi i usmjerava društvo je i danas ono što je oduvijek bila. Intelektualno nesposobna, zatucana, šovinstička, u pravilu kleptomanska i potpuno nezainteresirana za išta od javnog interesa. Stoga ne treba čuditi da je izgradila društvo po svojoj mjeri.

No, puno veći problem imamo s ljevicom koja umjesto da nudi odgovore i vrati se revolucionarnom nasljeđu svoje partije, na vrhu ima šminkere koji ničim ne žele zatalasati javne laži o posljednjih dvadeset godina, niti promijeniti smjer kojim sve to ide, a ide naravno ka dnu. Štoviše, pored toga, svaku ljeviju inicijativu potpuno guši i blokira, a usput i vjerno surađuje s tajkunima i vlasnicima mas-medija, umjesto da pokreće teorijske i dnevne novine i časopise koji bi ponudili alternativu. Hrvatsko društvo zapravo nestaje, gotovo da ga više uopće i nema, a predsjednik koji bi, ako ništa drugo trebao do neba vikati na nepravdu i rasap i nuditi nešto novo, posebno s obzirom da ima otvorene ruke i nije dužan voditi brigu o proračunu i koalicijskim partnerima, savršeno zadovoljno pliva u svemu tome i pravi se da nikoga niti vidi, niti čuje. Čvrsto fiksiran na jedne novine i jednog čovjeka, pritaji se i vreba pa onda naglo rikne, da bi se odmah potom vratio u sklonište.

Sjeća li se itko legendarne izjave nekadašnjeg splitsko-dalmatinskog župana i osvjedočenog redikula Branimira Lukšića, kad je zavapio urlikom pravednika: Ustani hrvatski lave Franjo i rikni!? Nekako imam dojam da je ustao, a boga mi i riknuo.

 Foto: CWH–