Elvedin Nezirović: Veležu je predodređeno da se diže iz pepela

Elvedin Nezirović
Autor 20.5.2022. u 15:29

Izdvajamo

  • Velikim ga čini ideja radničkog, antifašističkog kluba, koju je – a historija je to dokazala nebrojeno puta – naprosto nemoguće uništiti. Jer sve što je kulturološki otvoreno, progresivno i avangardno uvijek je iznad onoga što je nazadno, zatvoreno u sebe i tradicijski mračno, onoga, što, na neki način, smisao i svrhu pronalazi u mržnji drugog i drugačijeg.

Povezani članci

Elvedin Nezirović: Veležu je predodređeno da se diže iz pepela

Photo: Armin Durgut/PIXSELL

Velikim ga ne čine ni ovaj odvratni fudbalski savez, ni ova država ovakva kakva već jest, ni novčana mizerija koju fudbalski oci ove zemlje pobjedniku isplaćuju kao neku vrstu milostinje, nego ga velikim čine one paklene ratne mostarske godine tokom kojih je klubu bila namijenjena sudbina Staroga mosta, naprimjer. Ili pak sudbina onih koji danas leže po mostarskim grobljima i haremima samo zato što se svojim etničkim i nacionalnim identitetima nisu uklapali u fašističke zamisli rušitelja grada.

Trenutak u kojem Brandao da Souza uzima loptu i hladan poput obloge od jogurta na opečenoj koži šutira penal – tako mirno i bezdušno, kao da nabija koru od naranče na nekoj od prljavih salvadorskih ulica, tamo u Brazilu, gdje je rođen i odrastao – predstavlja kraj jedne od najtežih epoha u historiji FK Velež, koja je započela još tamo 1986., kada su u finalu Kupa maršala Tita Rođeni demontirali Ćirin Dinamo i posljednji put uzeli neki trofej.

Porediti te dvije utakmice, ta dva Veleža i ta dva trofeja, moguće je samo na nekoj simboličkoj ravni, jer u osnovi, vrlo je malo stvarnih sličnosti između onog nekad i ovog sad. Ali da budem iskren, da budem do kraja jebeno iskren, tačno za onoliko koliko je ova država manja od SFRJ ili pak možda tačno za onoliko koliko je ova generacija Veležovih igrača talentom deficitarnija u odnosu na onu iz 1986., toliko je meni ovaj trofej veći.

A velikim ga ne čine ni ovaj odvratni fudbalski savez, ni ova država ovakva kakva već jest, ni novčana mizerija koju fudbalski oci ove zemlje pobjedniku isplaćuju kao neku vrstu milostinje, nego ga velikim čine one paklene ratne mostarske godine tokom kojih je klubu bila namijenjena sudbina Staroga mosta, naprimjer. Ili pak sudbina onih koji danas leže po mostarskim grobljima i haremima samo zato što se svojim etničkim i nacionalnim identitetima nisu uklapali u fašističke zamisli rušitelja grada.

Velikim ga čini i dvadeset sedam godina golog preživljavanja, borbe za svoje mjesto pod suncem, kotrljanja autobusima po makadamskim cestama Prve lige Federacije, stalnih unutarnjih previranja, pustošenja klupske kase, lošeg poslovanja, mešetarenja, igranja na omanjoj parceli pored grada, gdje prvih poslijeratnih godina nije uopće bilo ni jedne tribine. Velikim ga čini armija Veležovih navijača širom Evrope, njihova ljubav i energija koja je preživjela sve njegove poraze i koja je sinoć – o kako se to samo moglo fino osjetiti na stadionu – odlučila utakmicu.

Velikim ga čini ideja radničkog, antifašističkog kluba, koju je – a historija je to dokazala nebrojeno puta – naprosto nemoguće uništiti. Jer sve što je kulturološki otvoreno, progresivno i avangardno uvijek je iznad onoga što je nazadno, zatvoreno u sebe i tradicijski mračno, onoga, što, na neki način, smisao i svrhu pronalazi u mržnji drugog i drugačijeg.

Velikim ga čini i to što je upravo ovakav kakav jest, hiljadama nas navijača Velež ostao jedina spona s onim Mostarom kojeg odavno više nema kao i s našim bivšim životima. Velež je na mnogo načina nama dokaz da sve ono lijepo što smo u njemu proživjeli jeste bila istina, a ne samo prazni, nedosanjani san.

Kupovi, prvenstva, igranja u Evropi, pobjede i porazi, sve je to samo mizanscen u jednoj velikoj igri u kojoj je – a ponekad to stvarno tako intenzivno osjećam dok stojim s rajom na tribini – Veležu prije svega predodređeno da se diže iz pepela. To je njegova primarna sudbina.

Zato se u Veležovim utakmicama u posljednjih tridesetak godina nikada nije radilo samo o fudbalu. Ne, ponajmanje o tome, rekao bih. Radilo se o biti ili ne biti, o živjeti ili umrijeti, ne samo za klub, nego za sve nas, njegove navijače. I evo nas, još dišemo.

P. S.
Dok jutros pišem ovaj kratki tekst, ruka mi drhti, srce lupa kao u trenutku kada je Brandao sinoć uzeo loptu. Jednostavno, bojim se da mi neko ne kaže da sam sve ovo sanjao.

Elvedin Nezirović
Autor 20.5.2022. u 15:29