Elvedin Nezirović: Zašto Sušića i reprezentaciju brane kokain patriote?

Elvedin Nezirović
Autor 26.6.2014. u 12:04

Izdvajamo

  • Postoji u ovoj zemlji veliki broj idiota koji, urokani, valjda, kokainom patriotizma, imaju ogromnu potrebu za mitologiziranjem svega onoga što je naše. U fudbalu, pogotovo. Kao: ne dirajte Papeta on nas je odveo na SP. Ili: ne kritkujte Džeku on je naš dijamant

Povezani članci

Elvedin Nezirović: Zašto Sušića i reprezentaciju  brane kokain patriote?

BiH je jučer u Salvadoru odigrala svoju posljednju utakmicu na Mundijalu. Protivnik je bio Iran, a završilo je 3 – 1 za nas. Bila je to naša prva pobjeda na jednom velikom takmičenju. Očekivali smo je ranije, još u subotu. Ovako, to je pobjeda zbog koje me je poraz od Nigerije još više zabolio.

Niti jednu utakmicu na ovom svjetskom prvenstvu nismo odigrali u istom sastavu, a u onoj najvažnijoj, protiv Nigerije, nismo čak igrali ni u jednoj od dvije formacije koje smo praktikovali tokom kvalifikacija i pripremnih utakmica. Da stvar bude još i gora, našu odbranu su u svakoj utakmici činila četiri različita igrača. Čak ni reprezentacije koje imaju toliko dobrih fudbalera u rosteru, a samim tim i mnogo veći izbor taktičkih mogućnosti, takav luksuz sebi ne mogu priuštiti.

U svakoj utakmici primili smo barem jedan gol. Da nije bilo Begovića, protiv Nigerije bismo prošli kao Švajcarska protiv Francuske. Jedan prosječni Emenike, igrač iz ruske lige, koji osim fizičke snage nema niti jedan drugi ozbiljniji napadački kvalitet, na lijevoj strani naše odbrane je doslovce radio šta je htio. Kako i ne bi, kada je umjesto Kolašinca, ispred sebe imao sav prostor ovoga svijeta. Da čudo bude još veće, Nigerija je u potpuno istoj formaciji (4-3-3) odigrala sve svoje pripremne utakmice, kao i onu s Iranom. Dakle nije tu bilo nikakvih asova iz rukava, a samo selektor koji je ili prirodno glup ili o fudbalu ne zna ništa, može biti iznenađen “brzinom i snagom” Nigerijaca.

Usporedbe radi, selektor Alžira, Vahid Halilhodžić, šest mjeseci je proučavao igru Južne Koreje i za njega nije moglo biti niti jedne stvari koju je korejski selektor mogao napraviti, a da on ne bi imao već pripremljen taktički odgovor. Kada se utakmica tako dobro pripremi, onda rezultat rijetko kada izostane. Po tome se, valjda, dobri selektori razlilikuju od loših, kao uostalom i Vahid Halilhodžić od Safeta Sušića.

Sušić je i jučer do besmisla izmiksao naš sastav pa smo u prvih jedanaest imali debitante Hadžića, Vršajevića i Tinu Svena. Tri debitanta, od kojih, kako reče jučer jedan moj prijatelj, dvojica imaju više nastupa za reprezentaciju nego li za klub u kojem zarađuju hljeb, plus činjenica da ti je jedan od njih bratić – halal vjera na mudima, majstore, ali nismo ni mi svi budale. Ako pitate mene, pobijedili smo samo zato što imamo jednog Pjanića, koji je mnogo veći igrač nego što mi uopće možemo pojmiti, ali i zato što Iran nije bio na potrebnom nivou za jednu ovako važnu utakmicu. Da su, kojim slučajem, Iranci odigrali kao protiv Argentine, ovaj bi dnevnički zapis počeo drugom rečenicom.

Uz sve zasluge koje nedvojbeno ima za plasman naše reprezentacije na Svjetsko prvenstvo, Safet Sušić je bio isključivi krivac (a ne sudija O’Leary, kako nam to ovih dana stalno u svojim izjavama imputira) zbog kojeg naši momci u ovim trenucima pakiraju kofere i čekaju avion za povratak kući. Svjesni su toga i u Fudbalskom savezu, obzirom da mu nisu htjeli ponuditi novi ugovor. Što se tiče mene, sretno mu bilo, gdje god da ode. Samo neka ode.

Postoji u ovoj zemlji veliki broj idiota koji, urokani, valjda, kokainom patriotizma, imaju ogromnu potrebu za mitologiziranjem svega onoga što je naše. U fudbalu, pogotovo. Kao: ne dirajte Papeta on nas je odveo na SP. Ili: ne kritkujte Džeku on je naš dijamant. Ili: ovo nam je prvi put da smo na nekom takmičenju, dobro je, nismo se obrukali. Ili: kući odlaze Englezi i Italijani, šta se mi imamo kofrčit, mi smo mala zemlja, ovo je povijesni uspjeh.

Ma, molim?

Zašto uvijek za mjeru vlastitog neuspjeha uzimamo tuđi neuspjeh. Zašto nakon svakog poraza plačemo, umjesto da ostanemo hladne glave i budemo samokritični? Je li, zaista, u pitanju sindrom žrtve? Muhamed Konjić, koji je ovih dana gost komentator na BHT-u, nakon poraza od Nigerije je, po meni, rekao jednu antologijsku rečenicu, a da, vjerovatno, toga i nije bio svjestan. “Uživajte u tuzi, poštovani gledaoci”, rekao je.

I zaista, nije li to ono što najbolje radimo? Uživanje u tuzi. Mi, koje uvijek neko za nešto zajebe. Mi, pasionirani konzumenti jeftinih defetističkih sentimenata.

Pazite, Hrvatska je isto tako mala, ali je na svom prvom Svjetskom prvenstvu otišla do polufinala, i to s, poimenično, nimalo jačim timom od našeg. Zašto nam to nije mjerni instrument? Ili: jedna mala, sićušna Kosta Rika, čiji najbolji igrač igra u Olimpijakosu, pregazila je Italiju i Urugvaj. Šta s tim?

Od svekolike tuge mi to ne možemo vidjeti.

Elvedin Nezirović
Autor 26.6.2014. u 12:04

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija