Elvedin Nezirović: Zašto smo zagorčali život sami sebi?

Povezani članci

• Robert Leonard Rope: Sarajevo, moja ljubavi (Dio I)
• Tuga u Silajdžićevoj stranci: Amer Jerlagić smijenjen sa mjesta direktora Elektroprivrede
• SEKS I MEDIJI: Od naučnih studija do ljubavnih vradžbina
• Kultura sjećanja, poricanja i laži: Kako do kraja poraziti zločine i zločince
  Mostar: Nenaučene lekcije
• Zlatko Dizdarević: Pobjednički marš desnih ekstremista i terorista ISIL-a
• Gradimir Gojer: Ministar Slađan Bevanda mora dati ostavku!

Sinoćnju utakmicu gledao sam u caffeu “Stock”, s prijateljima, prvi put nakon dugo vremena. Za sve nas, kao i za milione naših navijača širom planete, svijet se srušio u momentu kada je novozelandski sudac O’Leary odsvirao kraj. Bili smo razočarani i tužni. Žena za susjednim stolom je plakala. Neko je nešto razbio. Ja sam pokušavao odagnati osjećaj tegobe koji mi se gnijezdio u stomaku, kao da se neka vrela tečnost izlila u moju utrobu. Izgubili smo. Idemo kući. Nema više.

Porazi u velikim utakmicama posebno bole. A utakmica protiv Nigerije jeste bila velika, ogromna, rekao bih. Igrali smo protiv objektivno lošije reprezentacije, imali smo pozitivnu atmosferu u i oko našeg nacionalnog tima, sve je govorilo da bi to mogla biti velika noć, ali, jednostavno, kao po nekoj prastaroj navici, morali smo sami sebi zagorčati život.

Šta se zapravo dogodilo?

Počelo je sa sastavom. Izostanak Bičakčića iz prvih jedanaest nekako bi se i mogao objasniti, ali Sušić vjerovatno nikada neće uspjeti opravdati svoju stupidnu odluku da na klupi ostavi našeg najboljeg odbrambenog igrača, Seada Kolašinca. Sve ono što je rekao poslije utakmice zvuči traljavo i neuvjerljivo. Niko ne spori njegovu odluku da Kolašinac ne igra stopera, kako je rekao. Sporno je upravo to što Kolašinac nije igrao lijevog beka, što i igra u Schalkeu. Dakle, zašto nije igrao Kolašinac? Na ovo pitanje nakon utakmice javnost nije dobila pravi odgovor i vjerovatno ga, u skorije vrijeme, neće ni dobiti.

Po postavci nigerijske reprezentacije, odmah se vidjelo da su Keshi i njegovi saradnici odradili fenomenalan scauting našeg tima, što se za naš stručni štab ne bi moglo reći. Nigerijski bokovi su bili u potpunosti zatvoreni, a Džeko veći dio utakmice odsječen od veznog reda. Jeste, nismo imali ni sreće, pokradeni smo, nije bilo ofsajda kod Džekinog gola i bio je faul nad Spahićem kod gola Odemwingija, ali to nije, niti uopće može biti, razlog zašto smo izgubili. Velike i prave reprezentacije, one mentalno jake, uvijek se vrate i uvijek pobijede u važnim utakmicama, bez obzira na sve. Sjetite se Meksika. Da su im sudije poništile i četiri gola, oni bi pobijedili Kamerun.

Treća bitna stvar jeste nastup pojedinih igrača. Ivica Osim je, pročitao sam negdje jutros, lijepo rekao da, parafraziram, kada se ovako trči, dobije se i rezultat taj koji jeste. Neki igrači sigurno nisu bili na nivou koji se od njih očekuje. Spahić je kardinalno griješio, Misimović je izgledao izgubljeno na svojoj (novoj) poziciji, a Džeko je morao imati mnogo bolje reakcije u nekim gol situacijama. Ulazak Tina Svena Sušića u igru, u tako ključnim momentima, opet je priča za sebe.

Predstava je, dakle, završena. Osjećaj tegobe od sinoć, jutros se samo pojačao. Osvanuo je prelijep dan, ptice cvrkuću, ljeto je. Komšija Hasan bezbrižno podrezuje travu u dvorištu. Zastava s ljiljanima, koju smo ja i moje dvije kćeri jučer postavili na improvizirani balkonski jarbol, povremeno zalahori na vjetru. Kćeri spavaju. Supruga nešto petlja u kuhinji. Sin mi se obraća jezikom dvogodišnjih beba. Ne razumijem šta govori. Tišina je neka u kući. Za poludit’.