Elvedin Nezirović: Plenum nam je potreban, ali ključ je na ulici, u protestima

Povezani članci

• BIDENU NEĆE BITI LAKO
• Bodo Weber: EU pomaže promjene izbornog zakona u BiH u korist HDZ-a
• Treba li Kosovo da prizna Srbiju?
• Kulturno ljeto u Herzegovina lodges: kulturne poslastice
• Poruka licemjerno-sofisticiranog rušitelja Čovića: čuvajte Republiku Srpsku, ali ne i Bosnu i Hercegovinu
•  Fingerprint “otvara” bravu!

Iako sam sebi obećao da iz ličnih razloga više neću pisati o protestima, jednostavno ne mogu a da s vama ne podijelim neka svoja razmišljanja.

Dakle, sve ono što je aktuelna vlast poduzela nakon 7. februara bilo je na neki način toliko predvidivo da mi ponekad zaista nije jasno kako su sve to uspjeli sprovesti u djelo.

Dvije stvari su ključne, rekao bih.

Prva: neutralisati ogromnu količinu bijesa koja se pojavila na ulicama, razbiti je hapšenjima, medijskim spinovima i kojekakvim pričama o rušenju Ustava, stvaranju trećeg entiteta, unitarizaciji zemlje i ostalim glupostima koje podjednako smrde bez obzira iz koje kuhinje da dolaze.

I druga: kanalisati svo to nezadovoljstvo, pokazati masi da ovaj sistem, koji by the way pojedinci godinama zloupotrebljavaju kada im se i kako prohtije, poznaje efikasn(ij)e načine građanskog djelovanja (kakvo kolumbovsko otkriće!), uvjeriti ih da riječi izgovorene za plenumskom govornicom vrijede koliko i one izgovorene za govornicom bilo koje kantonalne, federalne ili neke druge skupštine ili vlade. Ad litteram – trebalo je ljudima stvoriti iluziju da imaju političku moć u svojim rukama.

U oba slučaja su uspjeli.

Dugujem vam jedno objašnjenje: nisam protiv rada plenuma, naprotiv. Ja samo smatram da ključ stvarne promjene nije u njegovom radu, već na ulici, u protestima. Ali onim pravim, civiliziranim, demokratskim protestima, bez transparenata s vulgarnim riječima, bez pozivanja na linč i pogotovo bez kromanjonskih obreda paljevine i kamenovanja. U protestima koje neće voditi ničiji plaćenici i koji će biti narodski i opći. Možda malo zapadam u digresiju, ali moram to ovdje istaći: htio to neko priznati ili ne, protestima se ne iskazuje “samo” nezadovoljstvo općim stanjem u gradu/kantonu/entitetu/državi, nego i dokazuje – prije svega nama samima, našoj djeci, a onda i svima ostalima – da su građani ove zemlje napokon sazreli da ih vode bolji i sposobniji ljudi.

A takvi, opet, ne rastu na kruškama. Njih iznjedrava sredina. Da se ne lažemo: ova u kojoj mi živimo može iznjediriti samo to što je iznjedrila do sada.

Ovo što sam rekao može zvučati kao poziv na neku vrstu duhovne reforme, ali iako jeste, nije to ništa novo. Svi mi to manje-više znamo: zemlja u kojoj dvjesta hiljada pijanih budala svake godine kolektivno svršava kada Rudonja Reponji zabode rogove u vrat, ne može imati bolju vlast. Jednostavno: NE MOŽE. Ovo što imamo njen je krajnji domet. I to je to.

Ako bi protesti trebali da imaju neki dugročni cilj (a trebali bi), onda je to uspostavljanje nekih novih političkih standarda u ovoj zemlji, u kojoj je demokratija, tokom svog dvadesetčetverogodišnjeg mandata, samo drugi način da se kaže nepravda. Svi oni koji su se na bilo koji način ogriješili o ovu zemlju, o njene zakone, o njen Ustav, imaju svoje ime i prezime, svoj matični broj i ličnu kartu – ovo nije ili barem ga ja ne vidim kao bunt protiv političkih stranaka, niti kao bunt protiv institucija ove zemlje. Ovo je jednostavno bunt protiv kriminalaca koji su svoju poziciju iskoristili za lično bogaćenje, protiv onih koji su na ovaj ili onaj način opljačkali, prevarili ili oštetili one koji su ih izabrali i ukazali im povjerenje.

Nije, dakle, pitanje “ko” vlada, nego “kako” vlada. To je, ako mene pitate, suština cijele priče. I tačka.