Elma Kovačević: Norvežani se, za razliku od Balkanaca, sada ne bave zločincem već žrtvama

Autor 30.7.2011. u 07:37

Elma Kovačević: Norvežani se, za razliku od Balkanaca, sada ne bave zločincem već žrtvama

Norve ška je doživjela užasan teroristički napad. Možete li sada, kada je sve prošlo, ispričati kako ste Vi doživjeli taj dan?

– Bio je petak. Mi u Bosni bi rekli “crni petak”. A petkom u Oslu je veoma mirno, čak pomalo pusto. Nema mnogo ljudi na ulicama, osim znatiželjnih turista koji besciljno lutaju gradom. Taj mir je posebno izražen u sezoni godišnjih odm ra. Utoliko je i auto -bomba odjeknula još stravičnije.

Nakon silne detonacije koja se čula u prostorijama ambasade, obzirom da se nalazimo u Norveškoj, u prvi mah pomislila sam da je u pitanju eksplozija plina. Kada sam saznala pravi razlog detonacije uslijedio je šok, a zatim tuga i suosjećanje sa nedužnim žrtvama. To me je podsjetilo na onu zlokobnu granatu februara 1995. koja je, baš u trenutku dok sam ulazila u zgradu Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, pala na gradsku tržnicu Markale. Odmah nakon silne detonacije sred Osla krenula sam u potragu za informacijama, kontaktirajući policiju i razgovarajući sa ošamućenim kolegama koje sam zvala i onima koji su mene zvali. Bio je to tužan i veoma težak dan. I još uvi jek ga se nisam oslobodila. Pritisnuta asocijacijama nedavne bh. prošlosti, imam osjećaj da taj “crni petak” u meni još i danas traje. Iracionalnost tog strašnog događaja jednostavno me ne ostavlja na miru.

Kako su reagirali Norvežani? Kako su se organizirali?

– Mirni i nenavikli na nasilje, čak ni ono verbalno, Norvežani su bili, i još uvijek su, u strašnom šoku.

Ovo je, uporno to ponavljaju, njihov naj teži i najtragičniji trenutak nakon Drugog svjetskog rata. Pošto se radi o zemlji šest pita veće površine nego što je BiH (sa otprilike istim brojem stanovnika raštrkanih u tom ogromnom prostoru) nastao je košmar telefonsko-fejsbukovskog raspitivanja o sudbini Njihovih najbližih koji žive, ili su baš toga dana nekom od obaveza bili vezani za Oslo. Ništa mirniji nisu bili ni naši građani koji su se našli u istoj situaciji. Na vijest o kobnom događaju, norveški mediji su bez imalo zadrške postali automatski servis građana nastojeći da svaku informaciju, najprije provjere, a zati modmah s njom idu u eter kako bi umanjili teret mučne  neizvjesnosti što se nadvila nad usplahirenim stanovnicima diljem Norveške. Shvaćajući svu šokantnost nastale situacije, građanima su se vrlo brzo obratili premijer Stoltenberg, te ministri pravde, vanjskih poslova KN, i policije. Ništa se nije krilo od javnosti. Niti se na bilo kojinačin špekuliralo informacijama. Samo dobro provjerene informacije plasirane su na uvid domaćoj i svjetskoj javnosti. Građani su to znali i sa pu nim povjerenjem gledali su u medije i slušali poruke nadležnih organa i predstavnika vlasti.

Kako je reagirala vlast u Norveškoj?

– Iako i sami u šoku, krajnje neprijatno iznenađeni i potreseni, predstavnici vlasti, skandinavski poslovično sasvim na visini profesionalne etike, sačuvali su prisustvo duha, i putem medija i kontinuiranih press konferencija bili su u stalnom kontaktu sa svojim građanima. Usprkos grču i bolnom nastojanju građana da što prije dođu do informacija, nije bilo nikakvog “zalijetanja” u improvizaciju patetičnog nagađanja. U javnost se išlo samo sa dobro provjerenim informacijama. Čim je počinitelj zločina bio uhvaćen, njegovo ime bilo je dostupno građanstvu, kako bi se sasjekla ona početna, logičko-interpretativna odgonetanja svjetskih medija, psihološki uobičajena u takvim situacija ma. Vrlo brzo smo, što se same vlasti tiče, svjedočili opetovanom ponavljanju teze da je to napad na demokratiju, uz zvanični odgovor “s vrha” da oko toga nema i neće biti pogađanja i da, usprkos svemu, Norveška u budućnosti može računati na još više demokratije, više otvorenosti, političkog aktivizma, ljudskosti i multietničnosti. Također je stalno ponavljana potreba podrške ranjenim i porodicama poginulih. Norveška je inače u svijetu poznata po svojoj filozofiji solidarnosti i podršci razvoju otvorenih i demokratskih nastrojenih društava. Ovaj put na red je došla unutrašnja solidarnost iznjedrena iracionalnošću jednog užasno tragičnog trenutka. I nije bilo zabune. Sve se odvijalo kao po logici protokolarne rutine. Kralj Harald, kraljica Sonja i princ Haakon, kao i ostali članovi kraljevske porodice, zajedno sa predstavnicima vlasti, dan nakon napada posjetili su otok  Utoju i razgovarali sa sudionicima i preživjelim svjedocima ovog terorističkog akta. Također, nakon mise koja je, dva dana poslije terorističkog napada, u katedrali Oslo, upriličena za žrtve napada, a kojoj su, pored predstavnika vlasti prisustvovali i kralj Harald  V i kraljica Sonja, bilo je riječi o podršci, solidarnosti i potrebi očuvanja tradicionalnih norveških vrijednosti otvorenosti i odsustva ksenofobije. A odmah narednog dana, na trgu ispred Gradske viječnice, održan je novi skup podrške vrijednostima norveškog društva i skup solidarnosti i podrške preživjelim i srodnicima žrtava. Na skupu kojem je prisustvovalo više od 150.000 građana sa ružama. Tom prilikom premijer Stoltenberg je poručio da se tim i takvim okupljanjem svijetu želi reći: “Da, naše srce je slomljeno, ali nismo mi. Nećemo dozvoliti da nas strah slomi i uš ti. Moramo se brinuti jedni o drugima. Napad u Utoji je bio napad na san mlade generacije da učini sve kako bi svijet postao još boljim mjestom življenja”. Norveška je zemlja u kojoj kada je slavlje svi slave, kada je žalost i tuga onda svi plaču, počevši od kralja i kraljice pa nadalje. Solidarnost na djelu. I nema prikrivanja, ni pravdanja krivice i krivca, ma ko to bio. I u tome je ljudska veličina otvorene, demokratske i slobodarske Norveške. Zemlje ljudi i građana cijelog svijeta koji su, privučeni perspektivom ugodnog življenja ovdje našli svoj dom i utočište od siromaštva i raznih drugih životnih nevolja u vlastitim zemljama.

Bi li ste u kontaktu s građanima Bosne i Hercegovine. Kakve su reakci je bile među našim ljudima?

– Prvo je bio šok, tuga, a nakon toga strah jer je bilo špekulacija pojedinih stranih medija, da se radi o djelu doseljenika, te su se, što je sasvim prirodno, naši građani u prvi mah pobojali eventualne reakcije nekog od pogođenih, koja bi mogla uslijediti prema strancima. Obzirom da je ta dezinformacija ubrzo bila raskrinkana, strah i brigu zamijenila je empatija sa porodicama žrtava i, konačno, sa svim građanima Norveške pogođenim  ovim nepojmljivo strašnim i ničim izazvanim zločinom, što je bh. građane podsjetilo na slična zbivanja iz vlastite domovine. Svjesni iz vlastitog iskustva šta to znači, koliko može da boli, naši su građani reagira li vrlo brzo. U ime Saveza udruženja bh. građana u Norveškoj, Miralem Bečirović je poslao poruku saučešća i riječi solidarnosti norveškim institucijama i konkretnim pojedincima. A bilo je i pojedinačnog izražavanja solidarnosti svojim norveškim prijateljima, poznanicima ili poslovnim saradnicima, kao što je to, pored ostalih (dakle ne jedina), učinila i Edhija Mahić iz Trondheima. Osim toga, odmah nakon nemilog događaja, zvalo je čitavo mnoštvo uzbuđenih bh. građana, inicirajući traženje načina kako da se organizuje prigodna podrška BiH prijateljskoj Norveškoj koja ih je tragičnih ratnih godina gostoprimljivo prihvatila, udomila i učinila sve da se osjećaju ravnopravnim građanima ove zemlje.

Čitav svijet je iznenađen i zgrožen manifestom norveškog ubice, čak se i neke desne partije danas određuju prema Breiviku s gnušanjem i insistiraju na osudama njegovih zločina. Kako reagira desnica u Norveškoj?

– Ni jedna politička partija, pa ni one desne, i ne pokušavaju opravdati ovako gnusan iracionalan  zločin. Nikom na pamet ne pada bilo kakav oblik, pa i najpovršnije  solidarnosti s čovjekom koji je udario na slobodu, demokratiju i ravnopravnost građana kao najviše civilizacijske i, konačno, temeljne vrijednosti norveškog društva zbog kojih je ova zemlja ne tako davno proglašena najboljim mjestom življenja na planeti danas. U poređenju sa nekim drugim zemljama u okruženju u Norveškoj ima relativno mali broj desničarskih stranaka. Za pravo, neki od njih, kako su mi prenijeli norveški prijatelji, kao npr. tzv. Stiklestad aktivisti su iskazali određeno slaganje sa dijelom onoga što je Breivikna pisao u svom Manifestu, ali se u principu jasno distanciraju od njegovog terorističkog akta u kojem je izgubilo živote 76 mladih ljudi. Predsjednica Partije progresa čiji je Breivik bio član, bila je jasna i rezolutna: izjavila je da joj je žao što je takva osoba ikada bila član njihove partije, i da ljudi poput Breivika nemaju šta da rade u ovoj partiji.

Ispostavilo se da je norveški ubica bio opsjednut zločincima sa Balkana. Pitaju li Vas Norvežani za to i šta im kažete?

– To je jedna u nizu informacija koja preplavljuje svjetske medije, ali u svojoj obuzetosti tragičnim trenutkom, traganjem za nestalima i stalnim prebrojavanjem žrtava kako bi se došlo do konačnog broja, još nije došlo do analize i oficijelne ocjene njegovog zloćudnog Manifesta. Norvežani se, za razliku od balkanske prakse, u ovom momentu ne bave toliko samim zločincem. On je sada predmet istražni horga na i sudskih instanci, a svi ostali se bave žrtvama i oporavkom njihovih najbližih od šoka u kome su se našli. Norvežani su putem medija informirani o Breivikovom Manifestu, ali, kako rekoh, za sada, nema puno pitanja ni debate na tu temu. To će doći na red po slije i sigurna sam da će zloćudnost Manifesta, njegov fundamentalizam i ksenofobija biti adekvatno-kritički ocijenjeni i odbačeni sa stanovišta norveškog multikulturalnog sistema vrijednosti. Ali već sada je jasno: njegova privatna opsjednutost i zaluđenost nekim balkanskim uzorima i haaškim uznicima, nema nikakve veza sa zvaničnom politikom demokratske i slobodarske Norveške. Norvežani sa kojima sam razgovarala, sasvim nedvosmisleno osuđuju njegov način vjersko-fundamentalističkog razmišljanja. Njegova idejna patologija ne nalazi plodnog tla u norveškom društvu i ljudima. I nemam na tu temu šta da im kažem, jer u svojoj empatičnoj dobrohotnosti i uljudnosti (imajući na umu poziciju na kojoj sam), ništa ne pitaju, nego, upravo preko te Breivikove balkanske opsjednutosti, i njegovog razornog zločina, nošenog idejom ksenofobičnog ludila i vjerske isključivosti, kao što sami kažu, sada još bolje shvaćaju i razumijevaju kroz šta smo, i kako smo, mi u BiH, prošli i prolazili, i kakvo je zlo naše nesretne ljudena tjeralo na težak i neizvjestan put do njihove daleke zemlje.

Premijer Norveške Jens Stoltenberg ima iznenađujuće visoku podršku u Norveškoj: nakon ovih događaja dosegla je 94 posto. Kako to objašnjavate?

– Svojom prisutnošću, smirenošću i sabranošću pokazao je da ima odlike pravog lidera i da može da vodi zemlju i u dobru i u zlu, tj. i u tako tragično teškim uvjetima. Njegovi govori su bili učestali, istovremeno inteligentni i topli, uz stalno ponavljanje i na glašavanje nacionalnih vrijednosti kao što su: otvorenost, multikulturalizam, politički angažman i zajedništvo. Podigao je i učvrstio već postojeću svijest običnih građana o civilizacijskim vrijednostima kojima Norveška ide u bolju budućnost. I svaki je Norvežanin odlučan da ga treba podržati upravo na takvom putu. Putu mira, slobode, demokratije koji Norvešku učvršćuje u zajednici zrelih i naprednih nacija svijeta koje otvorenost i saradnju pretpostavljaju patološkoj zatvorenosti, primitivnom samoveličanju i zatucanom etno-autizmu. Baš kao što to prec zno kaže Ivar Amundsen (počasni konzul BiH), Stoltenberg je pokazao visok “kvaliteta državništva, odlučnosti i jačanje nacionalnih vrijednosti kao odgovor na terorističke akcije.

Svojim govorima, kaže Amundsen, dotakao je srce svakog Norvežanina. Uostalom, Breivikova auto-bomba aktivirana ispred njegovog ure da, bila je namijenjena upravo Stoltenbergu. Usprkos tome on izbjegava da to apostrofira i da na tome eventualno politički profitira. Na protiv, Stoltenberg sebe ni u jednom momentu nije spomenuo i svu svoju brigu posvećuje isključivo građanima Norveške koji su ga birali, ukazujući mu povjerenje da ih vodi na putu svojih predizbornih obećanja. I on to čini na najbolji mogući način, dajući im do znanja kako s tako ukazanim povjerenjem nema namjeru da se kocka. Pa ni po cijenu vlastitog života. Norvežani su ponosni na njegovu, a ti me i na svoju reakciju, kao odgovor na počinjeni zločin. Oni inače izuzetno vole svoju zemlju, a sada, i nakon svega što se dogodilo, čine to još i više nego prije. Negdje sam pročitala da se patriotizam ogleda u za je dničkom učešću svih u demokratski dogovorenim projektima. Ovo je sada njihov iznuđeni projekat – pobijediti zlo. I Norvežani na tome, zajedno sa svojim premijerom, zdušno i svim srcem rade.

Wiki Leaks je objavio dokumente, pozivajući se na američke izvore, kako je Norveška bila nespremna. Najavljuju se i neke posebne istrage: šta to znači?

– Norveška se, kao otvoreno dru tvo uvijek samokritički preispituje, neovisno o tome o čemu je riječ. Ona uvijek traga za pitanjem šta se, i koliko se, moglo uraditi bolje nego što je već urađeno.

Upravo zato, i sa punom međustranačkom podrškom, Vlada će osnovati Komisiju 22. juli sa zadatkom da ispita i utvrdi sve aspekte terorističkog napada od prošlog petka. Prema pisanju medija, premijer Jens Stoltenberg je na glasio da ovo neće biti komisija za istragu i da će slijediti drugačija pravila traganja za činjenicama i istinom. Komisija će biti potpuno nezavisna i imat će svoj sekretarijat. Premijer Stoltenberg je izjavio da je cilj da se traže hitni odgovori i sazna šta je funkcioniralo, a šta nije. I kako je to što je zakazalo stvorilo mogućnost i dalo šansu ovako tragičnom događaju. Pored ostalog rekao je i to kako je iznimno važno razjasniti sve aspekte napada, ne samo radi njegovog razumijevanja danas, nego, i prije svega, kako bi se izvukle pouke za bu dućnost. Komisija će raditi paralelno sa policijskom istragom, te će joj vjerovatno trebati i puna godina dana rada da bi završila svoj izvještaj. Stoltenberg je istakao kako Ko misija neće tražiti okrivljene ili ukazivati na krivce.

To je stvar istrage i pravosuđa. Komisija će raditi na rasvjetljavanju strukturnih mehanizama samog zločina. S druge stra ne, u svrhu jačanja sigurnosti, Vlada je izdvojila dodatnih 20 miliona NOK u budžet policije za stvaranje 100 novih mjesta. Cilj je da se u perspektivi, tj. do 2020. otvori 2.700 novih radnih mjesta, kako bi se postigao nacionalni cilj povećane sigurnosti, a to znači dva policajaca na 1.000 stanovnika.

Šta mislite koliko će ovaj događaj odrediti budućnost Norveške, ali i Evrope?

– Ovdje prije svega mislim na reakcije i opasnost od jačanja desnice. Nevjerujem, i to sam već rekla u od govoru na jedno od vaših ranijih pitanja, da je moguće jačanje norveške desnice. Atmosfera ovog trenutka i sasvim monolitno zgražavajuće reakcije javnog mnijenja, ničim ne ukazuju na takvu mogućnost. A o evropskoj desnici teško je i nezahvalno prognozirati. Ali lično ne vjerujem dakontekstualni pogled na mučno šokantni norveški događaj i potpunu nedužnost stradalih žrtava može bilo koga ohrabriti da krene u pravcu jačanja vlastitog desnog uklona. Uostalom, pred nama je i vidjet ćemo. Naravno, oprez nikad nije suvišan. Naša vlastita povijest nas uči da, kad je desnica u pitanju, ništa nije nemoguće.

Naš ljudi koji danas žive u Norveškoj tamo su stigli naj većim dijelom bježeći od rata u BiH. Eksplozija u središtu Osla je morala vratiti sjećanja na ratne traume: ima li iko da se želi vratiti kući zbog ovih događaja?

– U pravu ste da svaki nasilan događaj asocijativno prizva sjećanja na ono što su naši građani preživjeli, ali za sada, niko od njih nije izrazio želju da se vrati kući zbog ovog događaja.

Tim prije što sasvim jasno vide da su vlada i građani Norveške jednodušni u osudi tog terorističkog akta. Vrijednosti norveškog društva na osnovu kojeg su i naši građani našli utočište, ovdje se još jače brane i time jasno daju do znanja brojnim imigrantskim grupama, pa i našim građanima, da treba da ostanu tu gdje jesu. Osim toga, naši građani su, po ri ečima brojnih norveških zvaničnika na svim nivoima, najitegrisanija i najobrazovanija imigrantska grupa u Norveškoj. Mnogi od njih su aktivni članovi norveškog civilnog i političkog društva, i imaju isti tretman kao i svi ostali građani Norveške, pa shodno tome, nema nikakvog logičkog razloga za takvo razmišljanje. Međutim, nostalgija čini svoje, i ja se nadam da će jednog dana, kada se naša, bh. Situacija ekonomski popravi, na čemu i mnogih od njih svesrdno rade, n bh. pjesnik Aleksa  Šantić.

Norveška je važila za mirnu, stabilnu i nadasve sigurnu zemlju. Doimalo se da se ni u najcrnjim scenarijima ovakav terorizam ne bi mogao dogoditi u ovoj zemlji. Šta to znači za druge zemlje?

– Tačno je, niko to, kao što sami kažete, ni u najcrnjim scenarijima nije mogao pretpostaviti.Ali, eto, dogodilo se. Život je, nažalost, nepredvidiv. Teško je reći šta to znači za druge zemlje. Možda za sada samo šok, baš kao za mene ili za vas. Ali, to kako se Norveška nosi sa ovim teškim trenutkom, moglo bi biti pedagoški uzoran primjer nošenja sa nečim što nazivam hijerarhija vrijednosnih ciljeva. Društvo, demokratija, sloboda, građani i njihova bol, to je sada u prvom planu. Zločinac je tek tamo, negdje na samom kraju razmišljanja, potpuno ostavljen istražnim organima i sudstvu da se njime bave na zakonom jasno propisan način. On je bitan još samo kao slučaj koji će adekvatnim  kažnjavanjem uvjeriti eventualne buduće ksenofobe i vjerske fanatike da tako nešto ne može i neće proći nekažnjeno. Tim prije što sami građani traže za njega strožu kaznu od maksimalne koja sada postoji u norveškom zakonu. I to je ono što bi, prije svega mi na Balkanu, trebali naučiti od Norveške i norvežana – nema nikakvog pravdanja ni opravdanja za zločin. Svaki ljudski život je prije i iznad svega ostalog. Čovjek je, ma koje nacije, rase ili vjere bio, apsolutno nedodirljiva i neupitna vrijednost.

Intervju objavljen u Oslobođenju

 

Autor 30.7.2011. u 07:37

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija