Elvedin Nezirović: Engleskoj je sinoć nedostajao Gary Lineker

Elvedin Nezirović
Autor 20.6.2014. u 10:20

Elvedin Nezirović: Engleskoj je sinoć nedostajao Gary Lineker

Moja latentna ljubav prema engleskoj fudbalskoj reprezentaciji datira još iz vremena kada je fudbalskim terenima harao Gary Lineker. Vrlo dobro se sjećam njegovih nastupa na Svjetskim prvenstvima 1986. u Mexicu i 1990. u Italiji. Na potonjem je predvodio svoju reprezentaciju do polufinala gdje su (kako drukčije nego na penale) Englezi izgubili od kasnijeg svjetskog prvaka, Njemačke.

Kod Linekera me nije samo impresionirao nevjerovatan golgeterski njuh, već prije svega, neka neobična elegancija koja je krasila njegove kretnje. Imao je prepoznatljiv, prefinjen stil koji je umijeće postizanja golova činio nevjerovatno jednostavnim. Jedan, eventualno dva dodira i – pljas!, mreža bi se zatresla. Usto, Lineker je izgledao kao prava faca, za razliku od, recimo, čupavog Huga Sancheza na koga se furala čitava Splitska ulica.

Gary je bio moj fudbalski idol. Kao dječak, na zidu sam držao njegov poster. U dresu engleske reprezentacije, kose slijepljene za znojno čelo, izgledao mi je poput mitskog junaka. Zbog njega nisam propuštao emisije „Eurogol“ i „Indirekt“, koje su nakon pregleda zbivanja u ex-yu fudbalskoj ligi, imale blok posvećen dešavanjima u najjačim evropskim fudbalskim ligama. S nestrpljenjem sam očekivao isječke Barceloninih, a nešto kasnije i Tottenhamovih utakmica, ne bi li na djelu vidio svog fudbalskog idola.

Lineker je za svoju matičnu selekciju odigrao 80 utakmica i postigao 48 golova, što ga čini jednim od najboljih napadača koje su Englezi ikada imali. Njegov maestralni gol protiv Njemačke u polufinalu SP u Italiji duboko mi se urezao u sjećanje i vjerovatno ću ga pamtiti do kraja života. Način na koji je primio loptu nakon što se ona odbila od Kohlera, ako se ne varam, a potom i šut koji je završio u maloj mrežici iza leđa Bode Ilgnera, autentično oslikava sve ono što ga je činilo velikim napadačem: osjećaj za gol, vještinu baratanja loptom, brzinu, snalažljivost, preciznost.

Upravo je Lineker krivac što sam svih ovih godina na velikim takmičenjima navijao za Englesku, koja se sinoćnjim porazom od Urugvaja, 1 – 2, vjerovatno oprostila od osmine finala Svjetskog prvenstva. Kao veliki fan Gordog Albiona, bio sam razočaran kada je Suarez po drugi put zakucao loptu u Hartovu mrežu.

Prateći sinoć do kasno forume engleskih navijača, rekao bih da za loše izdanje svoje reprezentacije oni ponajviše krive Englesku fudbalsku asocijaciju, FA, koja već godinama uporno odbija uvođenje zimske pauze u Premijer ligu, zbog čega, po njihovom mišljenju, igrači na svim velikim takmičenjima izgledaju tromo i umorno. Također, sve su glasniji i zahtjevi za ograničenjem broja stranaca u nacionalnom prvenstvu, što bi dalo više prostora domaćim igračima. Zanimljivo za Engleze, vrlo mali broj je onih koji su krivicu za poraz pronašli u selektoru Royu Hodgsonu.

Za najinteresantniji dio prvog poluvremena utakmice Obala Slonovače – Kolumbija ravnopravno bi mogla konkurisati tri detalja: suze bjelokošćanskog fudbalera Serrey Diea tokom intoniranja himne, koje su nas, na prvi mah, neodoljivo podsjetile na sjevernokorejskog Rooneya, Jong Tae Sea (tek nakon utakmice, javnost će saznati da je Die plakao jer mu je dva sata prije početka umro otac), zatim, početnički promašaj kolumbijskog centarfora Teofilija Gutiereza s vrha peterca, te novinarski gaf Igora Kristića, komentatora BHT-a, koji nas je pokušavao uvjeriti da je Argentina bila svjetski fudbalski prvak 1990. godine.

Drugo poluvrijeme je donijelo uzbuđenja. Kolumbija dolazi u vodstvo preko odličnog Jamesa Rodrigueza, a na 2 – 0 povisuje rezervista Quintero, nakon greške već pomenutog Diea, koji tako postaje tragičar utakmice. Do kraja, Gervinho je samo uspio smanjiti rezultat.

Stadion u Braziliji bio je obojen nacionalnim bojama Kolumbije, koja je imala žestoku podršku više od 50.000 navijača. Bila je to izjednačena utakmica u kojoj su Kolumbijci bili nešto konkretniji i zasluženo slavili. Zemlja koja je svijetu dala takve fudbalske veličine kakve su Carlos Valderama, Rene Higuita i Faustino Asprilla, ovom pobjedom je ponovila uspjeh sa svjetskog prvenstva u Italiji 1990. kada su se našli među šesnaest najboljih reprezentacija Mundijala, što im je ujedno i najbolji rezultat u historiji

Selektor Jose Pekerman, inače Argentinac, na ovom SP nije mogao računati na usluge Radamela Falcaa, jednog od ponajboljih svjetskih napadača u ovom trenutku. Njegova zamjena, igrač River Platea, Teofilio Gutierez, iako pokretljiv i prodoran, ipak je klasa niže u odnosu na centarfora Monaca, koji još uvijek nije zaliječio povredu koljena. U napadačkom segmentu, Kolumbija je najopasnija u ofanzivnom dijelu veznog reda gdje igraju Juan Cuadrado (Fiorentina), Victor Ibarbo (Cagliari) i James Rodriguez (Monaco). Sva trojica su izuzetno brzi, prodorni i spretni s loptom.

U odbrani dominira stoperski dvojac, iskusni Mario Yepes, te stoper Milana Cristian Zapata, dok bekovske pozicija pokrivaju Juan Camilo Zuniga, igrač Napolija, odnosno Pablo Armero iz West Ham Uniteda. Pekerman forsira sistem sa dva zadnja vezna, Sanchezom i Aguilarom, radilicama koje po pravilu odrađuju veliki dio posla na sredini terena.

Sve u svemu, Kolumbijci se doimaju fizički spremnom i dobro posloženom reprezentacijom, kojoj ne manjka motiva, želje i samopouzdanja. S kim god da se sastanu u osmini finala bit će tvrd orah.

Utakmicu između Japana i Grčke vrijedi spomenuti samo zbog crvenog kartona Grka Konea. Završilo je 0 – 0.

Elvedin Nezirović
Autor 20.6.2014. u 10:20

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija